Kakva bi to bila godina bez tradicionalne godišnje liste najboljih hrvatskih dokumentarnih filmova portala na portalu Dokumentarni.net? Pa – nikakva, kakva je bila i prošla, 2020. godina koju su dobrano poharali korona i sve moguće prirodne katastrofe. A opet, kad se jedna vrata zatvore, otvore se druga. Tako je godinu – naravno s doku-filmske strane – obilježila eksplozija streaming projekcija, dok je industrijsko-edukativni dio također odrađivan online putem. U tako pokisloj filmskoj sezoni, hrvatski filmaši nisu bili naročito sretno-nagradne ruke na međunarodnim festivalima, ali nije bila baš ni za baciti. Krenimo redom.
Godina je započela lijepim vijestima o ulasku “Tuste” (Factum / Wake Up Films / Award Film & Video / Zagreb film; 2019.) Andreja Korovljeva na 31. Filmski festival u Trstu, dok je “Dnevnik Diane Budisavljević” (Hulahop / December / This and That Productions; 2019.) redateljice Dane Budisavljević predstavljen na 43. Filmskom festivalu u Göteborgu. U siječnju smo još doznali da će se manjinska hrvatska koprodukcija (Nukleus film) “Chris the Swiss” (Dschoint Ventschr Filmproduktion / Nukleus film / ma.ja.de. filmproduktions / IV Films; 2018.) švicarske redateljice Anje Kofmel, prikazivati u španjolskim kinima
Početkom veljače predstavljena je internetska platforma za promociju domaćeg kratkometražnog filma croatian.film, a u istom je mjesecu Diana Nenadić za naš portal napisala tekst o hrvatskom dokumentarnom filmu protekle dekade.
Otkazani ZagrebDox i Nagrade Dokumetar
U ožujku smo objavili vijesti o otkazivanju ZagrebDoxa i premijernih Nagrada Dokumetar, HAVC je donio odluku o mjerama za pomoć audiovizualnom sektoru, a zrno sreće donijela je ipak informacija o dva hrvatska dokumentarca na 66. Oberhausenu – “Porvenir” (Udruga REA, 2020.) Renate Poljak, odnosno “Strujanja” (Restart / Galerija Miroslav Kraljević; 2019.) Katerine Dude.
Četvrti mjesec 2020. godine obilježile su tri važnije doku-crtice: hrvatski projekti na Docu Rough Cut Boutiqueu Sarajevo Film Festivala i 27. Hot Docsu, te televizijska premijera “Dnevnika Diane Budisavljević” na HRT-u.
U svibnju nam je bilo drago zbog ulaska Rade Šešić u službeni žiri konkurencije dugometražnog kanadskog dokumentarnog filma, ništa manje uslijed vijesti o potpori hrvatskim projektima od strane MEDIA Kreativne Europe, kojima je dodijeljeno ukupno 50 tisuća eura.
“Tusta” ne moža na Pulski filmski festival
Lipanj je bio nešto užurbaniji mjesec za domaće dokumentariste. Tako je “Brak na papiru” (Wolfgang&Dolly) autorice Renate Lučić primljen na uglednu radionicu Ex Oriente Film, “Mačka je uvijek ženska” (Kreativni sindikat, 2019.) redateljica Martine Meštrović i Tanje Vujasinović na ugledni Sheffield Doc/Fest. Dani Budisavljević pak pripala je Nagrada “Vladimir Nazor” u području filmske umjetnosti, a pokušali smo i odgonetnuti zašto je “Tusta” Andreja Korovljeva nepoželjan na Pulskom filmskom festivalu.
Desetog dana mjeseca pod rednim brojem sedam objavili smo da je “Dnevnik Diane Budisavljević” dobio službenu suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske za uključivanje u nastavni kurikulum. U znaku broja tri okupane su i objave o istoj količini HR-dokumentaraca na 19. DokuFestu, odnosno 26. Sarajevo Film Festivalu.
DokuFestova nagrada za dokumentarac “O jednoj mladosti”
U kolovozu je “Nulti krajolik” (Kazimir) Bruna Pavića sudjelovao na industrijskom programu Docu Talents from the East Sarajevo Film Festivala, dok je dokumentarac “O jednoj mladosti” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020.) Ivana Ramljaka u Prizrenu (DokuFest) osvojio Nagradu za najbolji dokumentarni film Balkana. “Muzej revolucije” (Uzrok / Restart / Nutprodukce) srpskog redatelja Srđana Keče u istom je mjesecu osvojio nagradu na Docu Rough Cut Boutiqueu Sarajevo Film Festivala. Za nagradno zadovoljstvo pobrinuo se Josip Lukić, čiji je “Doplovit će Rex” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2019.) u Makedoniji došao do Nagrade za najbolji kratki studentski film 11. MakeDoxa.
Početkom rujna održao se 13. Beldocs na kojem smo imali četiri dokumentarca, od kojih su tri (“Govori da bih te vodio” Marije Stojnić, “Bijeli Božić” Josipa Lukića i “Funk YU” Franka Dujmića) osvojila neku od nagrada ili priznanja. Dokumentarni film “Pouke o čovječnosti” (Artizana, 2019.) redatelja Branka Ištvančića nominiran je za 34. Nagradu PRIX EUROPA, a mi smo napokon u Dokukinu KIC održali prvo izdanje Nagrada Dokumetar. Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2019. godine pripao je filmu “Mačka je uvijek ženska” (Kreativni sindikat, 2019.) Martine Meštrović i Tanje Vujasinović, Dokumetar za najbolju režiju otišao je u ruke Gorana Devića (“Na vodi”, 2019.), Dokumetar za najbolju fotografiju Damianu Nenadiću (“Na vodi”), a Dokumetar za najbolju montažu Vanji Siručeku i Janu Klemscheu (“Na vodi”).
Hrvatski dokumentarci u inozemstvu
U listopadu je “Srbenka” (Restart, 2018.) Nebojše Slijepčevića krenula u redovnu njemačku kino distribuciju, hrvatski dokumentarci nastavili svoju festivalsku turneju (Doclisboa, Jihlava i Viennale; DOK Lepzig), a neprofitna organizacija Sundance Institute dodijelila je sredstva i srpsko-hrvatsko-češkoj koprodukciji “Muzej revolucije”.
Hrvatski su se dokumentarci potkraj godine prikazivali od Nizozemske i Grčke do Španjolske i Italije, a u domaćem okruženju najviše je odjeknula vijest o odbijanju prikazivanja “Kumeka” (Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija / Blank; 2020.) Darija Juričana u zagrebačkom Kinu Tuškanac.
I konačno, u prosincu je debitantski dugometražni film Ivana Ramljaka, dokumentarac “O jednoj mladosti” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020.) u Francuskoj osvojio Grand Prix 43. Poitiers Film Festivala (27.11. – 4.12.). Dana Budisavljević (“Dnevnik Diane Budisavljević”) je pak ušla u prvo izdanje publikacije “Zlatni album – redateljice” (“The Gold Album – Female Directors”) koprodukcijskog fonda Eurimages Vijeća Europe.
Godišnji Top 10 pred vama izbor je najboljih deset hrvatskih dokumentaraca protekle godine po mišljenju glavnog urednika portala Dokumentarni.net, Hrvoja Krstičevića. Najbolji hrvatski dokumentarni film 2020. godine po izboru redakcije portala Dokumentarni.net, dobit će pripadajuću Nagradu Dokumetar, kao i ostali pobjednici pojedinačnih strukovnih kategorija. Od ove godine – uključujući i Top 10 izbor pred vama – u razmatranje za jednu od nagrada ulaze isključivo filmovi premijerno prikazani u Hrvatskoj tijekom prošle kalendarske godine. Ove prijelazne, ubacili smo filmove koji zbog pravila nisu bili u prošlogodišnjoj konkurenciji te cjelokupnu produkciju 2020. godine.
Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala Dokumentarni.net:
10. “Kumek” (2020)
- Režija: Dario Juričan
- Produkcija: Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija / Blank
- Trajanje: 84 minute
Redateljsko/performersko/aktivističko djelovanje Darija Juričana od samih početaka polarizira domaću javnost. I dok mu jedni bacaju cveće zbog maštovito osmišljenih, prosječnom čovjeku lako razumljivih kampanja protiv aktualnog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, drugi će svu tu popratnu medijsku gungulu spremiti pod tepih kiča, samodopadnosti i nasilno-napornog brendiranja koji odvlači pozornost od važnih stvari. Koliko taj cijeli karneval služi (i) svrsi budućeg Juričanovog show-bizz pozicioniranja nakon Bandićeve ere – iskreno, ne vjerujemo u takvu teoriju. No, koju god stranu barikade zauzimali, jedno je sigurno – autor trilogije “Gazda” (više performansima, manje filmovima) zna animirati javnost i kako doprijeti do običnog građanina, plastično pritom obrazložiti razmjere Bandićeve metastazirane koruptivne hobotnice. Na istom tragu je i autorov najnoviji dokumentarac “Kumek”, koji možda ne donosi naročito nova saznanja o zagrebačkom voždu, ali dovoljno pitko sažima najveće Bandićeve afere. Pritom jasno komunicira razloge zašto bi ove godine aktualnom gradonačelniku njegovi sugrađani napokon trebali okrenuti palac prema dolje.
9. “Zašto mama vazda plače?” (2019)
- Režija: Karmen Obrdalj
- Produkcija: Akademija umjetnosti univerziteta u Banjoj Luci / Samostalna produkcija
- Trajanje: 15 minuta
Intimistički dokufikcijski fim “Zašto mama vazda plače?” mlade Karmen Obrdalj rahlim se, snenim tempom kreće zavojitim bh. asfaltom i još zakučastijim puteljcima sjećanja glavne protagonistice Ene koju slušamo u offu. Otkrivajući pisma svojih u ratu razdvojenih roditelja, Ena putuje u Pustograd, grad djevojčinog djetinjstva. Na tom refleksivnom road tripu dotičemo i etničku problematiku (Ena je dijete iz miješanog brata), od stoljeća sedmog/otkad već vječno prisutnu na ovim prostorima. “Zašto mama vazda plače?” ipak nije takav film, već svojeg gledatelja na hipnotizirajući način uvodi u profinjen, poetičan svijet duše koja svijet oko sebe promatra kroz višedimenzionalne naočale.
8. “Tako to sve u životu bude” (2019)
- Režija: Andrija Tomić
- Produkcija: Umjetnička akademija u Splitu / PUNKT
- Trajanje: 39 minuta
Uperi kameru prema svojoj obitelji i nešto će se uvijek dogoditi. Tome, naravno, nije uvijek tako, ali ADU-ovi studenti – htjeli, ne htjeli – po defaultu-ispitno nemaju drugog izbora. Srećom za nas, jer već godinama upravo vibrantna ADU-ova studentska doku-produkcija redovito izbacuje prave dokumentarističke gemove. “Tako to sve u životu bude” Andrije Tomića možda ne osvaja kaotično-razoružavajuće, instantno poput “Majči” Josipa Lukića (ako ćemo već o dobrim studentskim primjerima), ali i okolnosti snimanja sasvim su različite. Tomić svojom neurednom kamerom iz ruke dokumentira tegobnu stvarnost obiteljske svakodnevice, gdje se ukućani brinu za bolesnu baku. U cijeloj zbrci strahovanja za bakin oporavak, padne i pokoja teška riječ, živci su na samom rubu pucanja dok se u međusobnim interakcijama u valovima izmjenjuju osjećaji tuge, strepnje i tragikomičnih epizoda.
7. “Jedna od nas” (2020)
- Režija: Đuro Gavran
- Produkcija: Pipser
- Trajanje: 51 minutu
Đuro Gavran i njegove bivše školske kolege okupljaju se u jednom restoranu povodom šesnaestogodišnjice srednjoškolske mature. Tamo se otvara teška tema silovane kolegice, koju je otac godinama zlostavljao kao maloljetnicu. Autor svojim opservacijskim dokumentarcem “Jedna od nas” i kasnijom edukativnom kampanjom, snažno zagovara društvenu, zrelu raspravu o traumatičnoj temi seksualnog zlostavljanja djece, odnosno pozivom za djelovanjem institucija. Hrvati vole trkeljati o svemu i svačemu, ali važne teme – poput maloprije spomenute, recimo – s guštom vole gurati pod tepih. Takve se stvari valjda događaju susjedima, a kad se u konačnici ipak materijaliziraju unutar vlastitog kućanstva, onda ćemo kao u “Kolu sreće” izabrati slovo S; S kao Sram, progutajmo ga traumatski zajedno s malo zašećerene vode. “Jedna od nas” želi sve suprotno od toga.
6. “Mila” (2020)
- Režija: Karlo Vorih
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Blank
- Trajanje: 32 minute
Dobar protagonist zlata, možda i bitcoina vrijedi u dokumentarnom filmskom rodu. Ovu činjenicu tako lijepo potvrđuje Vorihova “Mila”, studentski dokumentarac o istoimenoj mladoj djevojci koja unatoč teškim životnim okolnostima kroz život plovi sa zaraznim osmjehom. Milina iskrenost razoružava i na prvu i na treću, čak i kad govori o vršnjačkom nasilju iz bivše veze. Tema je to – dakle, nasilje bilo fizičke ili psihičke prirode unutar veze – o kojoj još uvijek ne čujemo dovoljno gromoglasno.
5. “Matijevići u izolaciji” (2020)
- Režija: Matej Matijević
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
- Trajanje: 13 minuta
Kako preživjeti koronu zaključan unutar četiri zida s obitelji, a u međuvremenu ne zadaviti jedan drugog? Možda bi o tome disertaciju mogao napisati Matej Matijević, koji se našao usred takve, svima nama već dobro poznate situacije. Autor opservacijski dokumentira svakodnevicu obitelji Matijević, kroz cijeli niz veselih interakcijskih vinjeta: od klasičnog bratskog natjecanja pa sve do izravnog prijenosa vađenja mliječnih zubiju najmlađem bratu i tajni zanata brijanja nogu perspektivnih nogometaša. Koji zgodan mali-veliki film!
4. “Grad u koji moram putovati” (2019)
- Režija: Valentina Lončarić
- Produkcija: Kinoklub Zagreb
- Trajanje: 9 minuta
Zašto može jednostavno kad može najkompliciranije moguće? Sličnim đava odnija prišu principom godinama, ma i desetljećima rukovode se Hrvatske željeznice. Put od sat vremena HŽ zna razvući i do pet, kako nam Valentina Lončarić, autorica dokumentarca “Grad u koji moram putovati”, poručuje u svom izvrsnom kratkišu. I tako, dok u međuvremenu jedemo kokice i čekamo da nam Kinezi napokon izgrade (i) uporabljivu željezničku infrastrukturu, “Grad” će na satiričan, začudan i nadasve duhovit način kriknuti prema onima koji vide a ne čuju. Ili kako to već ide. Svašta je stalo u ovaj ni desetominutni filmski bombončić: šalice s Lenjinovim i likovima ostalih komunističkih lidera, satovi s Maom, floskule hrvatskih političara u offu… Mogao bi ovo biti početak jednog lijepog hrvatsko-kineskog prijateljstva.
3. “Doktorice, pem v’grobeka” (2020)
- Režija: Nikolina Barić
- Produkcija: Samostalna produkcija
- Trajanje: 41 minutu
U Hrvatskoj malo toga funkcionira kako bi trebalo. Zdravstveni sustav pogotovo. Na pojedinačnoj mikro razini jedne sasvim obične ordinacije opće prakse, ova kaotičnost je možda i najbolje vidljiva. Autorica Nikolina Barić u dokumentarnom filmu “Doktorice, pem v’grobeka” iz prvog reda tribina promatra događanja unutar ordinacijskih zidina svoje majke, doktorice Ljilljane koja unatoč uvjetima za penziju ne napušta pacijente. Gužva je, ljudi su nervozni, nerovozna je i doktorica; kako i neće, kad joj dobar dio dana oduzimaju birokratske pizdarije. I dok dobar dio scena možemo gledati i s (crno)humorne, lakše strane medalje, podtekst raspadajućeg zdravstvenog sustava u kojem najdeblji kraj izvlače pacijenti i prenapregnuti liječnici, sveprisutan je tijekom cijelog trajanja dokumentarca.
2. “Povuci-potegni” (2020)
- Režija: Neven Hitrec
- Produkcija: Jaka produkcija / Kreativni pokret
- Trajanje: 61 minutu
Ako ste ikad igrali bilo kakvu pucačinu na svom kompjuteru/igraćoj konzoli, onda vam je poznat ubij ili budi ubijen osjećaj čim u ruke primite miš, joystick ili možda plastični kalašnjikov, kad sve kočnice popuste. Roditeljstvo je slična, svakodnevna borba – posjedovanje klinaca, ma koliko stari bili, bome je stresna zadaća. Kad se tome prišlepa i naročito tvrdoglavo čeljade koje odbija štrebati često prezahtjevno i neprikladno, arhaično školsko gradivo, onda dobijete – “Povuci-potegni” Nevena Hitreca. Roditelji (otac Dubravko Jagatić, poznati novinar i glazbeni kritičar) s jedne, dvoje osnovnoškolaca na čelu s malom provokatoricom Nevom na drugoj strani. Majstorska Hitrecova opservacija (izvrsna tiha kamera Borisa Poljaka) šahovske igre u kojoj trenutno gube i djeca i roditelji, dok školski sustav i dalje desetljećima kaska za razvijenim Zapadom.
1. “O jednoj mladosti” (2020)
- Režija: Ivan Ramljak
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
- Trajanje: 78 minuta
Ivan Ramljak u svom dugometražnom debiju “O jednoj mladosti” koristi isključivo fotografije i snimljene video materijale, uz intervjue u offu, kako bi odao počast nesretno preminulom prijatelju Marku i prisjetio se zajedničkih dana, uglavnom obavijenih dimom marihuane i dobre zajebancije. Kako godine odmiču, tako se i životni putevi dvaju mladih muškaraca polako počinju razdvajati. Nadu u moguće pomirenje nažalost zauvijek prekida tragična Markova smrt prije četrnaest godina. Ramljak i ostatak bliskih prijatelja te bivših djevojaka, bez lažne o pokojnima sve najbolje sentimentalnosti slažu mozaik o posebnom mladiću pogonjenom svojim setom demona. Mladića kojeg ponekad nije bilo lako razumjeti, ali kojeg je bilo prokleto lako voljeti. Dokumentarac godine.