Poljak Stanisław Aronson rođen je 1925. Još uvijek se dobro sjeća Drugog svjetskog rata, gubitka obitelji u holokaustu, Varšavskog geta, nasilno ugušenog poljskog pokreta otpora (Armia Krajowa)… Aronson danas živi u Tel Avivu i jedan je od rijetkih preživjelih sretnika koji svoju priču mogu podijeliti s javnošću. Istom onom, govori Poljak za britanski The Guardian, kojom patriote iz naslonjača manipuliraju zbog kojekakvih interesa, uglavnom upakiranih u celofan dobro poznatih desno-populističkih parola o ponosu i nacionalnom dignitetu. “Bojim se da nećemo izvući prave lekcije iz tog razdoblja”, pesimističan je Poljak demistificirajući u članku ružičasto promatranje svoje generacije iz današnje perspektive (“Nismo bili ni heroji niti zločinci”), ali i rušeći utabane predodžbe o crno-bijelom, jing-jang narativu herojskih i malignih nacija. “Kao Poljak i židov, svjedočio sam cijelom spektru ponašanja svojih sunarodnjaka”, govori Aronson koji se nagledao sumnjivog ponašanja svojih Poljaka, ali i milosrdnih činova ljudskosti od strane Nijemaca. Jedna od njih spasila mu je i život…

Aronsonova poruka o zabrinjavajućem rastu europske desnice, nacionalizmu, selektivnom prekrajanju povijesti i rasno-nacionalnoj netrepeljivosti u kontekstu migrantske penetracije u čudoredna bedra Stare dame tiču se, naravno, i Hrvatske. Slično svojatanje nacionalnih simbola i kvantificiranje domoljublja nije samo hrvatski izum, o tome je iz kuta slučaja NFL igrača Colina Kaepernicka nedavno pisao i Washington Post. Zvuči poznato, jer kad je u pitanju Domovinski rat, na hrvatskoj filmskoj sceni zbog dobro poznatih razloga i dalje vlada pravilo ne talasaj. Tu nehagiografsku ratnu bonacu tek ponekad namreškaju pojedinci poput producenta i redatelja Nenada Puhovskog (“Oluja nad Krajinom”, “Paviljon 22”, “Lora – svjedočanstva”), filmaša Gorana Devića i Zvonimira Jurića (“Crnci”, 2009.) pa do ovogodišnjih dokumentaraca Nebojše Slijepčevića (“Srbenka”, 2018.) i međunarodne koprodukcije Švicarke Anje Kofmel, animiranog dokumentarca “Chris the Swiss” (Dschoint Ventschr Filmproduktion / Nukleus Film / ma.ja.de. filmproduktions / IV Films; 2018.), u čijem je nastanku kao hrvatski koproducent sudjelovao Nukleus Film Siniše Juričića. Potonji film mogli smo gledati na 16. Liburnia Film Festivalu, a pokušava istražiti misterioznu smrt autoričina rođaka, kompleksnog 27-godišnjeg mladića Christiana Würtenberga – švicarskog novinara pa kasnije vojnika zloglasnog Prvog internacionalnog voda – ubijenog u noći s 4. na 5. siječanj 1992. godine. Smrt je nastupila davljenjem rukama i užetom; optuženi su četnici na položajima oko Osijeka, no pravi krivci nisu nikada pronađeni.

Juričića – inače fixera stranim novinarima za vrijeme rata – u filmu gledamo kao svojevrsnog kontekstualnog vodiča kaotičnih ratnih devedesetih švicarskoj redateljici. Njegov Nukleus Film posebna je produkcijska priča u granicama Lijepe naše, koja se kao rijetko koja naša usudila hvatati naizgled nedostižne koprodukcijske priče s međunarodnim kino potencijalom (“Plati i ženi”, “Posljednja ambulantna kola Sofije”, “Baršunasti teroristi”, “Houston, imamo problem!”). Na hrvatskom tlu u samostalnoj NF produkciji snimljeni su, primjerice, zapaženi “Mitch – dnevnik jednog šizofreničara” (Mišel Škorić i Damir Čučić, 2014.), “Razred” (Vesna Ćudić, 2015.) i “Život od milijun dolara” (Robert Tomić Zuber, 2017.). S druge strane, Juričićevi filmovi vezani za tematiku Domovinskog rata uglavnom izazivaju negodovanje braniteljske populacije, pa se zbog financiranja dokumentarca “15 minuta – Masakr u Dvoru” (Georg Larsen i Kasper Vedsmand, 2015.), još jedne Nukleus Filmove koprodukcije, prije nekoliko godina digla hajka na HAVC i tadašnjeg ravnatelja Hrvoja Hribara.

“Chris” slijedi sličnu šprancu hvatanja kontroverznih epiteta, praktički i prije konačne ideje Anje Kofmel kako bi joj film zapravo trebao izgledati. Njeno debitantsko dugometražno filmsko ostvarenje zbog nepoćudnog prikaza Domovinskog rata i izmjene dogovorenog scenarija, u konačnici nije uspjelo proći HAVC-ovu kolaudaciju, a i sam Juričić popio je tužbu od braniteljskih udruga. Uglavnom, kaos koji će se tek pojačati skorim dolaskom dokumentarca u hrvatska kina. O drugačijem, scenariju otkazivanja domaćih velikih platna, ne želimo razmišljati, jer ako vam film uđe u Cannes (Međunarodni tjedan filmske kritike), Karlove Vare, Locarno, Sarajevo Film Festival – onda tu nečega ima. A ima. Dobrog.

“Chris the Swiss” ne demonizira svetinje Domovinskog rata, ali propituje – opravdano, pojedince s druge strane vojnih, ljudskih i moralnih zakona. Švicarka je u konačnici isporučila temeljito istražen film, objektivan koliko može biti izvan žanra istraživačkog dokumentarca, skupljajući nedostižne krhotine mozaika priče van dohvata ruke. Postoji u ovom filmu kompleksnih narativnih linija i par nategnutijih dionica, poput teze o financiranju stranih boraca od strane Opus Deija ili flash epizode s teroristom Carlosom Šakalom gdje ovaj preko telefona iznosi teoriju o Chrisu kao švicarskom obavještajcu. Većina filma ipak je potkrijepljena činjenicama, stvarnim svjedočenjima ljudi bliskih Prvom internacionalnom vodu, od pripadnika samog voda do stranih novinara upoznatih s temom. O ovoj, gotovo paravojnoj jedinici sastavljenoj od stranih dobrovoljaca, Kofmeličini sugovornici uglavnom nemaju naročito dobro mišljenje, pogotovo o njihovom zapovjedniku, nekadašnjem bolivijskom novinaru Eduardu Rózsi Floresu-Chicu. Hrvatski novinar Drago Pilsel još je 2009. godine u članku Jutarnjeg lista imenovao Chica kao mogućeg krivca za Švicarčevu smrt. U istom tekstu spominje se i Paul Jenks, fotoreporter britanskog Independenta, koji početkom 1992. odlazi na teren istražiti uzroke Würtenbergove smrti, no pada pokošen snajperskim metkom. Navodno srpskim. 

Kofmel je na sličnom, Pilselovom tragu, koristeći u dešifriranju misterije klasične dokumentarističke metode poput talking headsa, voice-overa (izvaci iz Chrisovog dnevnika) i video-arhive. Onaj spekulativni, teorijski dio priče, izvan domene opipljivih dokaza, redateljica predočava animiranim sekvencama, svojim ručnim radom i najvećim selling pointom dokumentarca. Taj fantasmagorični monokromatski košmar, gdje glavnog junaka konstantno proganjaju fantomske nemani, u srcu ratne shizofrenije i moralno nemogućih izbora, savršeno nadopunjava klasični dio filma premrežen intervjuima Chrisove obitelji, suboraca i nekadašnjih novinarskih kolega. Würtenberg kroz trajanje filma postupno gubi početnu auru nedostižnog dječjeg idola, šaltajući se prema realističnijoj slici pomalo naivnog idealista, adrenalinskog đankija sklonog nenadoknadivim rizicima. Najveći će ga u konačnici koštati života, no razloge nećemo nikad saznati.

Za neke zabava koju se ne smije propustiti. Za neke kraj puta. Crno-bijela lokomotiva i jednosmjerna zmija od sedam milja. Riječi i djela koji se više nikad ne mogu povući natrag.

Logična je žanrovska usporedba s “Valcerom” (“Waltz with Bashir”, 2008.), animirano-dokumentarnom uspješnicom Arija Folmana, kojom Izraelci okajavaju svoje ratne grijehe. No, čak i bez direktnog odmjeravanja s ovim antologijskim dokumentarcem, “Chris the Swiss” bez problema opstaje samostalno, kao rijetko koji film o Domovinskom ratu koji na gledatelja uspijeva tetovirati opipljiv osjećaj ratne psihoze, ubrzavanja prema paklu, autocestom popločenom lošim i još gorim izborima. Kofmeličin film put je u srce Kurtzove prašume, no man’s landa obavijenog maglom prostora izvan civilnog poimanja dobra i zla. Rat u susjedstvu. U srcu Europe. Za neke zabava koju se ne smije propustiti. Za neke kraj puta. Crno-bijela lokomotiva i jednosmjerna zmija od sedam milja. Riječi i djela koji se više nikad ne mogu povući natrag. Fantastičan, fantastičan film Anje Kofmel.

PREGLED
"Chris the Swiss"

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here