Prema podacima iz 2019., u Hrvatskoj je u proteklih pet godina ubijena 91 žena. Brojka koja je, nažalost, u međuvremenu postala još deblja govori da od svih ubojstava u Lijepoj našoj na ubojstva žena otpada čak 47 posto. Prema daljnjim podacima Ženske sobe, svaka peta žena u Hrvatskoj doživi pokušaj silovanja tijekom života, a većina – 60 do 70 posto – dogodi se unutar obitelji. Općepoznat je i nedostatak centara za nasilje u Hrvatskoj – po broju stanovnika naša bi ih zemlja trebala imati barem 21, u stvarnosti djeluje tek jedan jedini. U tu je svrhu i pokrenuta artikulirana i glasna inicijativa #SPASIME, koja od domaćih zakonodavaca traži izmjene u podosta nedorečenom zakonu o nasilju u obitelji (mogu se, ali i ne moraju izreći zakonske mjere; tretiranje nasilja kao prekršaja umjesto kaznenog djela itd.), edukaciju stručnog kadra i različitih mjera za institucionalno osnaživanje.
Podatak da gotovo 60 posto mladih u Hrvatskoj doživi neki oblik nasilja u vezi (agencija MindBridge Consulting iz Češke u sklopu projekta “Love&Respect” 2018. godine; uzorak 1000 ispitanika), vjerojatno neće nikoga pretjerano iznenaditi, ali ni natjerati na vezanje lancima ispred ureda lokalnog kongresmena. A opet, svaka ova statistička fusnota iz nečijeg prašnjavog zelenog Fornax Office fascikla, iz zaborava doziva nečijim imenom i prezimenom, grozdom obitelji i prijatelja, podtekstom zajedničke državne traume i sramote koju nikako ne uspijevamo isprati u zagađenim pritocima zakržljalog sistema na umoru.
Studentski dokumentarac mladog Karla Voriha – inače studenta treće godine Filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu – “Mila” (ADU Zagreb / Blank; 2020.), prati upravo jednu takvu sudbinu, mladenačkim, bistro-radoznalim očima obradivši zahtjevnu temu na naizgled jednostavan, instinktivan i neintruzivan način. Film je svjetsku premijeru trebao doživjeti na ovogodišnjem ZagrebDoxu, ali je stjecajem koronavirus situacije, prva projekcija preusmjerena prema 18. Tabor Film Festivalu. U središtu zbivanja nalazi se dvadesetogodišnja Mila, lijepa crnka za koju na prvi pogled nikad ne biste pomislili da se iza njenog pomalo snenog pogleda krije poveliki talog zastrašujućih životnih iskustava. Glavnu Vorihovu protagonisticu, naime, otac je fizički zlostavljao od najranijeg djetinjstva; bivši dečko nastavio istim putem, iživljavajući se nad nesretnom djevojkom na najrazličitije gnjusne načine, od premlaćivanja pred prolaznicima do razbijanja usnice radi benignih razloga. Imala je tada 18, on 23. “Bio je dobra osoba, unatoč premlaćivanju”, kaže Mila kojoj još uvijek nije jasno zašto je trpjela batine i sveukupno zlostavljanje. Zaljubljena poput šiparice, trnci u tijelu i leptirići u želucu odnijeli su prevlast nad zdravim razumom. Znate već kako to ide u tim godinama…
Mila i “Mila” instantno kupuju svojom iskrenošću, riječima koje poput metaka iz kalašnjikova paraju zrak i ponekad penetriraju kroz srčani kevlar.
Vorih svoju glavnu protagonisticu prati kroz niz opservacijskih, dobrim dijelom fiksiranih kadrova – od američkog plana na vrhu nekog vinograda do dvoplanskog totala na jednoj od livada njemačkog Stuttgarta, gdje je Milina obitelj (bez oca) odlučila pronaći sreću. Baš usred tog zeleng patcha prirode, u trenucima pogleda kamere prema ostalim posjetiteljima parka, otkrivamo i ne pretjerano laskavu stranu naše glavne junakinje: “nije rasist”, ističe Mila za sebe, ali ne voli crnce (nigere, njenim riječima) jer joj se gadi njihova koža. Jednu nebjelačku obitelj za vrijeme razgovora na livadi, proziva za lijenost i nerad, na grbači socijale koju ona plaća radeći za štutgartski sushi-bar. Pripišimo sve ovo mladosti, istoj onoj kojoj su vlastite traume iz djetinjstva partnersko zlostavljanje prokrijumčarile kao gotovo normalno, zasluženo, uobičajeno… Mila svejedno obgrljuje publiku na isti način kao što to u verbalnoj simultanki bez ograda čini majka Dragica u “Majči” (ADU Zagreb / Blank; 2018.) Josipa Lukića, beskompromisnim what you see is what you get gardom. Ali Mila, poput svih mladih ljudi treba odrasti, sazrijeti i korigirati određene stavove. Doći će vrijeme i za to, život ju, srećom, nije posve sažvakao i ispljunuo.
I “Majči” i “Josipa, volim te” (Trigon, 2018.) Jadranke Cicvarić Šiftar i Senada Zemunovića, i sada “Milu” od recentnih domaćih dokumentaraca, u isti stog veže istovjetni korijen obiteljskog nasilja, bilo psihičke ili fizičke prirode. (Vršnjačko) nasilje u vezama, međutim, nije previše intrigiralo domaću dokumentarističku pamet, stoga Vorihovu “Milu” možemo promatrati iz dva glavna kuta: kao zaista bitno, potrebno i mladenački neopterećeno doku-zamrzavanje fenomena specifičnog kraka nasilja; tu je i činjenica da važan komentar o jednom od gorućih hrvatskih problema iznosi mladi glas, član uvriježeno rečeno ne-proaktivne demografske skupine pasivnih gutača sadržaja. “Mila”, dakako, nije savršen film: neki dijelovi poput samog početka (prijelaz s mini-antologijske scene partyja koji će ušmrkati sve ostale partyje) mogli su biti odrezani s nešto više takta, također i propisno potpisani, za kontekst priče bitni sporedni likovi poput brata Davida. Ipak, sve su to periferne stvari, jer Mila i “Mila” instantno kupuju svojom iskrenošću, riječima koje poput metaka iz kalašnjikova paraju zrak i ponekad penetriraju kroz srčani kevlar; studentsko-autorskom ADU-energijom koja svake godine, uvijek i iznova, poput najtočnijeg švicarskog sata, ponovno spašava ovaj reprizni svijet na repeatu.
