Početna Recenzije 66. Pulski filmski festival: "Dnevnik Diane Budisavljević" - Biti čovek u zlo...

66. Pulski filmski festival: “Dnevnik Diane Budisavljević” – Biti čovek u zlo doba

-

Zaista retko imamo prilike da vidimo film koji poseduje makar dodirne tačke s dokumentarizmom u glavnom programu Pule. Poslednji put beše to, ako nas sećanje ne vara, 2015. godine s eksperimentalno-dokumentarnim uratkom “Rakijaški dnevnik” (Hrvatski filmski savez, 2015.) Damira Čučića. Ovogodišnjoj selekciji 66. Pulskog filmskog festivala, međutim, opterećenoj marketinškom kampanjom oko “Generala” (2019) Antuna Vrdoljaka, očajnički je bila potrebna protivteža, pre svega s ideološke i filmske strane. Sva su očekivanja tako bila uprta u “Dnevnik Diane Budisavljević” (Hulahop / December / This and That Productions; 2019.), dokufikcijski hibrid Dane Budisavljević, koja sa svojom protagonistkinjom iz naslova filma nije u (bliskom) srodstvu. Ispostavilo se da je hype bio potpuno opravdan – i po pitanju umetničkih dostignuća, ali i nagrada kojih je film u konačnici osvojio čak šest: Arene za najbolji film, režiju, muziku i montažu; nagrade publike i FEDEORA žirija.

Glavna protagonistkinja filma, Diana Budisavljević (1891. – 1978.), neopravdano je zaboravljena istorijska ličnost koja bi, poput Oscara Schindlera, mogla postati simbol humanosti olovnih vremena. Ova u Innsbrucku rođena Austrijanka, udata za viđenog zagrebačkog Srbina, doktora primarijusa Julija Budisavljevića, uspela je od smrti spasiti preko 10 hiljada srpske dece za vreme NDH terora u Drugom svetskom ratu, izvukavši ih iz logora u hrvatske, katoličke i najčešće seoske familije. U tome se oslanjala na svoje veze, klasne, nacionalne i verske, a osim socijalnog kapitala ulagala je svoj trud i finansije ne tražeći ništa zauzvrat. Posle rata, međutim, Budisavljević zbog nepoćudnog nacionalnog, a naročito klasnog porekla, ne dobija zasluženi društveni status. Ostala je unekoliko zaboravljena, iako je o svojoj humanitarnoj akciji vodila dnevnik – koji je sačuvan i kao takav postao bazni materijal za film – i iscrpnu arhivu spašenih i ugroženih. Ista je u konačnici izgubljena, verovatno namerno zaturena ili uništena.

Oslanjajući se na iscrpno istoriografsko istraživanje i posežući za hibridnom formom, Dana Budisavljević pokušala je i uspela da napravi pošten i istinit, pre svega humanistički film bez ideoloških strasti. Njeno poreklo možda je dokumentarističko (“Sve pet!”, “Nije ti život pjesma Havaja” te još nekoliko naslova u ulozi montažerke i producentkinje), ali osim pisanog dnevnika Diane Budisavljević i arhivskog materijala, autorka nije mogla pronaći dovoljno građe za čisti dokumentarni film. Nedostajalo je, naime, živih svedoka koji se sećaju glavne protagonistkinje, pošto je Budisavljević bila u pedesetim godinama starosti za vreme svoje humanitarne akcije u Drugom svetskom ratu. Umrla je u anonimnosti potkraj 1970-ih, dok su spašena deca bila previše mala da bi je se detaljno sećala. Neki od njih možda su je u magli zapamtili kao ženu u bolničarskoj uniformi, ali ne više od toga.

Uspeh i značaj “Dnevnika Diane Budisavljević” je višestruk: protagonistkinji je nakon istorijskog i višedecenijskog zanemarivanja napokon učinjena pravda, ponovno je osuđen ustaški režim kao suštinski nehuman, dok je sa strukovne strane publici predstavljen izuzetno pametan, nastudiran i opravdan dokufikcijski film, retkost i u globalnom kontekstu.

Upravo iz tog razloga Dana Budisavljević posegnula je za (od)igranim scenama kao slamkom spasa i mogućnošću dramatiziranja situacija opisanih u dnevniku, koji je sam po sebi prilično suhoparan, više radni negoli lični. Njena odluka ispostavila se kao dobro rešenje, a ključ svega leži u poigravanju s našim očekivanjima putem dramaturške inverzije: igrane scene nose faktografiju, dok su dokumentarne zapravo na autentičnim lokacijama dosnimljena svedočanstva četvoro preživelih logoraša (Živko Zelenbrz, Nada Vlaisavljević, Milorad Jandrić i Zorka Janjanin). Svi oni svedoče o svojim logorskim patnjama, od Lobor-grada do Jasenovca, kao i užasima koja su deca poput njih preživela. Dobar deo srpskih mališana nije – umrli su od gladi, bolesti i generalno sistematske nebrige za njihovu dobrobit. Ovaj deo filma “Dnevnik Diane Budisavljević” – inače celokupno snimljenog u crno-beloj tehnici i 16:9 widescreen formatu, uključujući i većinu arhivskog materijala – zadužen je za emocionalnu komponentu u kojem, primerice, jedan od preživelih sa suzom u oku priča o majčinskoj ljubavi udomiteljice i mirisu grožđa iz njenog vinograda, koje više nikad nije bilo ukusno kao tada. Redak arhivski materijal, uključujući i snimanje Dianine akcije za potrebe nikad objavljenog ustaškog propagandnog filma, popunjava igrane i dokumentarne polutke, služeći kao vezivno tkivo.

Sve u svemu, reč je o izuzetno važnom, tehnički dorađenom, pametno posloženom, emocionalnom i prilično dobrom filmskom delu. Na preovlađujuće dokumentarne delove, bilo da je reč o svedočanstvima ili arhivskom materijalu, nemoguće je imati zamerke. S druge strane, igrane sekvence deluju pomalo teatarski ukočeno, rigidno, neretko u tipskim scenama, ma koliko Alma Prica u glavnoj ulozi Diane i plejada hrvatskih, slovenačkih i srpskih glumaca u epizodnim, pokušavali udahnuti život i obojiti materijal. Pored svega navedenog, uspeh i značaj dokumentarnog filma “Dnevnik Diane Budisavljević” je višestruk: protagonistkinji je nakon istorijskog i višedecenijskog zanemarivanja napokon učinjena pravda, ponovno je osuđen ustaški režim kao suštinski nehuman, dok je sa strukovne strane publici predstavljen izuzetno pametan, nastudiran i opravdan dokufikcijski film, retkost i u globalnom kontekstu.

"Dnevnik Diane Budisavljević"

O FILMU:

Režija: Dana Budisavljević
Scenarij: Dana Budisavljević i Jelena Paljan
Producenti: Miljenka Čogelja i Olinka Vištica
Koproducenti: Snežana Van Hauwelingen, Vlado Bulajić i Lija Pogačnik
Direktor fotografije: Jasenko Rasol
Montaža: Marko Ferković
Oblikovanje zvuka: Jakov Munižaba
Glazba: Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz
Kostimografija: Martina Franić
Scenografija: Dušan Milavec i Ivo Hušnjak
Uloge: Alma Prica, Igor Samobor, Mirjana Karanović, Vilim Matula, Areta Ćurković, Ermin Bravo
Produkcija: Hulahop (Hrvatska)
Koprodukcija: December (Slovenija) / This and That Productions (Srbija)
Zemlje podrijetla: Hrvatska / Slovenija / Srbija
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 88 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

11. DOC NYC: Viewfinders konkurencija dokumentarcu “Landfall”, režijska nagrada Garretu Bradleyju za “Time”

Od 11. do 19. studenoga održavalo se jedanaesto izdanje DOC NYC-a, najvećeg američkog festivala dokumentarnog filma

Al Jazeera Balkans: Dokumentarci o modernom ropstvu, Donaldu Trumpu i Đorđu Balaševiću

Na programu Al Jazeera Balkans ovog će se tjedna između ostalih prikazati dokumentarci o modernom ropstvu, Donaldu Trumpu i Đorđu Balaševiću.

Niz recentnih zapaženih dokumentaraca na 13. Subversive Film Festivalu

Trinaesto izdanje Subversive Festivala održat će se od 28. studenog do 15. prosinca na nekoliko zagrebačkih lokacija te "online".

Objavljen program 18. Human Rights Film Festivala

Osamnaesto izdanje Human Rights Film Festivala (HRFF) održat će se u potpunosti "online" od 6. do 13. prosinca ove godine.

52. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: Prva nagrada dokumentarcu “Bez lica” Davida Lušičića

Proglašenjem pobjednika jučer (nedjelja, 22.11.) je službeno završila 52. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva.

“I Am Greta” – Mladi glas u zadnji čas

"I Am Greta" (2020) redatelja Nathana Grossmana prati aktivistički put mlade Šveđanke Grete Thunberg.

“Distribuiraj to!”: Otvorene prijave za besplatnu radionicu o promociji i distribuciji dokumentarnog filma

Otvorene su prijave za "Distribuiraj to!", besplatnu radionicu o promociji i distrubuciji dokumentarnog filma.

“Ponoćna obitelj” Lukea Lorentzena u hrvatskim kinima

U hrvatska kina dolazi dokumentarni film "Ponoćna obitelj" / "Midnight Family" (2019) američkog redatelja Lukea Lorentzena.

Dvije doku-nagrade Udruženja filmskih kritičara za “Dick Johnson is Dead” Kirsten Johnson

Dvije najprestižnije nagrade Udruženja filmskih kritičara pripale su filmu "Dick Johnson is Dead" (2020) američke autorice Kirsten Johnson.

Besplatna projekcija “Jedne od nas” Đure Gavrana na službenoj stranici filma

Povodom Međunarodnog dana djeteta, dokumentarni film "Jedna od nas" Đure Gavrana moći će se pogledati besplatno na službenoj stranici filma.