PočetnaRecenzije66. Pulski filmski festival: "Dnevnik Diane Budisavljević" - Biti čovek u zlo...

66. Pulski filmski festival: “Dnevnik Diane Budisavljević” – Biti čovek u zlo doba

-

Zaista retko imamo prilike da vidimo film koji poseduje makar dodirne tačke s dokumentarizmom u glavnom programu Pule. Poslednji put beše to, ako nas sećanje ne vara, 2015. godine s eksperimentalno-dokumentarnim uratkom “Rakijaški dnevnik” (Hrvatski filmski savez, 2015.) Damira Čučića. Ovogodišnjoj selekciji 66. Pulskog filmskog festivala, međutim, opterećenoj marketinškom kampanjom oko “Generala” (2019) Antuna Vrdoljaka, očajnički je bila potrebna protivteža, pre svega s ideološke i filmske strane. Sva su očekivanja tako bila uprta u “Dnevnik Diane Budisavljević” (Hulahop / December / This and That Productions; 2019.), dokufikcijski hibrid Dane Budisavljević, koja sa svojom protagonistkinjom iz naslova filma nije u (bliskom) srodstvu. Ispostavilo se da je hype bio potpuno opravdan – i po pitanju umetničkih dostignuća, ali i nagrada kojih je film u konačnici osvojio čak šest: Arene za najbolji film, režiju, muziku i montažu; nagrade publike i FEDEORA žirija.

Glavna protagonistkinja filma, Diana Budisavljević (1891. – 1978.), neopravdano je zaboravljena istorijska ličnost koja bi, poput Oscara Schindlera, mogla postati simbol humanosti olovnih vremena. Ova u Innsbrucku rođena Austrijanka, udata za viđenog zagrebačkog Srbina, doktora primarijusa Julija Budisavljevića, uspela je od smrti spasiti preko 10 hiljada srpske dece za vreme NDH terora u Drugom svetskom ratu, izvukavši ih iz logora u hrvatske, katoličke i najčešće seoske familije. U tome se oslanjala na svoje veze, klasne, nacionalne i verske, a osim socijalnog kapitala ulagala je svoj trud i finansije ne tražeći ništa zauzvrat. Posle rata, međutim, Budisavljević zbog nepoćudnog nacionalnog, a naročito klasnog porekla, ne dobija zasluženi društveni status. Ostala je unekoliko zaboravljena, iako je o svojoj humanitarnoj akciji vodila dnevnik – koji je sačuvan i kao takav postao bazni materijal za film – i iscrpnu arhivu spašenih i ugroženih. Ista je u konačnici izgubljena, verovatno namerno zaturena ili uništena.

Oslanjajući se na iscrpno istoriografsko istraživanje i posežući za hibridnom formom, Dana Budisavljević pokušala je i uspela da napravi pošten i istinit, pre svega humanistički film bez ideoloških strasti. Njeno poreklo možda je dokumentarističko (“Sve pet!”, “Nije ti život pjesma Havaja” te još nekoliko naslova u ulozi montažerke i producentkinje), ali osim pisanog dnevnika Diane Budisavljević i arhivskog materijala, autorka nije mogla pronaći dovoljno građe za čisti dokumentarni film. Nedostajalo je, naime, živih svedoka koji se sećaju glavne protagonistkinje, pošto je Budisavljević bila u pedesetim godinama starosti za vreme svoje humanitarne akcije u Drugom svetskom ratu. Umrla je u anonimnosti potkraj 1970-ih, dok su spašena deca bila previše mala da bi je se detaljno sećala. Neki od njih možda su je u magli zapamtili kao ženu u bolničarskoj uniformi, ali ne više od toga.

Uspeh i značaj “Dnevnika Diane Budisavljević” je višestruk: protagonistkinji je nakon istorijskog i višedecenijskog zanemarivanja napokon učinjena pravda, ponovno je osuđen ustaški režim kao suštinski nehuman, dok je sa strukovne strane publici predstavljen izuzetno pametan, nastudiran i opravdan dokufikcijski film, retkost i u globalnom kontekstu.

Upravo iz tog razloga Dana Budisavljević posegnula je za (od)igranim scenama kao slamkom spasa i mogućnošću dramatiziranja situacija opisanih u dnevniku, koji je sam po sebi prilično suhoparan, više radni negoli lični. Njena odluka ispostavila se kao dobro rešenje, a ključ svega leži u poigravanju s našim očekivanjima putem dramaturške inverzije: igrane scene nose faktografiju, dok su dokumentarne zapravo na autentičnim lokacijama dosnimljena svedočanstva četvoro preživelih logoraša (Živko Zelenbrz, Nada Vlaisavljević, Milorad Jandrić i Zorka Janjanin). Svi oni svedoče o svojim logorskim patnjama, od Lobor-grada do Jasenovca, kao i užasima koja su deca poput njih preživela. Dobar deo srpskih mališana nije – umrli su od gladi, bolesti i generalno sistematske nebrige za njihovu dobrobit. Ovaj deo filma “Dnevnik Diane Budisavljević” – inače celokupno snimljenog u crno-beloj tehnici i 16:9 widescreen formatu, uključujući i većinu arhivskog materijala – zadužen je za emocionalnu komponentu u kojem, primerice, jedan od preživelih sa suzom u oku priča o majčinskoj ljubavi udomiteljice i mirisu grožđa iz njenog vinograda, koje više nikad nije bilo ukusno kao tada. Redak arhivski materijal, uključujući i snimanje Dianine akcije za potrebe nikad objavljenog ustaškog propagandnog filma, popunjava igrane i dokumentarne polutke, služeći kao vezivno tkivo.

Sve u svemu, reč je o izuzetno važnom, tehnički dorađenom, pametno posloženom, emocionalnom i prilično dobrom filmskom delu. Na preovlađujuće dokumentarne delove, bilo da je reč o svedočanstvima ili arhivskom materijalu, nemoguće je imati zamerke. S druge strane, igrane sekvence deluju pomalo teatarski ukočeno, rigidno, neretko u tipskim scenama, ma koliko Alma Prica u glavnoj ulozi Diane i plejada hrvatskih, slovenačkih i srpskih glumaca u epizodnim, pokušavali udahnuti život i obojiti materijal. Pored svega navedenog, uspeh i značaj dokumentarnog filma “Dnevnik Diane Budisavljević” je višestruk: protagonistkinji je nakon istorijskog i višedecenijskog zanemarivanja napokon učinjena pravda, ponovno je osuđen ustaški režim kao suštinski nehuman, dok je sa strukovne strane publici predstavljen izuzetno pametan, nastudiran i opravdan dokufikcijski film, retkost i u globalnom kontekstu.

"Dnevnik Diane Budisavljević"
Režija: Dana Budisavljević
Scenarij: Dana Budisavljević i Jelena Paljan
Producenti: Miljenka Čogelja i Olinka Vištica
Koproducenti: Snežana Van Hauwelingen, Vlado Bulajić i Lija Pogačnik
Direktor fotografije: Jasenko Rasol
Montaža: Marko Ferković
Oblikovanje zvuka: Jakov Munižaba
Glazba: Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz
Kostimografija: Martina Franić
Scenografija: Dušan Milavec i Ivo Hušnjak
Uloge: Alma Prica, Igor Samobor, Mirjana Karanović, Vilim Matula, Areta Ćurković, Ermin Bravo
Produkcija: Hulahop (Hrvatska)
Koprodukcija: December (Slovenija) / This and That Productions (Srbija)
Zemlje podrijetla: Hrvatska / Slovenija / Srbija
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 88 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Mate” – Antikapitalistički manifest iz Dalmatinske zagore

"Mate" (Samostalna produkcija, 2023.) splitskog autora Ivana Efendića jedan je od najdojmljivijih domaćih doku-kratkiša u recentnom razdoblju.

“Sjeveroistočni vjetrovi” – Staljin, još uvijek među Gruzijcima

"Sjeveroistočni vjetrovi" su film istančana ritma, smjene kadrova koja jednako zadržava pozornost na detaljima, kao što ih kontekstualizira.

[VIDEO] Domenico Centrone: “Moramo ‘vratiti’ film mjestu na kojem je snimljen”

Od 19. do 23. veljače u Zagrebu se održavala napredna radionica snimanja za mlade, koju je vodio talijanski edukator Domenico Centrone.

“Dolazak proljeća u Buču” i “Sarajevo Safari” na programu Al Jazeere Balkans

Na ovotjedni program Al Jazeere Balkans stižu dokumentarni filmovi "Dolazak proljeća u Buču" i "Sarajevo Safari".

“Beyond Utopia” – Vibrantno svjedočanstvo

"Beyond Utopia" uvjerljivo i potresno iznosi upečatljive sudbine, pripovijesti i prisjećanja nekolicine izbjeglih Sjevernokorejaca.

[VIDEO] Nikoloz Bežanišvili: “Staljin nije popularan u Gruziji jer naša zemlja ide prema EU i NATO-u”

Gruzijski redatelj Nikoloz Bežanišvili za naš portal govori o svom filmu "Sjeveroistični vjetrovi" (2022).

Ivan Efendić: “Moj glavni protagonist Mate Lasić ima potpuno drugačiji pristup umjetnosti i životu”

Debitantski redatelj Ivan Efendić za Dokumentarni.net govori o svom dokumentarcu "Mate" (Samostalna produkcija, 2023.).

Otvorene prijave za KKZ-ovu radionicu “U dijalogu sa Agnès”

Otvorene su prijave za naprednu KKZ-ovu filmsku radionicu "U dijalogu sa Agnès" voditeljice Ive Gavrilović.

Otvorene prijave za 11. STIFF

STIFF – Međunarodni studentski filmski festival poziva autore da prijave svoje filmove na jedanaesto izdanje festivala.

Hrvatska koprodukcija u industrijskom dijelu 26. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Solunu

Hrvatska koprodukcija "Sakupljač snova" ušla je u industrijski dio 26. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Solunu.
Režija: Dana Budisavljević<br> Scenarij: Dana Budisavljević i Jelena Paljan <br> Producenti: Miljenka Čogelja i Olinka Vištica <br> Koproducenti: Snežana Van Hauwelingen, Vlado Bulajić i Lija Pogačnik <br> Direktor fotografije: Jasenko Rasol <br> Montaža: Marko Ferković <br> Oblikovanje zvuka: Jakov Munižaba <br> Glazba: Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz <br> Kostimografija: Martina Franić <br> Scenografija: Dušan Milavec i Ivo Hušnjak <br> Uloge: Alma Prica, Igor Samobor, Mirjana Karanović, Vilim Matula, Areta Ćurković, Ermin Bravo <br> Produkcija: Hulahop (Hrvatska) <br> Koprodukcija: December (Slovenija) / This and That Productions (Srbija) <br> Zemlje podrijetla: Hrvatska / Slovenija / Srbija<br> Godina proizvodnje: 2019.<br> Trajanje: 88 minuta66. Pulski filmski festival: "Dnevnik Diane Budisavljević" - Biti čovek u zlo doba