Na 18. Tabor Film Festivalu svjetsku premijeru nedavno je doživio dokumentarni film “Mila” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Blank; 2020.). U njegovom središtu nalazi se istoimena mlada djevojka, koja iskreno i bez zadrške priča o svojem životu, s naglaskom na epizode obiteljskog, odnosno nasilja u bivšoj vezi. Autor “Mile” je također mladi redatelj Karlo Vorih (Zagreb, 1998.), koji za pasom, uz koautora Marka Bičanića ima zataknutu nagradu najboljeg europskog filma 2017. godine (Youth Cinema Network Award), i to za igrani kratkiš “Hana, Hano, Hanice” (Blank, 2016.). Upravo je s “Hanom” Vorih upao na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje trenutno grije studoške klupe treće godine Filmske i TV režije. “Mila” je njegov studentski film, točnije vježba u sklopu kolegija filmske režije (“Portretni dokumentarni film”). Mentorsku su pomoć mladom redatelju pak pružili Igor Bezinović i Goran Dević.
Naš sugovornik iskreno priznaje da do upisa na ADU nije previše percipirao dokumentarni filmski rod. Bilo ih je nekoliko koji su mu pobudili interes, ali sebe nije vidio u snimanju dokumentaraca. Na prvoj godini faksa u vježbi autobiografije prvi put se susreo s doku-formom u poziciji redatelja. “Za mene spoj dvije najgore stvari: dokumentarni film i snimanje samoga sebe. Do tog trenutka bilo mi je mučno stati ispred kamere. Snimao sam film o prekidu s tadašnjom curom, pa mi je to iskustvo pomoglo riješiti se okova i strahova”, govori nam Vorih.
Na drugoj godini studija trebao je snimiti portretni dokumentarac, a bonus zadatak te iste godine odnosio se na intervju, također s bilo kojom osobom. Sjetio se tada naš sugovornik Mile, koju je upoznao za vrijeme snimanje jednog spota gdje je ova statirala. Pristala je govoriti pred kamerom i tako se priča ubrzo zakoturala. Mila je bila jednako otvorena i bez kamere, kaže Karlo. “U tom razgovoru pričala mi je o svemu, više-manje kao i u samome filmu. Nije imala dlake na jeziku, razgovor je samo tekao. Koliko god neka moja pitanja bila intimna, nije joj smetalo. Mislim da smo brzo kliknuli, barem sam stekao takav dojam”, ističe redatelj, koji je snimljeni materijal realizirao u Stuttgartu gdje se Milina obitelj preseila iz hrvatske metropole. Bojao se Karlo da će dogovor o snimanju propasti, ali srećom nije. Kako će kasnije glavna protagonistica priznati nakon snimanja, slutnje mladog redatelja bile su točne. Mila je, naime, zamalo otkazala već dogovoreni filmski dejt.
Snimanje “Mile” odradio si ni manje ni više nego u Njemačkoj?
“Definitivno najbolja stvar bilo je iskustvo odlaska u Njemačku. Prepušten si samome sebi, nikoga ne poznaješ, potpuno si sam… Mini-avantura i dosta intenzivno iskustvo! Da sam snimao u Zagrebu, ne bi to bilo to. Najiscrpljujuća je bila priprema samog snimanja. Paralelno sam trebao snimati i režirati pa sam osjećao tjeskobu prije odlaska. ‘Kako ću se snaći?’; ‘Što je pitati?’; ‘Hoće li komunikacija biti neugodna?’. Sve me tako jako mučilo. Najgori je bio strah što, kako i gdje iduće snimiti. Ipak, brzo smo se prilagodili jedan drugome. Mila je pronašla neko zadovoljstvo u cijelom iskustvu, pokazavši mi grad kao na turističkom razgledavanju. Tako je na kraju i funkcioniralo snimanje. Šetali bismo po gradu dok ne bih rekao: ‘Ajmo malo tu snimiti’. Bojao sam se kako pristupiti intervjuu, s obzirom na to da su razgovori trajali po sat vremena – ‘kada zaustaviti?’. Nisam htio odmah istrošiti priču. Također nisam htio ni film s kompilacijom intervjua. Ipak, svakim danom bili smo sve otvoreniji jedan prema drugome, pa je ubrzo nestao taj zid između nas. Nakon drugog dana mogli smo pričati o svemu.”
Bez obzira na teške teme, osjeti se međusobna ležernost i prirodnost u razgovoru…
“Mislim da sam uspio uhvatiti taj specifičan trenutak u Milinom životu, prenijeti njen osvrt na vlastito odrastanje. Htio bih ponovno s njom snimiti nešto za par godina. Ponajviše stoga jer su nam se životi isprepleli u tih tjedan dana. Premda nemamo ništa zajedničko, stvorila se neka čudna kemija. Definitivno bih ponovio takvo snimanje, kamera pod ruku i na bus.
“Ne znam da li joj je poziv na snimanje i moj dolazak u Stuttgart laskao ili je jednostavno htjela ispričati svoju priču. Možda jedno i drugo. Uglavnom, pristala je i obožavam je zbog toga. Kao što sam već i rekao, kliknuli smo na neki čudan način. Nakon dolaska na kolodvor, otišli smo na pivu, objasnila mi je kako funkcioniraju busevi u Stuttgartu i iduće jutro išli smo snimati. Jedini dogovor bio je da nećemo snimati njenu mamu, jer nije htjela stati pred kameru. Zanimljivo je bilo to uskakanje u tuđi svijet, naročito jer se nalaziš u drugoj zemlji. Osjećaš se kao potpuni stranac, čak i taj element lutanja u stranom gradu ostavio je dosta velik utisak na mene.”
Bilo je teških trenutaka i nakon završetka snimanja?
“Što se tiče montaže, bilo je na trenutke mučno obzirom da sam snimao, montirao i režirao. U prvom valu montaže pomogla mi je kolegica s montaže, Mateja Klapčić. Dobro mi je došla ženska ruka koja o filmu ništa nije znala. Uspio sam s njom pročistiti neke dijelove, a nakon nekoliko mjeseci odmora od filma pomogao mi je profesor i mentor s treće godine, Goran Dević. Pretamburali smo redoslijed filma, skratili nekoliko minuta… Nakon tog premontiravanja film je dosta prodisao i po meni uspio uhvatiti emociju.”
Koliko god osvježavajuća Milina energija i otvorenost, toliko su i njeni stavovi prema migrantima, crncima i pretilim osobama problematični. Možemo sve ovo svstati pod nazivnik mladosti-ludosti, ali koliko su ovakva razmišljanja rasprostranjena među ostatkom mlade populacije? Jesu li današnji mladi konzervativniji od prijašnjih generacija?
“Ne bih njene stavove nazvao problematičnima i konzervativnima. Mislim da govori ono što se neki boje reći. Nikad nisam imao osjećaj da Milini komentari proizlaze iz neke zločestoće, samo kaže što misli bez dlake na jeziku. Svi komentiramo, pljucamo, imamo određene stereotipe… Ona se jednostavno otvoreno osvrnula na njih. Element migrantske krize definitivno se osjeti u Stuttgartu i naravno da je takav ambijent podložan stvaranju stereotipa. Tamošnju konstantnu fluktuaciju ljudi nekako sam htio prikazati kadrovima ljudi i kolodvora. Ima nešto zanimljivo u toj vrevi, pogotovo jer je i Mila u tom trenutku radila na kolodvoru. Nadam se da sam tu atmosferu barem djelomično uspio prenijeti na film. Potpuno drugačiji svijet od Zagreba.”
U filmu kroz Milu posredno obrađuješ i nasilje u vezama. Ima li ga i koliko među mladima, je li to još uvijek tabu-tema o kojoj se rijetko priča?
“Iskreno, takvog oblika nasilja među mladima baš i nema. Stvarno se rijetko događa. Ne bih ovo pitanje nazvao ni tabu-temom, obzirom na to da ljudi danas dosta pričaju o vezama, naročito mladi. Malo su drugačija vremena – o svemu se više priča, sve se čuje.”
Karlo Vorih, mini-pogled prema budućnosti?
“Plan je nastaviti snimati stvari koje su mi napete; upisati diplomski na ADU-u iduće godine i nastaviti se praksati; uzeti godinu dana pauze nakon što je korona razmrdala sva snimanja i svijet filma općenito. Čini mi se najpametnijim pričekati da se stvari malo smire. Trenutno nikoga nije briga za film, a kamoli ovaj naš svijet kratkometražnih. Tužno je vidjeti otkazivanje svih festivala i projekcija. Valjda će se do proljeća 2021. godine i ta korona približiti kraju. Ne žuri mi se toliko s faksom, htio bih radije u međuvremenu snimiti jedan dobar kratki film.”
