Na širokobriješkom 21. Mediteran Film Festivalu (19. – 22.8.) regionalnu će premijeru uskoro online doživjeti dokumentarni film “Povuci-potegni” (Jaka produkcija / Kreativni pokret; 2020.). Režiju potpisuje iskusni hrvatski redatelj Neven Hitrec (Zagreb, 1967.), doku-javnosti možda najpoznatiji po izvrsnoj “Ovrhi” (Hrvatski filmski savez, 2013.) koja nemilosrdno razotkriva sve nelogičnosti i apsurdnosti domaćeg pravno-birokratskog aparata. U svom najnovijem dokumentarcu Hitrec ponovno oštro kritizira tromost državnih tijela, konkretno školstva koje gomilanjem zadaća i bubanjem gradiva, jednakom težinom pritišće kako učenike, tako i njihove prenapregnute roditelje. Kako to izgleda u praksi kad s jedne strane barikade sjede tvrdoglavi klinci, a s druge izmoždeni roditelji – u ovom konkretnom slučaju obitelj Jagatić i njihove dvije male kćerke – kojima upravo bakćanje s lektirom treba za zenovsko zaključenje napornog dana, objašnjava upravo “Povuci-potegni”. Bez sumnje, jedan od najboljih domaćih dokumentaraca 2020. godine i film s kojim će se brojni roditelji poistovjetiti brzinom svjetlosti.
Nevene, možete li nas malo uputiti iza kulisa snimanja “Povuci-potegni”?
“Prva ideja bila je napraviti film o radnoj skupini Borisa Jokića, ljudima koji su dobili zadatak osmisliti kurikularnu reformu. Dakle, davno, još za vrijeme premijera Zorana Milanovića. Zaintrigiralo me to što su za svoj rad dobili podrumske prostorije bez kompjutera, a na posao zbog manjka novca za benzin, mahom dolazili biciklima. Ta alanfordovska, tipično hrvatska situacija bila mi je dosta filmična. Dvoje ljudi od njih jedanaest iz radne skupine nije se htjelo snimati, i to je bio razlog zašto sam odustao od te ideje.
“No, tema mi nije dala mira. Na jednoj kavi, u razgovoru s producentom Jurom Bušićem, odlučio sam promijeniti pristup i ipak snimiti film. Moji sinovi tada su pohađali osnovnu školu i borili se s neadekvatnim udžbenicima, dosadnim i opsežnim gradivom, učenjem bez razumijevanja koje samo gomila domaće zadaće, bez da se u školi shvati bit neke lekcije. Samo se pokušava uhvatiti korak s programom koji je konsenzualno loš. Takva se obrazovna situacija mora odraziti na obitelj, jer umorni roditelji nakon svog posla moraju glumiti pedagoge i predavače svojoj djeci. I biti neka vrsta suvremenog renesansnog čovjeka, imati znanje iz svih predmeta. Sve to rađa tragikomične situacije. Iz tog mjesta je došla ideja – pronaći obitelj s djetetom u nižem razredu osnovne škole. Zatim bismo pratili situacije učenja, nagovaranja, svađa, beskrajnih natezanja, neke vrste maratona u kojem su na kušnji psihe djeteta i roditelja, ali i svi odnosi unutar obitelji.
“Film je sniman tijekom jedne školske godine, a montiran dosta dugo, s obzirom na veliku količinu snimljenog materijala. Montažer Slaven Zečević lijepo se namučio, pokušavajući od te džungle situacija stvoriti kompaktnu, emotivnu, ali i zabavnu cjelinu. Po samom pristupu, može se reći da je ovaj film dosta sličan ‘Ovrhi’. I u njemu sam pratio život jedne obitelji, kamera također nije izlazila iz zatvorenog prostora. Tema je ipak bila drugačija, ozbiljnija – nepravedna ovrha kuće u kojoj živi obitelj, s naglaskom na pohlepu banke, odnosno korumpiranost i neučinkovitost pravnog sustava. Koncepcijski je pristup, međutim, bio vrlo sličan. Tijekom dugog vremenskog razdoblja pratio sam proces ovrhe koji polako mrvi protagoniste, neka vrsta emotivnog roller coastera, u kojem nada i euforija smjenjuju suze i depresiju. ‘Ovrhu’ je snimao Dragan Marković, ali dvije scene odradio je i Boris Poljak koji kao direktor fotografije potpisuje ‘Povuci-potegni’.”
Većina scena statičnog je karaktera, gotovo u samom srcu akcije. Na koji ste način rasporedili kamere, mikrofone i ostalu filmsku ekipu, s obzirom na prirodno ponašanje obitelji? Doimalo se kao da kamere nisu ni prisutne u kući.
“‘Povuci-potegni’ je voajerski film. Osnova njegove koncepcije jest da se gledatelj pita kako je sve snimljeno; kako netko može biti toliko prirodan u cijelom nizu životnih situacija, ako mu je kamera pola metra od glave, a mikrofon zakvačen za košulju. Tu dolazi do izražaja veliko iskustvo i talent Borisa Poljaka, kao i ljudski karakteri te umijeće tonskih snimatelja Vedrana Mažuranića i Viktora Grabara. Svi su se oni, uključujući i mene, morali pretvoriti u tapete na zidovima, astralna bića koja bešumno skakuću prostorom. S Borisom sam dogovorio da će film počivati na statičnim kadrovima, u rijetkim slučajevima i sporim švenkovima koji prate kretanje neke osobe. Sve je moralo biti podređeno dojmu ovdje i sada te građenju intimne atmosfere unutar četiri zida života jedne obitelji. I snimana obitelj Jagatić potpuno se opustila i hvala im na njihovoj autentičnosti i hrabrosti. Ipak vam nije svejedno pustiti filmsku ekipu u vlastiti dom i život.”
Koliko dugo ste bili u potrazi za protagonistima?
“Kao u igranom, tako je i u dokumentarnom filmu najvažnije dobro podijeliti uloge. Više od šest mjeseci tražio sam obitelj koja bi pristala na ulazak u njihovu intimu i praćenje ponekad nimalo ugodnih situacija, u kojima na kušnju dolaze odnosi unutar svih članova obitelji. Mama i tata, Branka i Dubravko Jagatić, te njihove kćerke, Neva i Lada, pristali su na taj filmski pristup. Svatko iz svojih razloga, ali prvenstveno zbog društvene koristi tog projekta, kako bi javnost u formi dokumentarnog filma iz prve ruke vidjela razmjere lošeg obrazovnog sustava i kako isti može nanijeti štetu jednoj obitelji. A svi mi šutimo i kada je loše, vjerojatno smo naučili na batinu.”
Je li današnje hrvatsko obrazovanje zapravo arhaično? U filmu vidimo da se djecu i dalje tjera čitati upravo takve knjige, koje svojim jezikom i srednjoškolcima pričinjavaju velike probleme.
“Hrvatski obrazovni sustav bio je arhaičan i prije kompjuterskog buma. Internet, tableti i igrice samo su ubrzali i povećali raskorak između realnosti i zadanog obrazovnog programa. Moj osobni dojam je da se svi ti stručnjaci nisu snašli, niti su dobro posložili prioritete. Također, nisu smanjili gradivo, a i ne prezentiraju ga na djeci dostupan način. Učenje ne bi trebalo biti tlaka, dok se roditelji i djeca ponekad osjećaju kao oni trkaći psi koji love umjetnog zeca. A njega nikada neće uhvatiti. Zec je u ovom slučaju hrvatski obrazovni program. Ogroman I većinom dosadan.
“Nova kurikularna reforma školstva također je tema za film. Bez pravih priprema, adekvatne edukacije nastavnika i smislene promjene gradiva, otišlo se u drugu krajnost. Hrvatski obrazovni program jednostavno nije strukturiran za individualni pristup svakom djetetu: gradivo je preopširno i za takav pristup nema vremena. Tako smo se sada našli u hibridnoj situaciji da se djeci kod kuće ostavlja kreativno raditi domaće zadaće i razne zadane projekte. U stilu pokušajte sami, pa ćemo vidjeti hoćete li uspjeti. A u školi se opet brza kako bi se stiglo obraditi zadano gradivo, ne mareći jesu li djeca shvatila prezentirani sadržaj.
“Naravno, najveći teret u konačnici opet moraju podnijeti roditelji, koji su prinuđeni raditi zadaće zajedno sa svojom djecom. Kako nastavnici zadaju obaveze velikom brzinom, djeca većinom mailom kopiraju jedna od drugih, umjesto, na primjer, učenja kako usred razreda argumentirano obraniti svoje mišljenje. Ako je cilj obrazovanja neka nejasno definirana kreativnost koja završava na copy-pasteu domaćih zadaća, želim da mi država kao roditelju daje plaću za moju pedagoško-nastavnu aktivnost. Ponekad sam sebi izgledam kao pravi Hrvat – nikad ničim zadovoljan. Vjerojatno živimo u najboljem od svih obrazovnih svjetova, a ja samo gunđam i prigovaram.”
