Novonastalim uvjetima koje okružuju pandemiju koronavirusa, online prezentacijom ovogodišnjeg programa prilagodio se i 26. Sarajevo Film Festival (14. – 21.8.). Upravo će u Sarajevu sutra (utorak, 18.8.) u sklopu natjecateljskog programa dokumentarnog filma, svjetsku premijeru doživjeti dokumentarni film “Jedna od nas” (Pipser, 2020.), koji je u najvećem bh. gradu, također na SFF-u i za isti film, pokupio nagradu Docu Rough Cut Boutiquea. Tada se radilo o projektu u fazi grubog šnita, a danas je to već punokrvni dokumentarni film. Autor istog je naš cijenjeni dokumentarist Đuro Gavran (Bjelovar, 1982.), a tema je šokantno pismo bivše školske kolegice – poslano taman prije početka dogovora o proslavi petnaestogodišnjice mature – u kojem opisuje obiteljsko seksualno zlostavljanje koje je proživjela kao dijete te kasnije kao srednjoškolka. O pročitanom Đuro i njegove nekadašnje školske kolege razgovaraju na proslavi godišnjice mature, dok ih kamera u jednom restoranu opservacijski hvata u blizim i krupnim kadrovima. Svatko od njih s informacijom se nosi na svoj način…
“Čitajući to pismo, sjećam se da sam sve više tonuo, miješali su mi se stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje… Nisam si dopustio povjerovati u pročitano”, započinje naš razgovor Đuro Gavran i nastavlja: “S druge strane, nisam mogao prihvatiti sumnju, dovoditi u pitanje njene riječi. Vraćaju se flashbackovi srednjoškolskih dana, njene pojave, naših odnosa s njom. Nevjerojatno da je nešto toliko stravično bilo tako blizu, a istovremeno tako neprimjetno. Hvatala me jeza od pomisli da smo četiri godine zajedno išli u razred, a da nitko od nas ništa nije primijetio. Nisam znao kako odgovoriti na njezin mail i što napraviti s upravo primljenim informacijama. Ali razmišljajući o svemu, shvatio sam da želim da svatko jednom dobije ovakvo pismo, da se suoči s tim osjećajem bespomoćnosti koji slijedi nakon otkrivanja seksualnog nasilja nad djecom. Da je to možda put prema otvorenijem društvenom razgovoru o ovoj temi, i da želim napraviti film o tome.”
Jesi li odmah u glavi imao viziju kako bi dokumentarac trebao izgledati u svojoj konačnoj verziji?
“Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Te godine prepiska oko organizacije godišnjice je zamrla, a ja sam odlučio da ću nagodinu sam organizirati godišnjicu i snimiti film.
“Cijeli film je zamišljen kao jedna večera. Mi se susrećemo prvi put nakon primljenog pisma. Što se događa, kako ćemo pričati o tome, kakve će biti naše reakcije? Ne postoji drugi take. Tješio sam se činjenicom ako materijal ne bude dobar, da će barem poslužiti za pisanje scenarija za igrani film. Tada sam prvi put u svojoj filmskoj karijeri pomislio da bih jednu ideju mogao realizirati kroz igrani, a ne dokumentarni film. Nju sam najprije podijelio s kolegicom. Nakon njenog pristanka, popričao sam s ostatkom razreda. Kasnije sam gledao filmove sličnog koncepta, radio na razradi vizualnog stila, odnosno s kolegama snimateljima i tonskim snimateljima na najboljem načinu kako snimiti večeru, obilazio restorane i pronalazio lokaciju. Paralelno s filmskim pripremama bilo je i mnogo konzultacija sa stručnjacima koji se bave seksualnim zlostavljanjem djece, znanstvenicima, psiholozima, pravnicima, odvjetnicima, sucima i drugima.”
U dokumentarcu svatko od protagonista priča o trenutku saznavanja užasne vijesti. Kako si se ti osobno osjećao primivši taj mail, možemo li se malo vratiti u prošlost?
“Njezin mail dobio sam na Hvaru. I stvarno je bio u kontrapunktu s tim trenutkom, jer mi je nakon odrađenog posla na Hvaru došla obitelj. Smjestili smo se u apartman, djeca su zaspala, prošao je zalazak sunca, natočili smo po čašu vina i samo sam usput išao provjeriti mail. Potpuni grom iz vedra neba! Zatim taj osjećaj bespomoćnosti o kojem sam govorio… Supruzi nisam bio u stanju niti prepričati pročitano, dao sam joj mobitel da sama pročita. Sedam dana nisam uspio isprocesuirati mail u glavi i formulirati suvisli odgovor.”
Postoji li specifičan razlog odabira setupa za stolom, možda i zbog boljeg upijanja energije i reakcija okupljenih u realnom vremenu?
“Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma.
“Zanimalo me kako ćemo to iskomunicirati, a ne što pojedina osoba misli o tome. Jer, radi se o temi o kojoj je užasno teško govoriti i s kojom se jako teško nosimo. I s kojom zapravo i ne znamo točno što bi. Čak sam u jednom trenutku večere nakon četiri sata druženja pomislio hoćemo li mi uopće progovoriti o tom pismu? Tada je jedna kolegica rekla da mora krenuti doma, pa smo naručili još jednu rundu alkohola i konačno se ohrabrili.”
Koliko ti je – osim osobne i kolektivne traume i nošenja s istom – ovim filmom kao autoru bilo bitno skrenuti pažnju na trom hrvatski pravosudni aparat, koji malim kaznama zapravo relativizira zločine prema ženama?
“Između ostalog, da, bilo mi je bitno. Istina je da žrtve seksualnog nasilja prolaze kroz bolan i dugačak pravosudni proces, sa često blagim ili nikakvim kaznama za počinitelje. Seksualno nasilje spada u red najtežih kaznenih djela, koja se najrjeđe prijavljuju. Svako peto dijete pretrpilo je neki oblik seksualnog nasilja, 90 posto slučajeva nikada se ne prijavi, a u svega 3-5 posto slučajeva postoje materijalni dokazi. Sve ovo je frapantna činjenica!
“Kako to riješiti? To pitanje motalo mi se stalno po glavi za vrijeme rada na ovom filmu. Odgovor iziskuje puno dublju analizu problema i iskustva kompetentnih stručnjaka iz različitih područja koja se dotiču seksualnog nasilja. Stoga smo mi uz film pokrenuli i web stranicu www.jednaodnas.com na kojoj ćemo ponudi odgovore na mnoga pitanja poput: ‘Zašto djeca šute? Što je seksualno nasilje? Zašto se kaznena djela seksualnog zlostavljanja ne prijavljuju? Kako razgovarati s djetetom kada vam se povjeri? Tko su zlostavljači? Tipične rekacije na otkrivanje?’
“Uz tematske članke, na stranici će se moći pronaći korisne informacije za djecu i roditelje, linkovi na hot-linije, kontakt-forma itd. Cilj mi je bio da se po prvi puta napravi virtualni prostor, koji će se problemom seksualnog nasilja baviti na problemskoj razini, ali pristupačnim jezikom i lako probavljivim tekstovima. Jer kako logline filma kaže, to je: ‘Istina koju je teško progutati’. Po meni, jedino je rješenje edukacija na svim razinama. Rad s djecom od vrtićke, preko osnovnoškolske do adolescentske dobi, edukacija roditelja, rad na prevenciji, rad s ljudima koji rade s djecom, pedijatri, psiholozi, socijalni radnici, učitelji, treneri, pa do svih koji su u pravosudnom procesu prisutni poput policije, sudaca, odvjetnika itd. Edukacija, edukacija, edukacija. Zato smo napravili stranicu koja će pratiti film u distribucijskom periodu i, nadam se, mnogima pružiti korisne informacije.”
U Hrvatskoj je i dalje na snazi sveprisutni mentalni sklop, koji zlostavljanje u obitelji gura po strani. O njemu se kod nas ne govori puno, dok su s druge strane stigmatizirane osobe s mentalnim poteškoćama, bilo aktivnih zlostavljača, bilo pojedinaca koje zbog tog zlostavljanja kasnije razviju mentalne poteškoće. Trebamo li o svim ovim problemima više pričati?
“Naravno da trebamo, ali čini mi se da je fokus ovog filma i cijelog projekta više na prihvaćanju prisutnosti problema seksualnog nasilja u društvu. Moramo se educirati da bi mogli prihvatiti. A kada prihvatimo tada ćemo biti spremniji pomoći žrtvama, ali i počiniteljima. Imamo dvije krajnosti koje najbolje dotiču vaše pitanje. Prva je naša reakcija na otkrivanje seksualnog zlostavljanja djeteta: nevjerica, sumnja, smanjivanje razmjera samog kaznenog djela, neprihvaćanje. Ovakve reakcije kod žrtve stvaraju dodatno nepovjerenje prema okolini. Rezultat toga je da često više nikada nikome ne povjere svoju traumu, što može uzrokovati i mnoge socijalne te psihološke posljedice poput anksioznosti i depresije. Druga je činjenica da unutar zatvorskog sustava RH imamo zaposleno ni više ni manje nego jednog psihijatra. Kako očekivati da kao društvo destigmatiziramo osobe s mentalnim poteškoćama ako neke očite stvari ne želimo prihvatiti, odnosno ako unutar sustava nemamo educirane ljude osposobljene za pomoć pojedincima kojima je ona potrebna.”
