Kanye West je bio najmudriji. Doduše, za takvu vrstu mudrosti treba ti kolosalan ego, ali ako je oko ičega u životu Kanye West konzistentan i stabilan, onda je to ona razina narcisoidnosti u kojoj se okružiš kamerama kako bi snimio svoje napore da postaneš uspješan i slavan prije nego je itko razvio i jedan miligram vjere da bi se to uistinu moglo dogoditi. Osim njega samog – a to je, ispostavilo se, bilo potpuno dovoljno. Bilježenjem uspona ljestvicom uspjeha kroz čak 20 godina nastali su snimci koji postaju arhivski materijal, a onda i sadržaj dokumentarne serije “Jeen-yuhs: A Kanye Trilogy” (2022). Redatelji Coodie Simmons i Chike Ozah su s ovim mini-serijalom završili na Netflixu pa 2022. nagovijestili nove izazove unutar klasične šprance talking head dokumentaraca, američkog komercijalnog TV pristupa razradi popkulturnih tema – a to je nužnost uspješnog lova za dobrom arhivom.
Arhivski materijal, iskopine, dodana vrijednost koja odjednom postaje kičmom cijelog filma ili serije, otkrivena vremenska kapsula kulturne povijesti, bilo privatnog, intimnog ili masovnog, stadionskog karaktera. Ona ne mora dominirati minutažom, ali mora impactom, značajem, razinom dodane vrijednosti koju donosi i s kojom umanjuje potrebu za klasičnim talking headovima, pružajući dublje uranjajuće iskustvo gledateljima.
Mariska Hargitay je imala ponešto takvih aduta za osnaživanje dubine sjećanja svog intimnog obiteljskog dokumentarca “My Mom Jayne” (2025), priče o njenoj legendarnoj majci Jayne Mansfield; Steven Soderbergh je ove godine u Cannesu predstavio svoj punokrvni found footage doc, arhivsku iskopinu oblikovanu u dokumentarni film “John Lennon: The Last Interview” (2026).
No prije svih njih dogodio se “Summer of Soul” (2021), hibrid pronađenog koncertnog filma i kulturološkog dokumentarca koji je osvojio Oscara. Film glazbenika Ahmira Questlove Thompsona u osnovi je snimka Harlem Cultural Festivala iz 1969. godine, na kojem su nastupila najveća imena tzv. crne glazbe tog doba: Nina Simone, Sly and the Family Stone, Stevie Wonder… Televizijski producent Hal Tulchin bio je tamo sa snimateljima i vratio se s 40 sati materijala, ali od toga je montirano samo dva sata za TV specijale, koji su nakon prikazivanja u programu CBS-a i ABC-a završili u podrumu sljedećih 50 godina. Kada je na 94. dodjeli Oscara Questlove, nedugo nakon što je Will Smith ošamario Chrisa Rocka, primio nagradu za svoj redateljski prvijenac, naglasio je kako je desetljećima arhivirana snimka, dobivši novi život u njegovom dokumentarcu, postala ključnim komadom slagalice afroameričke povijesti.
I to je u neku ruku zajedničko većini ovih naslova, trend koji ide ruku pod ruku s trendom found-footage/found-photography dokumentaraca – iskapanjem pa i restauriranjem starih i nerijetko zaboravljenih djelića povijesti publiku se vodi u putovanje vremenom, u samu srž ere koju se oslikava upravo kontekstualiziranjem arhive unutar forme doku-filma temu i to u svim svojim dimenzijama: kulturnim, društveno-političkim, medijskim, ekonomskim i emocionalnim.
Ne čudi da je Questlove nastavio putem kulturnih retrospektiva. Naslijeđe crne glazbe istražuje i sa svojim najnovijim dokumentarnim filmom “Earth, Wind & Fire (To Be Celestial vs. That’s the Weight of the World)” (2026). I ovog puta, glazbena je povijest poslužila kao povijest položaja i sudbine jedne kulture u okvirima bijele Amerike; priča o hrabroj jurnjavi za snovima koja je dovela do stvaranja deveteročlanog benda i rušenja žanrovskih granica, ujedno je i priča o Americi 1970-ih, rasizmu, borbi za građanska prava i odjecima odsviranih nota za budućnost čitavih nadolazećih scena. Kada su najavljivali “Earth, Wind & Fire (To Be Celestial vs. That’s the Weight of the World)”, činili su to naglašavajući informaciju da je produkcija filma osigurala “ekskluzivan pristup arhivi benda koja sadrži vizualni, audio i pisani materijal”, uz “podršku zaklade Mauricea Whitea i članova benda.”
U dobu ekrana i 4K videa, ne čudi da su 16mm vrpca koncertne arhive, kućni video s kamkordera ili stari negativi iz kutije za cipele gurnute na tavan, ujedno i egzotični vizualni začin analogne povijesti kod mlađih generacija prikovanih za streaming servise.
“Earth, Wind & Fire (To Be Celestial vs. That’s the Weight of the World)” je tako završio na HBOMax-u, dok je Netflix udomio “Kylie” (2026.), trodijelnu doku-seriju o pop ikoni Kylie Minogue gdje doslovno sjedi i otvara pedantno sortirane kutije napunjene vizualnim tragovima nekoliko prethodnih desetljeća njezinog poslovnog i privatnog života. Bilo da se radi o kućnom videu, negativima izvučenim iz starih fotoaparata ili očajnim pokušajima pisanja pjesama zabilježenim na papiru – Kylie ima sve i spremna je obrisati prašinu s uspomena. Autorsko slaganje svih tih komadića uspomena rezultiralo je detaljnim portretom kulturne ikone.
“Kylie” je vrhunski montirana serija, s pomalo divljačkim ritmom kreće se brzo, drži pažnju i grabi dovoljno široko i energično da može zainteresirati i na gledanje navući čak i one koje život i djelo Kylie Minogue ama baš nimalo ne zanima – ili barem nisu znali da ih zanima. Velike zasluge za to nosi redatelj Michael Harte, čija je karijera do sada bila upravo – montaža. Harte je među ostalim montirao i genijalnu doku-seriju “Beckham” (2023), a “Kylie” je njegov redateljski prvijenac.
U razgovoru za BBC, otkrio je da je već već na prvom sastanku s Kylie odlučeno da će pristup seriji biti drugačiji od onoga na koji je ovakav format navikao: “Kylie je godinama davala intervjue pa smo htjeli da ovo bude drugačije”, kaže Harte, objašnjavajući da je veliki dio serije izgrađen oko osobne arhivske građe. “Razgovori su se odvijali oko kutija s fotografijama, snimkama i uspomenama u njezinom domu”, govori, dodajući da je najveći izazov bio ogromna količina materijala – kako izabrati najbolje i staviti sve što bi htjeli u samo tri epizode. Jer nabavili su sve što se moglo: njezine kućne video i foto uspomene, prava na clipove TV serije “Neighbours” s kojom je Kylie započela svoju karijeru kao glumica, televizijske reportaže i intervjue, nikad objavljene fotografije koje je načinila njezina dugogodišnja prijateljica Katerina Jebb… Nakupilo se, narezalo i rezultat je izuzetan kolaž prošlosti i sadašnjosti, koji se vješto prebacuje s jedne točke vremenske linije na drugu.
U razgovoru za Variety, na novinarsku pohvalu “dokumentarac odlično koristi arhivsku građu”, Kylie objašnjava kako je funkcioniralo njezino prekapanje po spomenaru: “Prije jednog od naših intervjua, upalila sam radar na: ‘Pripazi ako vidiš nešto, sjeti se da to staviš sa strane.’ Samo sam pomislila: ‘O, tu su stihovi pjesme.’ Moj sustav za odlaganje nije baš sjajan, ali postoji neka blaga organizacija. Pogledala sam prvih nekoliko i samo rekla: ‘Neću više gledati. Ovo bi mogao biti dobar povod da započnemo razgovor o tome. Znam da tu ima stvari, samo ne znam što točno.’ Mislim da smo imali neke stvarno dobre trenutke koji su nam pali s neba.”
Kylie se mijenjala odrastajući pred kamerama, a s njom se mijenjao i svijet. No jedna je stvar ostala nepromijenjena: kultura tabloida s kojom se bavi dio epizoda, svi ti napadi i osobne uvrede koje je još kao tinejdžerica morala trpjeti od žutog tiska, danas su ne samo jednako prisutni, nego su dobili i pojačanje – komentare na internetu. Da su 1980-ih imali internet i komentare, pitanje je kakvu bi putanju imali svi likovi i protagonisti njezine životne priče, od pokojnog Michaela Hutchencea, koji ostaje neprežaljenom životnom ljubavi, do Nicka Cavea, koji ostaje njezinom najboljom glazbenom suradnjom. Caveova lucidnost, rijetka nasmiješenost i osunčanost bojama popa posebno su šarmantan doprinos onim dijelovima talking headova koji u “Kylie” popunjavaju priču iz perspektive prezenta.
Retrospektivni i introspektivni pregled posljednjih nekoliko desetljeća života i karijere, pjesama i bolesti, ljubavi i razočaranja, okova i slobode Kylie Minogue, zapravo je muzej povijesti australske glazbene scene, engleske glazbene industrije i globalne gladi za celebrity pinjatom koju je slatko udarati sve dok ne uzvrati udarac. U slučaju Kylie Minogue sparing je rezultirao dokumentarnim materijalom koji je uspio režijom i montažom pogoditi duh svog subjekta, uvelike zahvaljujući njezinoj potpunoj suradnji u otključavanju špajze s domaćim arhivskim blagom.