Na 21. Motovun Film Festivalu sinoć je hrvatsku premijeru doživjela “Srbenka” (Restart, 2018.), drugi(!) dugometražni film jednog od naših najistaknutijih dokumentarista, Nebojše Slijepčevića. Spomenuti dokumentarac šira publika po prvi puta je mogla vidjeti na Visions du Réelu sredinom travnja ove godine, ali i bez kasnijeg Posebnog priznanja u Švicarskoj, prethodno europskih potpora i nagrada za razvoj projekta u Sarajevu, bilo je jasno da nam se sprema važan film koji otvara nezgodna pitanja o stanju današnjeg hrvatskog društva kroz kontekst nacionalizma, bujajućeg konzervativizma i čistokrvne isključivosti. Kao što je nakon sinoćnje projekcije bilo jasno i da Slijepčevićev najnoviji film nema ni približno širok, narodski kino potencijal njegovog dugo-dokumentarnog prvijenca “Gangster te voli” (Restart, 2013.), koji je ljubavnog provodadžiju Nedjeljka dopratio do impresivnih desetak tisuća domaćih kino gledatelja. No “Srbenka” – koju ćemo najesen moći vidjeti i na HR-velikim platnima – je već samim obrađivanjem sizifovski teške teme, kao i suptilnom, nenametljivom porukom koju odašilje, ipak nešto važniji film od omiljenog Gangstera za sva vrimena.
Okosnicu filma sačinjava svojevrsni making of, direktno snimljene pripreme kazališne predstave “Aleksandra Zec” Olivera Frljića u produkciji HKD Teatra iz Rijeke, o poznatom slučaju ubijene srpske obitelji Zec koju su pripadnici Merčepove paravojne skupine likvidirali u prosincu 1991. godine. Vatrenim oružjem ubijeni su tada bogati zagrebački mesar Mihajlo Zec, njegova supruga Marija te zajednička dvanaestogodišnja kćer Aleksandra. Optuženi za ubojstvo – Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac, Nebojša Hodak i Snežana Živanović na kraju su oslobođeni zbog proceduralne greške, unatoč priznanju nekih od njih. Godinama, sada i desetljećima kasnije, ubojstvo obitelji Zec i dalje predstavlja jednu od najvećih mrlja u povijesti mlade hrvatske države.
Sličan koncept filmskog pokrivanja rađanje jedne predstave, vidjeli smo prije nekoliko godina kod Boruta Šeparovića i njegovih “Potrošenih” (Montažstroj, 2014.). Za razliku od naglašenih emocija s obje strane spektra Šeparovićevih protagonista, kao i cabaret-aktivizma pred sam kraj filma, Slijepčević u “Srbenki” odbija božju ruku upliva u radnju pred objektivom, kao i zamku ideološkog križarstva protiv domaćih (light) nacionalista. Poruka koju u svojem filmu nudi naš redatelj – kao i Frljić uostalom, s nešto manjom dozom kurčevitosti i ekshibicionizma – gromovita je, koliko i suptilna: razgovarati se mora, čak i o najbolnijim temama poput nacionalizma, ksenofobije, klanske isključivosti… Dojam je ipak da Slijepčević nije toliko zainteresiran za preciznu dijagnozu današnjeg hrvatskog društva od stoljeća sedmog, koliko za onu svakodnevnu, mikro razinu pojedinca u raljama sila većih od njega. I onih najranjivijih, u ovom slučaju klinaca srpske nacionalnosti na udaru vršnjaka. Jer, u današnjoj Hrvatskoj još uvijek je normalno da te zbog pogrešne širine krvnih zrnaca pljuju, sapliću, verbalno i fizički zlostavljaju… U tinejdžerskim godinama prihvaćanje vršnjaka glavno je jelo na meniju, a ima li većeg hendikepa u gostima kada se to ne dogodi? Biti drugačiji kad ti je 12-13 godina – kao opcija ne postoji.
“Srbenka” nije jednostavan film za gledanje, kao što to nije niti nevjerojatno kompleksna tema hrvatsko-srpskih odnosa. Emocije koje Frljić izvlači iz svojih glumaca sirove su intenzitetom do granice pucanja, a uvjerljivo-životni dijalozi na probama, gledatelja usisavaju u tu kobnu prosinačku noć ubojstva obitelji Zec, kao da smo i sami došli položiti kosti ispod nijemih dasaka sljemenskog Planinarskog doma Adolfovac. Intenzivne dionice Slijepčević pak povremeno razdvaja pojedinačnim prizorima glumaca prije izlaska na pozornicu, ali i važnom vizualnom simbolikom poput tri prazne stolice na sceni, koje očito aludiraju na preminule članove obitelj Zec. Kao jednakovrijedni narativni, nadograđujući ogranak bitan za sagledavanje cijele priče, pojavljuju se razgovori s djevojčicom Ninom, mladom glumicom koju zbog srpske nacionalnosti maltretiraju u školi. Ova pametna, lijepa 12-godišnja djevojčica, tek je nedavno doznala istinu o svojem srpskom podrijetlu. Naglo uvučena u svijet odraslih bez poznatih pravila, Ninu gledamo u defanzivi spuštenog pogleda, sada kirurški dislociranu od relativne sigurnosti djetinjstva.
Tko je u dokumentarcu očekivao porciju Marka Porcija – Katona Starijeg, verbalno uništenje konzervativne Crotage na velikom platnu, ostat će razočaranih palčeva.
Od desničarskih medija unakaženi Oliver Frljić, u dokumentarcu dobija rijetku filmsku priliku podastrijeti svoju stranu medalje, barem u okvirima pripreme/motivacije samo još jednog u nizu njegovih kazališnih angažmana. Osporavani redatelj, međutim, ne prosipa očekivanu žuč, već daje racionalna pojašnjenja onima koji su spremni slušati (“Predstavu o poginuloj hrvatskoj djeci radit ću u državi koja je to skrivila; Moj otac je izgradio identitet oko vlastitog sudjelovanja u Domovinskom ratu”). Frljić u “Srbenki” otima popriličan screen time, ali svejedno pomalo ostaje u sjeni, baveći se poslom kormilara, moderatora, čovjeka istinski involviranog u stvaranje umjetničkog djela. Nezahvalnim okolnostima u moru prijetnji i povišenih tenzija unatoč. No, tko je u dokumentarcu očekivao porciju Marka Porcija – Katona Starijeg, verbalno uništenje konzervativne Crotage na velikom platnu, ostat će razočaranih palčeva. Naš kazališni redatelj je ranjiv, njegove anegdote su simptomatično osobne prirode i opći dojam je da želi komunikaciju s drugom stranom, samo kad bi netko uzvratio poziv.
Misao za kraj, možda čak i naivna, prihvaćamo kritiku. Primjera radi, ali ako se u slučaju gnjevnih branitelja radi (i) o izgradnji identiteta (ako nisam ovo – što onda jesam?) kroz hvalevrijednu obranu države, zar taj osjećaj onda nije ukorijenjen u svima poznatom osjećaju boli, nemoći, neprihvaćanja, uzaludnosti…? Možemo li baš iz tog razloga pitanje Jelene Lopatić u predstavi: “Zašto ne radite predstavu o mrtvoj hrvatskoj djeci?”, promatrati kroz prizmu početka dijaloga, umjesto ponovnog kopanja ionako predubokih ideoloških rovova?
Da, lijepo to zvuči ovako na papiru. Dok ne postane stvarnost, jer nema nam drugog izbora. Možda jednog dana. Možda netko. Možda negdje.