Premijera dugo iščekivanog filma o Milanu Bandiću, “Kumek” (Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija / Blank; 2020.) Darija Juričana, kao trećeg dijela neformalnog serijala o strukturalnoj korupciji, izazvala je prije desetak dana velik interes publike u zagrebačkom Kinu SC. On ustvari ne čudi sjetimo li se da je Bandić najdugovječniji gradonačelnik, na vlasti od 2000. godine, a polarizacija oko njegova lika među građanima sve izraženija. Iako ga kroz sve mandate prate brojne afere, pri čemu je protiv njega i suradnika podignuto trinaest optužnica, godinama svjedočimo fenomenu Bandićeva kontinuirana opstanka na vlasti. A nju je obilježilo pozicioniranje podobnih na ključna mjesta gradske infrastrukture, razaranje javne sfere i pogodovanje lokalnim moćnicima. Zagrebački gradonačelnik politiku gradi na proizvoljnosti i preklapanju s klijentelističkim interesima, usvajajući s godinama sve izraženiji obrazac samovoljnosti. Konačni raskid s SDP-om 2009. godine, do kojeg je došlo zbog uskih unutarstranačkih neslaganja, oslobodio ga je svih ograda i omogućio eskalaciju jeftinog populizma i dodvoravanja konzervativnoj struji. Bandić je sitnim ustupcima u dijelu društva pomno gradio sliku socijalno osviještenog gradonačelnika, no godine netransparentnog poslovanja Zagreb su dovele na rub sloma, dok je socijalna komponenta ostala vidno zanemarena.
Premijeri “Kumeka” u Kinu SC prethodila je Juričanova apsurdistička predsjednička antikampanja u kojoj je javnost na medijski atraktivne načine konstantno podsjećao na protuzakonita gradonačelnikova postupanja. Dodatnu je medijsku pozornost izazvalo odbijanje Hrvatskog filmskog saveza da film prikaže u Kinu Tuškanac. U izjavi su odluku protumačili strahom za egzistenciju jer financijski ovise o gradskom subvencioniranju, dodatno dokazujući teze iznesene u dokumentarcu da jedan čovjek autokratski kontrolira gradske financije.
Na sadržajnoj razini film zahvaća razvoj gradonačelnikove karijere, od samih početaka za vrijeme bivše Jugoslavije pa sve do danas. Pritom je važno da su Bandiću bliski suradnici napredovali jačanjem njegove političke moći. Juričan sukcesivno nabraja najvažnije gradonačelnikove afere, od Agrama do recentnijeg Zagrebačkog Manhattana. S obzirom na njihov broj nemoguće je spomenuti svaku pojedinu: neke su poput zamjena, otkupa i preprodaja zemljišta otprije dobro poznate javnosti; druge, poput prodaje gradskih tramvaja i njihovog ponovnog iznajmljivanja po visokoj cijeni, gotovo zaboravljene. Na život Zagrepčana u budućnosti će se najvjerojatnije najsnažnije reflektirati činjenica da se Grad odmah po utemeljenju Zagrebačkog Holdinga na temelju obveznica tvrtke zadužio, novac potrošio, a na naplatu 2023. stiže 300 milijuna eura. Bandićeva se uvijek aktualna graditeljska fiksacija rasvjetljava pogodovanjima građevinskim tvrtkama Munis, Pionir i Pimont, koje redovito pobjeđuju na javnim natječajima. Pritom se Juričan u kratkim crtama dotiče svih aspekata Bandićeva lika, od pomno skrivane imovine do prijateljevanja s visoko pozicioniranim osobama iz javnog života. Sve ove kontroverze gotovo se kolažno izlažu, a smjena novinskih naslova i reportažnih snimki pokazuje da spomenute informacije već otprije kolaju javnim prostorom. Međutim, šteta je što se redatelj ni jednom od afera ne zaokuplja podrobnije, unatoč tome što svaka zasebno može poentirati način upravljanja gradskim financijama.
Zadržati gledateljevu pažnju
Najnoviji film Darija Juričana neproduktivno je promatrati bez višeznačenjskih relacija prema sredini u kojoj je nastao, ali i filmova koji mu prethode, “Gazda” (Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija / Blank; 2016.) i “Gazda: Početak” (Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija, 2018.). S njima dijeli formalno-stilske odlike, odnosno strukturu u kojoj reportažne dijelove razbija osobna vizura, radilo se o metapristupu filmu ili komentaru na prikazani materijal. Iako takav redateljski odabir ima za cilj zadržati gledateljevu pažnju, na način da osobni motivi dobivaju funkciju cezure koje olakšavaju slijediti priču, u “Kumeku” do izražaja dolaze manjkavosti tog pristupa u slučaju kad iza njega ne stoji razrađeni koncept. Unošenje autobiografskih elemenata najuspjelije je u prvom filmu “Gazda” o Ivici Todoriću, naprosto iz razloga što je razrađeniji i dublje ulazi u problematiku. S “Kumekom” se događa suprotno – niti je materijal prezentiran publici kontekstualiziran, niti je odmak od njega funkcionalan. Premda se pobrojavanjem niza skandala neminovno postiže efekt na širu publiku, Juričan tu staje, pa film prije dokida uvjerenje u mogućnost promjene, no što objašnjava nakaradnu gradsku politiku.
Kao i u prva dva filma, Juričan gradi priču na temelju materijala prikupljenih od strane novinara Saše Paparelle i Hrvoja Appelta, no ovaj put u potpunosti izostaju sugovornici. Iako je Bandić odbio sudjelovati u dokumentarcu, možda bi izbor aktera upućenih u gradsku politiku gledatelju olakšao snalaženje i spriječio zamor materijala. Juričan je pak ambiciozno posegnuo za drugom taktikom, angažirajući glumca koji kao Bandićev dvojnik dijelom nadomješta sugovornike, a dijelom rekonstruira događaje. Performativnost nije promašena metoda, shvatimo li je kao oličenje prijetvornosti apostrofirane politike. Zamjena živog protagonista glumcem nudi mogućnost uspostavljanja distance i otvaranje prostora za ozbiljnu revalorizaciju, a taj je postupak rumunjski redatelj Radu Jude uspješno proveo kroz posljednji film “Velika slova” / “Uppercase Print” (2020), prikazan na ovogodišnjem ZFF-u. U njemu u maniri dokumentarnog teatra glumci evociraju događaj iz prošlosti, pritom se hladnoćom i distanciranošću činjenice ogoljuju bez iskliznuća u afekt.
Zaokupljanje posljedicom, umjesto uzrokom
Juričan je s “Kumekom” svakako bliži lakrdiji, koja najbolje opisuje politički imaginarij kojim se bavi, no u konačnici ipak prevladava nesvrhovita repetitivnost. Autor je naumio angažirati neprofesionalnog glumca, a ubacivanjem kadrova s audicije, kojoj je prisustvovao velik broj gradonačelnikovih simpatizera, razabire se intencija prokazivanja biračkog tijela. Njihov je prikaz na korak do stereotipizacije u domeni reality showa, u kojima je odnos prema sudionicima u najmanju ruku upitan. Dva različita pogleda – onaj odozdo, potpore birača i onaj odozgo, klijentelističke umreženosti, ne dekonstruiraju se kao produkt istog sustava, već se fokus sa strukturalnog problema prebacuje na glasače. Budući da su već suprotstavljena dva raznorodna pristupa temi, ubacivanje trećeg, autobiografskog postaje suvišno. Ujednačenost ostvarenja do kraja narušava nemotivirano inzistiranje na kadrovima Juričanove predsjedničke kandidature, da bi u konačnici ostalo nejasno bavi li se film Bandićem, njegovim glasačima ili redateljem samim.
Cjelovita je analiza onemogućena prije svega jer se Juričan zaokuplja posljedicom, no ne i stvarnim uzrokom. Iako Bandić jest lokalni fenomen, on je istovremeno izdanak sustava unutar kojeg djeluje. Bez ukazivanja na odnose moći koji zloupotrebe prešutno omogućavaju i na kojima dijelom počivaju, ne možemo očekivati suštinsku promjenu modela upravljanja. Na istu slabost nailazimo kod prvog filma, no tada je izraženiji reportažni karakter tu činjenicu donekle kompenzirao. Svoditi problem na birače je neozbiljno i u rangu aktualnih prozivki građana kao krivaca za širenje pandemije, dok se prave slabosti sustava ignoriraju. Bandić nije na vlasti isključivo zbog podrške glasača, već radi umreženosti i partikularnih interesa kojima je cilj tamo ga zadržati. U filmu su tako nabrojani suradnici postavljeni na pozicije mimo interesa javnosti, baš kao i angažirani vanjski kooperanti.
Međutim, u “Kumeku” se ne artikuliraju razlozi zbog kojih hijerarhijski model upravljanja podržava malverzacije, koji su mehanizmi njegove kontrole i što na kraju krajeva javni interes jest. Ukoliko se želi direktno utjecati na promjenu stava biračkog tijela, važno je upozoriti na sustavne nelogičnosti i načine uzurpacije političke moći. Zamjena jednog čovjeka najčešće ne može promijeniti mehanizme upravljanja, odnosno postoji realna mogućnost perpetuiranja trenutnog stanja s novim sudionicima. Pravdati pojednostavljivanje kompleksne teme približavanjem prosječnom gledatelju, istovremeno je i naivno i podcjenjivački, posebno u slučaju kad se ističe nužnost skore promjene.
Juričan redovito naglašava pomnu osmišljenost vlastitog pristupa i apsurd kao jedini način ogoljavanja naše političke scene.
Juričan redovito naglašava pomnu osmišljenost vlastitog pristupa i apsurd kao jedini način ogoljavanja naše političke scene. To je do određene mjere točno i funkcionira kao početno privlačenje pozornosti, što je redatelj javnim djelovanjem i dokazao. Međutim, onog trenutka kad je granica prijeđena, a političko ništa raskrinkano, otvara se pitanje njegova popunjavanja. Shvatimo li već i parodiranje političkog kao političan čin, izostanak konkretnog sadržaja približava se populističkoj retorici, istoj onoj koja se nastoji prokazati. Ako te relacije ne uzmemo u obzir, ne možemo govoriti o pomaku prema normalizaciji političkog diskursa. Naravno da to ne znači da ne treba podržati svaki više ili manje uspješan pokušaj kritike političkog vodstva, posebno u slučaju kad se nepravilnosti na rubu kriminala niti ne prikrivaju. Ozbiljna nakana u srži “Kumeka”, koja proizlazi iz goleme količine prikupljenih materijalnih dokaza o korupciji u Gradu, ipak ostaje u sjeni onog performativnog, koje najčešće zapada u medijsku spektakularizaciju.
Na premijeri je bilo očito da medije zanima performans u režiji Darija Juričana. Istom je doprinio Bandić, ispravno procijenivši da mu pojavljivanje koristi, baš kao i brojne osobe iz javnog života koje su daleko od svakog aktivizma. Time se pažnja s razloga okupljanja prebacila na okupljanje samo. Iako se o filmu posredno ponešto moglo saznati, svaka je eventualna reakcija uvučena u logiku medijskog spektakla. Bizarno, sjetimo li se da politička moć takav sadržaj najčešće i kreira ne bi li odvratila pozornost od suštinskog. Ako su autori ikad pozivali na društvenu promjenu, njena je mogućnost eliminirana činom prisvajanja pomoćnih alata održavanja sustava, u kojoj opstaje forma bez pravog sadržaja. U čitavoj je pompi zanemarena činjenica da nije dovoljno da se o nečemu govori, već brojne konotacije proizlaze baš iz načina kako se govori.
