Najnoviji broj Nacionala donosi opširan tekst o problematici preopterećenosti domaćih liječnika opće prakse, koji zbog kombinacije povećanog obima posla i niske plaće sve češće i masovnije odlaze u inozemstvo. U sljedeće četiri godine u mirovinu će otići petstotinjak liječnika, dok perspektiva njihovih zamjena nije previše blistava. O svemu ovome u spomenutom članku govori redateljica Nikolina Barić, čiji smo film “Doktorice, pem v’ grobeka” (Samostalna produkcija, 2020.) svjetski-premijerno mogli gledati na ovogodišnjem, 18. Liburnia Film Festivalu. Nikolina zna o čemu govori s obzirom na činjenicu da njena majka Ljiljana, doktorica opće prakse u jednoj zagorskoj ordinaciji, također ulazi u statistiku skorašnjih umirovljenika. Dapače, sa svojih četrdeset godina staža, doktorica Ljiljana već sada ispunjava sve mirovinske kriterije, ali je na svom radnom mjestu odlučila izdurati još pet godina.
A kako se naš zdravstveni aparat nosi s prijetnjom urušavanja kompletnog sistema? Očajnički teško, barem ako je suditi po živim snimkama “Doktorice, pem v’ grobeka” Nikoline Barić, koja se ovim dokumentarcem nakon nekoliko godina vraća u kreativno-filmsku žižu zbivanja. Nije teško zaključiti kako je za hrvatsku redateljicu ovo i poprilično osoban film, gledajući vlastitu majku kako je danima, godinama i desetljećima prisiljena balansirati na pretankom užetu između patentiranog besmisla domaće birokracije i uronjenosti u najplemenitiji ljudski poziv uopće. Doktoricu Ljiljanu tako, primjerice, gledamo zarobljenu u repetitivnim radnjama potpisivanja službenih dokumenata, kojih dnevno bude i stotinjak. “Ne moraš ništa više raditi”, govori, u kontekstu birokracije i zasebnog inception posla unutar posla. A gdje su uz papirologiju još konstantna zvonjava telefona, mailovi, pa topot troznamenkastog broja pacijenata, svaki od kojih traži svoj dio pažnje… I sve to za tek 6900 kuna plaće.
Nastavi li se država maćehinski ponašati (i) prema ordinacijama opće prakse, koje predstavljaju najistureniju bojišnicu prema pacijentima, moglo bi doći do nesagledivih posljedica.
“Doktorice, pem v’ grobeka” operira asketskom estetikom opservacijske nadzorne muhe na zidu, uglavnom prateći razgovore glavne protagonistice sa svojim pacijentima kroz niz fiksiranih totala. Ništa specijalno, inovativno ili produkcijski visokobudžetno, možda ćete nakon odgledanog filma šaptom sebi prisnažiti. U ovakvim filmovima snažnih i raznolikih indvidualnih nastupa, koji se izmjenjuju kao na tekućoj vrpci, međutim, sve ove stvari padaju u duboki drugi plan. Jer lepeza likova uistinu je šarolika: od žene koja nenajavljeno traži recepte, starije gospođe koja kroz akumulirano iskustvo gotovo sama sebi može pisati recepte, Đurđe koja svaki dan zivka preko telefona, pa sve do dobroćudnog Bože koji, ajmo to tako reći, pleše isključivo na zvuk svojih bubnjeva. Sve njih – desetke i desetke i desetke dnevno – ova iscijeđena i premorena doktorica hendla uglavnom bez podizanja glasa, iako bi većina ostalih civila odavno ispalila na živce.
Nikolina Barić u svojem filmu ne docira vikipedijskim aktivizmom, ali osnovna poruka “Doktorice, pem v’ grobeka” poprilično je jasna: nastavi li se država maćehinski ponašati (i) prema ordinacijama opće prakse, koje predstavljaju najistureniju bojišnicu prema pacijentima, moglo bi doći do nesagledivih posljedica. Kako iskemijati zadovoljavajuće rješenje za sve tri (liječnici – država – pacijenti) zainteresirane strane, pitanje je, naravno, za milijun dolara. I ono koje što prije trebamo otvoriti, kao što svakog dana svoja vrata – bio sunčan, kišovit ili sniježan dan – otvara doktorica Ljiljana. Ista ona koja se ponekad s razlogom naljuti na neprestano nadiruće pacijente, ali koja ih također nikad neće napustiti.