Da je Gorana Devića kojim slučajem sudba kruta prekovrnula na sporedni kolosjek, recimo kao prodavača krumpira iza leđa vječne kumice Barice na vrhu dolačkih stepenica, velika je mogućnost da bi tamo – vama, nama ili svima iz užih rodbinskih prvih 11 – uspio uvaliti par kila mladog Red Scarleta, nek se nađe, premda ste u smočnicu pohranili dvije svježe vreće Jaerle, kupljene, a brate, nema ni deset dana. Uspio bi vas Dević svojim staloženim, nepretencioznim šarmom i inteligencijom razoružati, objasniti u tančine zašto je baš vaša najdraža Jaerla – Golf dvojka mladih krumpira. A Red Scarlet probitačna BMW Sedmica, upravo izašla s tjuning trake japanskog Wald Internationala. Vjetar je, srećom za filmsku industriju, okrenuo u suprotnom smjeru pa je hrvatski dokumentarist umjesto krumpira, dva za deset i izvol’te gospođo, počeo snimati filmove, uglavnom dokumentarce, prokleto dobre dokumentarce. Zadnji takav, “Na vodi” (Petnaesta umjetnost, 2018.), bljesnuo je nedavnom svjetskom premijerom usred uglednog DOK Leipziga, osvojivši Posebno priznanje žirija. “Čiji si ti, mali?” ne pali na festivalima sličnog, najvišeg ranga. Ne pomažu tamo ni lijepe oči, niti rodijačke veze strica Ante iz Kaštel Starog. Nismo sigurni da treptanje očnim atributima pali i kod Petra Milata, direktora Human Right Film Festivala, na kojem je Devićevom filmu, kao rijetko kojem hrvatskom, ukazana čast otvaranja zagrebačkog festivala o ljudskim pravima.
I sad vi ostanite ozbiljni razmišljajući o krumpirima, bemvejcima, stricu Anti i feferonskoj popari/čepljuskanju ishlapjelog djedaka, antologijskom naslovu recenzije našeg Janka Heidla. Čepljuskanje kao nedostižan ideal naslova i popratnih festivalskih tekstova, svi ostali igrajte za drugo mjesto, s dva isključena igrača od petnaeste minute utakmice. I Dević je vjerojatno razmišljao o feferonima svoje vrste, rudareći na vodi i “Na vodi” punih pet godina. Nekoliko promašenih narativnih rukavaca, montažno hrvanje i borba s identitetom vlastitog filma, učine to čovjeku. U jednom od takvih soul searching putovanja rođena je, sasvim slučajno, “Buffet Željezara” (Petnaesta umjetnost, 2017.), kao dodatni, side projekt. Od ničega do nečega, od obične vožnje gradom i kavice u opskurnom kafiću/bifeu, do filmskog udarca u pleksus, najtočnijeg prikaza društveno-ekonomske, i duhovne ako to želite, devastacije Hrvatske u malom. Od slučajnog filmskog djeteta do jednog od najvažnijih domaćih dokumentaraca ovog desetljeća.
Stvari koje je “Željezara” spontano odrađivala, bez po’ muke, s prirodnim filmsko-životnim strukturnim koritom početka, zapleta i razrješenja te jasnog žanrovskog usmjerenja, “Na vodi” je, međutim, imao nemalih problema. Dević je stoga usred snimanja i odmakle montaže bio prisiljen prekrižiti početnu ideju vraćanja vlastitim sisačkim korijenima kroz uglavljene gabarite poetskog, opservacijskog filma bez govornih dionica. Uslijed epifanija o bogatstvu izgovorenog materijala, određen je novi kurs prema vodama klasičnijeg dokumetnarnog izričaja, u kojem će idila prirodnih ljepota poslužiti tek kao kulisa životnih priča glavnih protagonista. Bljeskovi, bolje rečeno – prava desetominutna eksplozija originalne Devićeve ideje nenarativnog, lirsko-opservacijskog filma ipak nisu posve nestali s obzora završne verzije dokumentarca. Vidljivi su u početnoj ekspoziciji spomenutih šestotinjak uvodnih sekundi, kroz tihu procesiju kadrova ljudi u prožimajućem suživotu s rijekom i okolnom prirodom: plivača koji u overhead kadru razbija molekule hladne vode zagrnute snježnom vjenčanicom, dvoplanske sinergije ribiča za vrijeme hvatanja ribljeg plijena, izoliranog zoom outa usamljenog veslača sa svojim, u obliku naplavljenog debla pogodnog za prodaju ili osobne ogrijevne potrebe…
Za Devićeve protagoniste, sisačke rijeke, Sava u ovom konkretnom slučaju, mjesto su bijega, opuštanja, novog rođenja. Voda kao eliksir života i gotovo religijski, simbolički element svježeg početka, mehanički reset kilometraže na izraubanom životnom motoru. U slučaju ribiča Miće i Marija, Srbina i Hrvata, nekadašnjih ratnih protivnika, a danas sisačkih sugrađana i prijatelja, ona je portal prema međusobnom oprostu. U slučaju Ramba, veterana Domovinskog rata, rijeka je utočište, mjesto s jasnim prirodnim zakonitostima kakvih u stvarnosti nema. Za Marka i Matiju Luku Rakaja, oca odvjetnika i sina perspektivnog plivača, ona je sredstvo postizanja cilja, zdravstvenog i sportskog. Za Stoju Trivkanović, rijeka je tek vodeni grob, vječni podsjetnik nasilno ugašenih života svojih sinova i muža za vrijeme Domovinskog rata.
Rat je i danas zahvalna tema grada na nekadašnjoj prvoj liniji fronte, prisutan u svim porama života; kao vrijeme ponosa i slave za jedne, neizmjerne tuge za druge, ground zero svih društveno-ekonomskih nedaća za većinu. Koliko god ga Dević pokušao izbjeći u svojem filmu, on se kao ružna, odbačena ljubavnica, iznova vraćao u fokus pažnje. Jer, o ratnoj uzvišenosti lamrati mogu samo oni koji nikad u njemu nisu sudjelovali. Za Ivicu Vračana – Ramba rat je stratište izgubljenih ideala i ishlapljele mladosti; razdoblje iživljavanja najvećih kukavica nad srpskim zarobljenicima i vrijeme puštanja niz Savu brojnih sugrađana pogrešne nacionalnosti. Tražeći odgovornost i oprost za takve zločine s hrvatske strane, Rambo u landmark sceni svojeg monologa, praktički neviđenoga od strane hrvatskih veterana Domovinskog rata, traži konkretnu reakciju sisačkog političkog vrha. Ova izjava, protest, zapravo par excellence statement s jajima, ući će u povijest domaćeg (mainstream) filma. Ostat će vječno zapisano da je jedan mali, sisački prašinar, smogao snage i hrabrosti, pogonjen tek gorivom vlastitog integriteta, govoriti o temama koje se njegovi bivši suborci, ali i političke elite, ne usude dirati ni štapom.
Devićev film reprezentativan je uzorak svakodnevnog realiteta izvan holivudskih studija, ponekad dosadnog i repetitivnog, ponekad nadahnjujućeg poput jedne rijeke. Ali uvijek, i bez iznimke, vrijednog snimanja. Rijeka i ljudi na njoj. Oboje imaju što za reći. I oboje ponekad valja poslušati.
Koliko god ono u filmu izgovoreno bilo vrijedno, toliko je cijela lepeza pastoralnih trenutaka interakcije sisačke prirode i ljudi između govornih dionica – uhvaćena briljantnom kamerom direktora fotografije Damiana Nenadića – bitna za refleksivno podizanje, gledatelja i samih protagonista, iznad hard capa nekontroliranog unutarnjeg monologa. “Na vodi” je nenametljiv, tih film, koji otkriva koliko mu se dopusti, odbijajući teže breme od onoga kojeg je spremno preuzeti. Politikom neka se bave političari. Filmom filmaši. Caru carevo, filmsko – filmašima. Dokumentarac kao sredstvo pukog bilježenja stvarnosti, ni manje, ni više. Bez velikih amplituda i ganjanja besmrtnosti. I to u ovom kontekstu dobro funkcionira. Devićev film reprezentativan je uzorak takvog svakodnevnog realiteta izvan holivudskih studija, ponekad dosadnog i repetitivnog, ponekad nadahnjujućeg poput jedne rijeke. Ali uvijek, i bez iznimke, vrijednog snimanja. Rijeka i ljudi na njoj. Oboje imaju što za reći. I oboje ponekad valja poslušati.