Pandemijsko-zagrebačkopotresnu godinu 2020. gotovo sigurno nećemo pamtiti po dobrome, no među njezinim svjetlijim izbojcima zacijelo jest kakvoća hrvatskih dokumentarnih filmova čiji smo razmjerno dobar pregled zasad dobili na 18. Liburnia Film Festivalu, 29. Danima hrvatskog filma i 16., odnosno Posebnom izdanju ZagrebDoxa.
Više njih posve će izgledno ući u kanone ovdašnje dokumentaristike, a među takvima nedvoumno je cjelovečernji dokumentarni prvijenac afirmiranoga filmaša srednje generacije Ivana Ramljaka, “O jednoj mladosti” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020.). Intimno, iskreno, toplo prisjećanje na preminulog prijatelja već je u više navrata ocijenjeno jednim od hrvatskih filmova godine, a dosad i ovjenčano dvjema nagradama – kao Najbolji dokumentarni film Balkana na 19. DokuFestu i Grand Prixom 29. Dana hrvatskog filma.
Uoči svečane kino premijere “O jednoj mladosti” koja će se večeras (subota, 17.10.) u 20 sati održati u zagrebačkom kinu Studentski centar, Ivan Ramljak nam je kazao zašto je bilo idealno ostvariti film kao diplomski rad na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
“Film je moj diplomski rad na MA studiju dokumentarne režije na ADU-u u Zagrebu, a jedini zadatak je bio da mora trajati najmanje pedeset minuta. Ja sam došao na ispit s verzijom od 88 minuta, na što su se profesori uhvatili za glavu, ali pravila su takva da nema ograničenja u trajanju i sve se mora gledati. Na iznenađenje svih prisutnih, nikome tih sat i pol nije bilo predugo, dapače, bili su jako zadovoljni filmom. Zanimljivo je da smo tek 24 sata prije samog ispita moj montažer Ivor Šonje i ja pogledali tzv. assembly, tj. kronološki poredane grubo montirane scene filma. To je obično najbolniji dio procesa rada na filmu, ne samo meni, kad u montaži vidiš taj najgrublje posloženi niz i gotovo nikad ništa ne funkcionira. E, ovaj put nekim čudom je. Nakon ispita ipak smo skratili film desetak minuta i napravili postprodukciju slike i tona. Što se tiče ideje, dugo se kuhala u meni, tj. dugo sam skupljao hrabrost da se u nju upustim. Realizirati je u okviru ADU-a mi je bilo idealno, jer sam znao da mi ne treba puno novaca, a i nisam htio da bude uprljana nekim honorarima. S druge strane, ako film ne ispadne dobro, uvijek sam ga mogao ne pustiti u javnost. Kad radiš film kroz sistem HAVC-a, odgovornost i obaveze su sasvim drugačije.”
Što je vam je bilo najteže prigodom stvaranja filma?
“Tehnički dio je bio zahtjevan jer se praktički radi o dugometražnom foto-filmu. Od 15 tisuća fotografija trebalo je naći tih 400-450 od kojih se može satkati priča. Tu su i video-materijali koji presijecaju nizove fotki. No, njih smo imali samo oko devet sati, pa ih nije bilo teško izabrati. Ali to je sve bilo neusporedivo lakše od emocionalne težine bavljenja tom temom. Susreti i snimanja s protagonistima ‘O jednoj mladosti’ bili su nešto poput malih psihoterapija, na kojima smo plakali, smijali se, grlili, ljutili jedni na druge…; jer se radi o temi o kojoj smo svi izbjegavali pričati trinaest godina. No koliko god bilo teško, a mislim da je ovo nešto najteže što sam radio u životu, ne samo što se tiče filmova, siguran sam da nam je i dosta pomoglo.”
Jedna od vrlina filma jest smiren ton iskrene naklonosti prema protagonistu Marku Čakloviću, lišen dramatiziranja – i Vas kao autora i pripovjedača, i ostalih koji govore o njemu. Koliko je bilo teško ili neugodno pronaći i odrediti taj ton i ugođaj?
“Bojao sam se kako će ljudi iz Markove blizine reagirati na moju ideju snimanja filma o njemu. Znao sam da se radi o bolnoj temi, ali od mog prvog razgovora sa zajedničkim prijateljem Hrvojem Nikšićem, pa zatim s Markovom mamom i sestrom, svi su je bezrezervno podržali. A proces je bio vrlo prirodan, u smislu da su to zapravo bili naši prijateljski razgovori koje sam ja snimao. Vrlo neintruzivno, sa snimačem zvuka na stolu ispred nas. Nije bilo pripremljenih pitanja, ni uputa. Nekima je trebalo malo više da se otvore, ali to je prirodno, jer im je Markova smrt bila najveća trauma u životu. Što se tiče tog određivanja tona i ugođaja, najteže mi je bilo napraviti intervju sa samim sobom. U početku nisam uopće htio biti u filmu, ali sam shvatio da bi bilo licemjerno tražiti od drugih ljudi da se tako izlože, a sebe držati u redateljskoj zavjetrini. Zatim sam htio da mene ne bude više od drugih, ali onda sam u razgovoru sa svojim mentorom Goran Devićem shvatio da ja moram biti to vezivno tkivo koje će držati priču i film na okupu. Na samim snimanjima intervjua teško je bilo istovremeno biti i prijatelj i protagonist i redatelj, ali mislim da sam nekako uspio u tome.”
“O jednoj mladosti” ponajprije je osobna priča, ali i svojevrsna skica jedne od izgubljenih generacija. Što Vam je, u tom smislu, bilo na umu kad ste osmišljavali film, a što se oblikovalo vremenom, radom?
“Od početka sam si zadao tri cilja s ovim filmom: prvi i najvažniji je bio prikazati Markovu umjetnost; drugi probati pokazati do čega može dovesti nemogućnost komuniciranja svojih problema; u trećem planu je bilo probati uloviti taj zeitgeist druge polovice devedesetih, kad smo u nedostatku boljih sadržaja uglavnom tumarali po gradu i duvali. Sjećam se jedne zime, mislim da je to bila ’96 na ’97 kad je u Zagrebu radio samo jedan klub – Gjuro ili Lap, ne sjećam se više. Sve je bilo zatvoreno – KSET, PAUK, Jabuka, Kulušić… Plus to što nije bilo filmskih festivala, koncerata, nitko nije imao para… Meni je to bilo gore od razdoblja rata, jer u ratu ne očekuješ da se nešto događa. U nekom trenutku sve nam je to dozlogrdilo pa smo krenuli pokretati Nomade, Radije Student, Močvare… Uglavnom, to je zaista trebalo biti u trećem planu, nisam krenuo raditi film da bude generacijski, no mnoge gledatelje je baš taj element filma jako pogodio, što mi je drago.”
Film je nagrađen na DokuFestu i na Danima hrvatskog filma. Jeste li ga prethodno prijavljivali i na druge festivale?
“Zanimljiva priča s festivalskim životom ovog filma je da ga je prvo dvadesetak najvažnijih dokumentarnih i općenito filmskih festivala odbilo, i to uglavnom s vrlo pozitivno intoniranim odbijenicama. Njeni autori su živi ljudi, a ne kao što je uobičajeno – automati. Dobili smo vrlo dirljiva pisma sa Sundancea, Berlina, Cinéma du Réela i sl. Svi su pisali da je film sjajan i da ih je jako dirnuo, ali da je preintiman. To bi u prijevodu s jezika današnje festivalske kulture značilo da se ne bavi aktualnom temom – nekim globalnim problemom, ili nije ono što oni traže iz ove regije. A to bi bili filmovi koji prikazuju Balkan kao primitivnu sredinu u kojoj se ljudi mrze i ubijaju – vidi pod ‘Srbenka’ i ‘Druga strana svega’; ili žive kao u srednjem vijeku – vidi pod ‘Honeyland’. A onda je na dva od prva tri festivala na koja je primljen osvojio glavne nagrade. Sad nam slijede gostovanja u Francuskoj, Španjolskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – ne smijemo još reći na kojim festivalima, pa ćemo vidjeti što će se dalje događati. U svakom slučaju, ako sam radeći neke svoje prijašnje filmove i razmišljao o festivalima, što se tiče ovog filma jedino važno mi je bilo da se svidi ljudima koji su znali Marka, a to se nasreću nekako i događa.”
Koji je plan prikazivanja-distribucije nakon svečane premijere u Studentskom centru?
“Nema ga – tamo gdje će nas zvati, mi ćemo doći, i to bez naplaćivanja screening feeja, tako smo se dogovorili. Zasad je dogovorena projekcija u Art-kinu Croatia u Rijeci 25. studenoga.”
Pripremate li novi film? Cjelovečernji?
“Već sam neko vrijeme u istraživanju, pa i snimanju novog cjelovečernjeg dokumentarca koji će se baviti zbjegom u El Shattu. Za mlađe čitatelje, radi se o epizodi iz Drugog svjetskog rata kad je gotovo 30 tisuća ljudi iz Dalmacije, pod okriljem savezničke vojske, na godinu do dvije evakuirano u šatorsko naselje usred egipatske pustinje. Taj, u to vrijeme drugi najveći dalmatinski grad nakon Splita, bio je svojevrstan komunistički model village kojim su partizani htjeli pokazati Zapadu kako će se živjeti u budućoj Jugoslaviji. U rekordnom roku pokrenute su škole, tiskanje časopisa, radionice, nogometni klubovi, kulturno-umjetničke organizacije… Sve s minimumom resursa, usred pustinje. Fascinantna priča koja me dugo privlačila, iz razloga što je i moj djed tamo boravio kao jedan od rijetkih hrvatskih doktora. Ne znam još kako će točno izgledati film, ali svakako će sadržavati arhivske materijale iz tog doba, kao i intervjue s preživjelima, koje sam intenzivno snimao u ovom periodu između dva vala pandemije.”
