U prvom dokumentarnom naslovu prikazanom na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, filmu o sudbini Yuga, kultnog jugoslavenskog automobila na surovom tržištu Reaganovih Sjedinjenih Američkih Država – “Yugo ide u Ameriku” (Naked / Restart / United Media; 2026.), član redateljskog dvojca i pripovjedač Filip Grujić obećava nam informativno putovanje. Nekoliko minuta uvodne montaže zrnatih arhivskih materijala uz fakinsku naraciju i jasnu kronologiju, izlaže da je prototip Yuga izrađen netom nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, da su Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine na istom mjestu uspješno okupile posvađane Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez te da je izvoz Yuga u SAD s uspjehom započeo 1985. godine.
Premda niz Amerikanki i Amerikanaca s fudbalerkama u razgovorima izvađenim iz starih novinskih reportaža potom nahvali Yugovu pouzdanost, lakoću vožnje i pristupačnu cijenu, obaviješteni smo da je ekonomska propast jugića započela razornom – i nedatiranom – izjavom organizacije Consumer Reports da je bolje kupiti bilo koji drugi polovni automobil nego novi Yugo, a rat u Jugoslaviji već je 1992. godine doveo do američkog embarga na trgovanje s Jugoslavijom. Redatelji Filip Grujić i Aleksa Borković stoga kolažiraju naslovnicu knjige “Yugo: Uspon i pad najgoreg automobila u povijesti” (eng. “The Yugo: The Rise and Fall of the Worst Car in History”) američkog novinara Jasona Vuica, čiji će opis jugića kao “najgoreg automobila u povijesti” nesebično koristiti do kraja filma, a gledamo i nekoliko kadrova filma “Umri muški 3” / “Die Hard with a Vengeance” iz 1995. godine, gdje Bruce Willis psuje automobil koji Samuel L. Jackson potom prepoznaje kao jugića.
Uz ponešto historijata posjedovanja ovog automobila u njegovoj obitelji, Grujić najavljuje svoj projekt vožnje Yuga od New Yorka do Losa Angelesa, nadajući se da ćemo pritom upoznati ljude koji su odigrali presudne uloge u izvozu jugića u Sjedinjene Američke Države. Grujić i Borković tonom uvoda potvrđuju da su djeca devedesetih i premda znaju da jugić u regionalnom kulturnom imaginariju simbolizira cjelinu jugoslavenske industrije, vjeru u modernizaciju i zamrlu kulturu življenja, jasno je da ga prvi put izbliza vide tek kada ga kupuju za film. Jednako je jasno i da ga doživljavaju prvenstveno kao kulturno-povijesni kuriozitet koji zaslužuje svu kolažiranu porugu.
Pozdravljajući nepredviđene peripetije koje će ih zadesiti na putovanju Sjedinjenim Američkim Državama, autori svoj dokumentarac oblikuju kao samoironičan film ceste koji baštini jugoslavensku i američku popularnu kulturu. Dvojac – premda je, u još jednom fakinskom potezu, redatelj Borković masnim tekstom kreditiran kao “visoki lik iza kamere” – nabavlja crveni jugić, kod iskusnog ga mehaničara priprema za putovanje i krsti meta-filmskim imenom Rocky, samo kako bi se ispostavilo da automobil ne mogu provesti mimo američke carine. Navodno nemogući zadatak nabavljanja drugog jugića u Sjedinjenim Američkim Državama – naposlijetku, rečeno nam je da se automobil u Sjedinjene Američke Država zbog embarga i bombardiranja Zastavinih tvornica prestao izvoziti devedesetih – razrješava se već nedaleko New Yorka, u Pennsylvaniji, gdje od starijeg para kupuju zapušteni crni Yugo.
Redatelji nas na koncu nas ostavljaju s dojmom da je kulturološki klišej sprdnje s autom bio odveć forsiran, jer svi njihovih sugovornici poriču da je tako loš.
Grujićevo će opisivanje jugića kao najgoreg automobila potrajati do posljednjeg kadra filma, a bivši vlasnici crnog Yuga samo su prvi u nizu sugovornika koje će redatelji u nestrukturiranim dijalozima ili rjeđim, anketnim razgovorima zatražiti da potvrde posprdni stav spram automobila. U skladu s tropima filma ceste, redatelji nebrojene tehničke teškoće s vožnjom neodržavanog automobila iz 1990. godine uokviruju međusobnim zadirkivanjem tijekom vožnje nepreglednim američkim autocestama. Kadrovi vožnje upoznaju nas s tehničkom ekipom u kombiju i trećim junakom, Aleksandrom Blažićem, a njihovi susreti s mnoštvom mehaničara i laika koji jugić s toplinom dočekuju kao predmet nostalgije stoga nisu predstavljeni kao ankete, nego kao slučajni susreti s bezimenim ljudima tijekom njima formativne pustolovine.
Bezoblična struktura dana provedenih u vožnji odražava se na bezoblične okvire filma, jer redatelji anketni format razgovora koji nekamo doista vode, čuvaju samo za najznačajnije sugovornike. Kada dospiju u Baltimore, lučki grad gdje je prva pošiljka Yuga 1985. godine dostavljena u Sjedinjene Američke Države, ekipa razgovara s Tonyjem Ciminerom, tadašnjim potpredsjednikom krovne tvrtke Yugo America. Nakon što ga posjednu u fotelju i postave statični kadar, Cimineru upoznajemo kao lucidnog i odmjerenog starca koji na neminovno pitanje “Kako je Yugo postao najgori automobil u Americi?” domeće da ga, dok se prodavao, nitko nije tako opisivao. Ciminera je revan naučiti nas nešto više o svojim poslovnim potezima i strateškom plasmanu jugića u Sjedinjenim Američkim Državama, pa izvlači plakat Yugo kabrioleta sa sloganom “Balkanska bomba”, koji je trebao privući mlađu generaciju kupaca, a nestanak Yuga s američkog tržišta objašnjava ratom i embargom.
Grujić i Borković u filmu “Yugo ide u Ameriku” zapravo ne rekonstruiraju povijest Yuga u Americi, nego tvore popkulturni kolaž utemeljen na dijeljenoj nostalgiji. Redatelji nas na koncu ostavljaju s dojmom da je kulturološki klišej sprdnje s autom bio odveć forsiran, jer svi njihovih sugovornici – pa i sam autor knjige o “najgorem automobilu u povijesti” – poriču da je tako loš. Priča o Yugu u Americi doista se odnosi samo na američku avanturu Grujićevog i Borkovićevog crnog jugića, jer makroskopski historijat prodaje automobila u Sjedinjenim Američkim Državama napuštamo nakon uvodnog kolaža. Iz benevolentnijeg gledišta, formativnu pustolovinu filmske ekipe možemo poimati kao toplu priču o našijencima u dalekom svijetu ili samosvjesni putopis o balkanskoj popularnoj kulturi.