Početna Osvrti Glasniji od šatora: Hrvatski dokumentarni film druge milenijske dekade

Glasniji od šatora: Hrvatski dokumentarni film druge milenijske dekade

-

Ako je nakon kriznih osamdesetih i oskudnih devedesetih, prva dekada novoga milenija označila novi početak hrvatske dokumentaristike, ono što smo dobili od drugih deset godina (2010. – 2019.) uglavnom je ispunilo očekivanja: za nama je bogato i živo desetljeće, a za dokumentarac u cjelini – koliko god to bilo relativno – najbolje u posljednjih četrdeset godina.

Stvari su se za domaći dokumentarni film dobro posložile. Kontinuitet financiranja započet s vladom 2000., nastavljen kroz Hrvatski audiovizualni centar utemeljen 2008., osigurao je kontinuitet i rast produkcije te njezin koprodukcijski potencijal, a europski novac dao joj je dodatnu injekciju. Hrvatski dokumentarac postao je sexy i domaćoj publici koja puni projekcije ZagrebDoxa, specijaliziranih (doduše malobrojnih) kina, manjih domaćih i uglednih svjetskih festivala, a stekao je i novu publiku u hrvatskoj provinciji. Magistarski studij dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, radionice koje niču posvuda i nove producentske kuće prometnuli su se u rasadnik novih autora, različitih pristupa kreativnom dokumentarcu i kraćih formi. Sama dokumentaristika sve manje se shvaća kao čekaonica za cjelovečernji igrani film: žudnju za dugim metrom i naracijom posve su lijepo utažili (trendovski) cjelovečernji dokumentarci. U prošlom desetljeću snimljeno ih je, u većinskim ili manjinskim (ko)produkcijama, više od šezdeset, višestruko više nego deset godina ranije. Među njima je bilo i festivalskih uspješnica i malih kino-hitova, katkada i s temama koje političkom establišmentu nisu mile. Premda još nitko nije točno izmjerio u kolikoj mjeri dokumentarci mijenjaju svijet, razlogom zabrinutosti struktura u budućnosti mogla bi biti činjenica da su reakcije filmaša na aberacije stvarnosti postale mnogo brže, izravnije, beskompromisnije, često i neovisne o proračunskim i scenarističkim nacrtima, a znatiželjnom oku digitalnog doba dostupnije nego ikad.

Ukupno gledajući, pozitivan trend kojemu su poseban prinos – uz niz autora stasalih devedesetih ili početkom novoga milenija – dali i produkcijski aktivni veterani (Petar Krelja, Bogdan Žižić, Rajko Grlić, Nenad Puhovski…), redatelji iz susjednih zemalja, studenti filmskih akademija, članovi kinoklubova i polaznici radionica, a među njima sve brojnije i hrabrije redateljice, nije uspio osujetiti ni udar šatoraške desnice na HAVC tijekom 2016. godine, isprovociran upravo jednim za naciju blasfemičnim (koprodukcijskim) dokumentarcem “15 minuta – Masakr u Dvoru” (Georg Larsen i Kasper Vedsmand, 2015.), koji je tako postao i lakmus papir hrvatske demokracije. Rezultati udara na uhodan sustav u kojem se vrti više desetaka autora danas su, nažalost, kvantitativno vidljivi, ponajprije u znatno manjem broju realiziranih dokumentaraca posljednje dvije godine, nakon rekordne 2016. sa šezdesetak naslova. Sam kraj desetljeća obilježila je i nova bitka redateljskog ceha s državnom televizijom koja bi, po logici svoje ozakonjene javne funkcije (i ubiranja obavezne pretplate), trebala biti itekako zainteresirana za prikazivanje hrvatskih dokumentaraca, ali, eto – to se još ne događa! A dok nacionalna dalekovidnica novcem pretplatnika podiže višesatni mauzolej prvom hrvatskom Predsjedniku (da o kontroverznom fikcionalnom “Generalu” ni ne govorimo), u nezavisnom audiovizualnom sektoru, koji uporno donosi priznanja i nagrade iz svijeta, množe se zanimljive priče o nekim drugim povijesnim akterima koje možemo nazvati i žrtvama globalnih i lokalnih društveno-političkih koncepata, starih i novih.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Ratni reporter”

Jer, da bi netko postao dokumentarni subjekt, kao što je svojedobno s pozornice ZagrebDoxa primijetio sarajevski sineast Nedžad Begović, ne mora biti Aleksandar Makedonski. Ta činjenica, zapravo stara koliko i dokumentarni film, bila je pogonsko gorivo dekade koju je, među ostalim, obilježila poplava autodokumentarca, s njom i potpuno oslobođenih subjekata. Učestalo utjecanje ich-formi kako bi se ispričalo nešto o sebi ili svojoj obitelji, u većini slučajeva pokazalo se i legitimnim i atraktivnim jer je većina osobnih dokumentaraca izrasla ili iz šireg povijesnog konteksta, ili iz jedinstvenog individualnog iskustva osebujnih (auto)subjekata, koji nisu nužno i dokumentaristi.

Dapače, u ovom dokumentarnom žanru, koji u nas nema tako dugu povijest, redateljski su uspješno debitirali jedna legendarna glumica – Jagoda Kaloper (“Iza ogledala”, 2011.), jedan plodan publicist – Pero Kvesić (“Dum spiro spero”, 2016.), jedna mlada scenaristica – Lana Šarić (“Klasa optimist”, 2010.), jedna producentica – Tiha K. Gudac (“Goli”, 2014.)… Različite obiteljske (pri)povijesti, osobne traume, svjetonazore i identitete – praćeni prilično entuzijastičnom reakcijom publike i kritike – istodobno su autali i autori s filmografijom: Silvestar Kolbas (“Ratni reporter”, 2011.), Dana Budisavljević (“Nije ti život pjesma Havaja”, 2012.); Tatjana Božić (“Ljubavna odiseja”, 2014.), Eva Kraljević (“Lijepo mi je s tobom, znaš”, 2015.; Katarina Zrinka Matijević (“Iza lica zrcala”, 2016.) i Nenad Puhovski (“Generacija ’68”, 2016.), koji je kao Factumov producent ujedno i inaugurirao ovu vrstu dokumentarca. Za njima su, u kraćem metru, krenuli i mlađi autori poput nove dokumentarističke zvijezde Josipa Lukića, koji je sa studentskom “Majči” (2018) nastalom u interakciji autora s majkom burna ljubavnog života, pokupio niz domaćih i regionalnih nagrada. No model su osobito priglile (nove) autorice, vidno sklonije intimnijim, ispovjednim registrima i napose hibridnoj formi koja je na samom kraju desetljeća zaživjela i u cjelovečernjoj igrano-dokumentarnoj festivalskoj uspješnici – “Dnevniku Diane Budisavljević” (2019) Dane Budisavljević. Svojom brojčanom i kreativnom prisutnošću u protekloj dekadi dokumentaristice su prodrmale dosadašnju rodnu asimetriju u hrvatskoj kinematografiji, pa je uspješna seniorka Vlatka Vorkapić, u devedesetima jedna od rijetkih filmašica, danas okružena desecima mlađih kolegica.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Oni samo dolaze i odlaze”

Kamere dokumentarista i dokumentaristica podjednako su se i više nego prije okretale i prema aktualijama iz izvanjskog svijeta, i to ponajprije onog unutar hrvatskih granica iz kojeg svakodnevno dolazi dovoljno (i previše) zanimljive građe, signala duboke moralne krize i unutarnjih trvenja. Studentska blokada Filozofskog fakulteta zbog komercijalizacije visokog obrazovanja izazvala je, primjerice, i to s prilično odjeka, dvije paralelne neposredne reakcije (“Blokada” Igora Bezinovića, 2010.; “Zemlja znanja” Saše Bana, 2011.). Više od toga zaslužio je nastavak deindustrijalizacije, (kriminalne) privatizacije, korupcije i dužničkog ropstva. Brzo i kreativno reagiralo se i na različite oblike sve učestalijeg nasilja – uličnog (“Oblak” Miroslava Sikavice, 2011.; “Bosanoga (sasvim slučajna smrt)” Morane Komljenović, 2012.), školskog (“Djeca tranzicije” Matije Vukšića, 2014.), obiteljskog (“Znak na Kajinu” Tihane Kopse i Ljiljane Šišmanović, 2010.; “Bolesno” Hrvoja Mabića, 2015.;…), medijskog, institucionalnog… Pristojan broj naslova dobila je migrantska kriza i njezini lokalni, često i ksenofobni refleksi, koji su se tematski prirodno uklopili u tematiziranje odnosa prema drugima i drukčijima (primjerice, u više filmova Nebojše Slijepčevića, s kulminacijom u višestruko nagrađenoj “Srbenki” iz 2018). Kulturocid nad arhitektonskom baštinom socijalizma nadahnuo je nekoliko vrsnih dokumentarnih projekata uključujući i izvanredni serijal “Betonski spavači” (2016. -) Saše Bana, kao i depopulacija Hrvatske, turističko barbarstvo, korumpirano sudstvo te ideološke podjele produbljene u posttranzicijskom razdoblju.

U zemlji s toliko problema, nepremostivih kontrasta i inertnim institucijama, ratovi devedesetih još su na dnevnom redu dokumentarista. No oni se danas više zanimaju za njegove socijalne i sociopsihološke nego za materijalne posljedice, dajući prioritet osobnim gledištima sudionika (Kreljin “Oluje se uvijek vraćaju kući”, 2014.; Devićev “Na vodi”, 2019. …) i arhivskoj građi, kombiniranima, primjerice, u dugometražnoj rekonstrukciji glazbene estradizacije domoljublja u ratnom programu HRT-a – “Glasnije od oružja” (Miroslav Sikavica, 2017.). Pomaci prema izrazito subjektivnoj perspektivi dogodili su se i u humanistički angažiranim dokumentarcima o marginalcima, mentalno hendikepiranim, neprilagođenim ili psihički oboljelim osobama. Ne tretira ih se više kao puke objekte promatranja, barem ne u istaknutijim filmovima te vrste: “Mitch – dnevnik jednog shizofreničara” (Damir Čučić i Mišel Skorić, 2014.), “Dani ludila” (Damian Nenadić, 2018.) ili “Susjedi” (Tomislav Žaja, 2019.).

Opservacijska metoda ostala je pak rezervirana za antropološke teme i distancirani lov na zatečene prizore, a njezini sljedbenici, pronalazeći začudne i tragikomične strane rutinske ili banalne svakodnevice, potpisali su neke od najistaknutijih dokumentaraca desetljeća – Boris Poljak “Autofocus” (2013) i “Oni samo dolaze i odlaze” (2017), Tonći Gaćina “Turizam” (2016), Goran Dević “Buffet Željezaru” (2017). Na ovim primjerima i slučaju Slijepčevićeva veriteovskog portretiranja ljubavnog posrednika s imotskog kamenjara u dugometražnom formatu (“Gangster te voli”, 2013.), pokazalo se da je papićevska tradicija grotesknog očuđavanja lokalnog ambijenta i mentaliteta njegovim autohtonim bizarnostima itekako živa među dokumentaristima, a draga publici i kritici.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Chris the Swiss”

Potkraj desetljeća, osobito u kratkometražnoj produkciji, znatno se proširilo polje hibridnih, para-, pseudo- i fake dokumentaraca, koji su dotad dolazili većinom iz alternativnog (kinoklubaškog) i likovnjačkog gnijezda kinematografije (Damir Čučić, Zdravko Mustać, Renata Poljak, Ivan Faktor…), gdje se dokumentarnoj građi prilazilo s eksperimentalnim odmakom ili takozvanim slobodnim stilom. Danas je takav pristup postao nepisano pravilo dokumentarnih radionica, poput one Restartove. Eksperimentiranje se više dopušta i studentima ADU-a, a HAVC financira i dokumentarne projekte vizualnih umjetnika pa nekonvencionalni i hibridni dokumentarizam danas podupire niz imena (Ana Hušman, Sunčica Ana Veldić, Zorko Sirotić, Igor Grubić, Anita Čeko, Ivan Ramljak, Nikolina Bogdanović, Igor Bezinović, Katerina Duda, Renata Poljak i dr.) i projekata, poput prošlogodišnjih festivalskih uspješnica – pseudokumentarnog serijala “Kartoline” (Igor Bezinović, Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda, Ivana Pipal, Darovan Tušek i Ante Zlatko Stolica; 2018.) i animirano-dokumentarnog portreta kiparice Marije Ujević Galetović, “Mačka je uvijek ženska” (2019) dviju kiparica, Martine Meštrović i Tanje Vujasinović.

I ne samo radi ilustracije živahne prisutnosti ove vrste, njima treba pridružiti i nekoliko projekta iz manjinske koprodukcije – satirični poetski-kolaž “Slatko od Ništa” (2017) beogradskog redatelja Borisa Mitića, najgledaniji film na streaming platformi Mubi prošle godine, lažni dokumentarac “Houston, imamo problem!” (2016) u režiji Slovenca Žige Virca te animirano-dokumentarni debi Švicarke Anje Kofmel “Chriss the Swiss” (2018). Potonji je, baveći se sudbinom švicarskog dragovoljca u Domovinskom ratom, sakupio hrpu međunarodnih nagrada ali i izazvao novu uzbunu u dijelu šatoraške javnosti koja je prijetila reprizom ataka na HAVC i njegove manjinske koprodukcije iz 2016. godine.

A kad smo na kraju dospjeli i do tog, ne i manje važnog dijela dokumentarne produkcije proteklog desetljeća, zdravom razumu ostaje zaključiti da koprodukcije, bile one manjinske ili većinske, treba pod svaku cijenu (o)braniti i razvijati. Uz izdašnije financiranje projekata domaćih producenata (a najagilniji je u ovom rukavcu zagrebački Nukleus film) i redatelja (pr. “Dnevnik Diane Budisavljević” i Grlićev koautorski projekt sa Slovencem Matjažom Ivanišinom “Svaka dobra priča je ljubavna priča”, 2017.), pogledima autora iz bližeg ili daljeg susjedstva – poput Želimira Žilnika (Srbija) u “Najljepšoj zemlji na svijetu” (2018), Srđana Šarenca (BiH) u “Dvjema školama” (2017), Iliana Meteva (Bugarska) u “Posljednjim ambulantnim kolima Sofije” (2012) ili Jana Geberta (Češka) u filmu “U slučaju rata” (2018) – obuhvaćen je dio suvremenih fenomena i problema koji nas se itekako tiču, a još nisu našli (dovoljno) mjesta u panorami sve bogatije i glasnije hrvatske dokumentaristike koju danas i svijet prepoznaje.

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Otvorene prijave za 10. Školu dokumentarnog filma

Otvorene su prijave za 10. Školu dokumentarnog filma udruge Restart.

Poznat žiri 21. Mediteran Film Festivala

Poznat je i žiri 21. Mediteran Film Festivala, koji će se od 19. do 22. kolovoza održati u Širokom Brijegu.

Jelena Androić: “Mač opće neizvjesnosti još uvijek visi nad našim glavama”

Izvršna direktorica Liburnia Film Festivala za naš portal najavljuje osamnaesto izdanje festivala, koje nastaje u nikad težim općim uvjetima.

Otvorene prijave za radionice 7. Star Film Festa

Otvorene su prijave za radionice 7. Star Film Festa, koji će se od 3. do 5. rujna održati u Sisku.

Liburnia uplovljava u Gomirje

Najnovije projekcije programa "Liburnia uplovljava" održat će se u mjestu Gomirje pokraj Ogulina, 8. i 13. kolovoza.

“I’ll Be Gone in the Dark” – Izađi na svjetlo

Mini-serijal "I'll Be Gone in the Dark" (koredatelji Myles Kane, Josh Koury i Elizabeth Wolff; 2020.) jedno je od najboljih TV-iskustava 2020. godine.

Tomislav Radić – Zaboravljeni dokumentarist (X)

Posljednji tekst prve sezone serijala tekstova "Rastrimo zastrto", u kojem se prisjećamo zaboravljenih dokumentaraca Tomislava Radića.

Objavljen program 21. Mediteran Film Festivala

Ovogodišnji, 21. Mediteran Film Festival koji se od 19. do 22. kolovoza tradicionalno trebao održati u Širokom Brijegu, prebačen...

Nastavlja se program 15. SKORO DOKUarta

Predstojećeg vikenda (subota i nedjelja, 8. i 9. kolovoza od 21 sat) u Bjelovaru se nastavlja program 15. SKORO DOKUarta.

Hrvoslava Brkušić: “Nepredviđene situacije mjesta su kreativnih mogućnosti u montaži”

Montažerka Hrvoslava Brkušić zatvara premijernu sezonu "Pogleda iza objektiva", serije intervjua na portalu Dokumentarni.net.