“Jedna mladost, jedan svijet nade, raste tiho u srcu tvom, drugi za te ovaj svijet grade, s malo prave istine u tom, pričaju ti priče te i svaka ima svoj sretan kraj, al’ prešućuju da taj svijet krade baš tvog sunca sjaj…”
Pop-rock pjesma “O jednoj mladosti” čije početne stihove navedosmo, autora Karla Metikoša i Ivice Krajača, u izvedbi Josipe Lisac 1973. godine, otjelovila se četrdesetsedam godina nakon objavljivanja na albumu “Dnevnik jedne ljubavi” kao považan orijentir dvaju odličnih, recentnih biografsko-portretnih hrvatskih dokumentarnih filmova. U polusatnoj “Mili” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Blank; 2020.) Karla Voriha slušamo je uz odjavnicu, čime je završno, upečatljivo postavljen smjerokaz doživljaju, dočim je debitantski cjelovečernji film “O jednoj mladosti” (ADU Zagreb, 2020.) Ivana Ramljaka, upravo pročitaste, dobio isti naslov. Premda se u tom ostvarenju rečena pjesma ne čuje, ni ne spominje, ime filma zacijelo nije izabrano slučajno, jer riječi, misao i ugođaj pjesme posve odgovaraju tomu o čemu film govori i snatri.
Iako snimani uživo, na licu mjesta, neki kratki i srednjemetražni filmovi Ivana Ramljaka – primjerice eksperimentalno-dokumentarni “Kino otok” (Restart, 2016.), “Dom boraca” (ADU Zagreb / Restart; 2018.) i “Mezostajun” (Restart, 2018.) te eksperimentalno-igrani “Oslobođenje u 26 slika” (suredatelj s Markom Škobaljom; Obala Art Centar, 2009.) – u temelju se doživljaja slikovne izražajnosti doimaju kao nizovi fotografija čija je statičnost narušena tek minimumom pokreta, bilo onih životno neizbježivih (treperenje, recimo, lista na vjetru), bilo onih same kamere, često jedva primjetnih, a što je rjeđe moguće hotimičnim kretnjama nekoga ili nečega ispred kamere. Filmovi poetike izložba fotografija posljednjih godina nisu anomalija, a uzevši u obzir da joj je nemali broj autora naklonjen, da sudjeluju na festivalima, nerijetko dobivaju nagrade i kritički ih se uvažava, može se reći da je riječ o trendu na razmjernoj cijeni. Svojim najnovijim filmom Ramljak je ostvario najlogičniji i najjednostavniji korak dalje u tom smjeru. Najveći dio slikovnog materijala u njemu čine upravo – fotografije.
Pogledavši “O jednoj mladosti” – dosad nagrađen kao Najbolji regionalni film 19. DokuFesta te prije par dana Grand Prix nagradom 29. Dana hrvatskog filma – gotovo je prirodno pomisliti kako je baš lako napraviti dobar film. Nanižeš stare fotografije, prepričaš dio svog ili prijateljeva života, ubaciš pokoju arhivsku kućnofilmsku (video, digitalnu) snimku i eto. Uistinu, Ramljakov film kao da i ne nudi više od toga. Osim što je njegov protagonist nesretnim slučajem preminuo mlad, ostalo ne odudara znatno od bilo koje druge obične životne priče. Život Zagrepčanina Marka Čaklovića jest bio jedinstven i imao je svoje specifičnosti, no otprilike onoliko koliko i u svakog drugog običnoga građanina. Osvrćući se na svoje prijateljstvo s protagonistom, Ramljak ktomu ni na koji način ne pokušava uresiti ili napuhati zbilju ne bi li je prikazao osobitijom ili zanimljivijom. Čak ni u onoj uobičajenoj mjeri svakodnevlja u kojoj malne bilo koji pripovjedač, prepričavač nekog događaja u kojem je sudjelovao ili mu je svjedočio, ornamentira ili dinamizira izlaganje da ne izgubi pozornost slušatelja, tko god on bio. Jer prepriča li činjeničnom objektivnošću, onda valjda nije bilo ni vrijedno prepričavanja.
Uz Ramljaka, o Marku, u filmu potpisani osobnim imenima, govore dvije njegove djevojke, Marcela i Vedrana, sestra Nevena i prijatelj Sebastijan. Samo glasom, u offu, dok su likom prisutni na Markovim fotografijama. Nitko od njih ni u tonu ni u sadržaju ne pribjegava dramatiziranju i dinamiziranju. Svi govore smireno, staloženo, tečno, suvislo, zaokruženo, bez emocionalnih sinusoida ili zastranica. Razgovijetno, uglavnom standardnim književnim govornim jezikom, pristojno izlažu svoja prisjećanja u kojima Marka niti veličaju niti kude. Reminiscencije su pritom u popriličnom skladu – međusobno se ne potiru niti nude različite, suprotstavljene portrete središnjeg lika, što bi u gledatelja-slušatelja eventualno uzburkalo znatiželju i pobudilo poriv za vlastitim slaganjem slagalice ili opredjeljenjem za ovakav ili onakav stav o neznancu s kojim ga film upoznaje.
Prisjećanja su poredana više-manje kronološki. Autor ne traži niti iznuđuje dramska čvorišta ili žarišta, a ne nastoji ni psihološkom ili društvenom usložnjavanju ili raščlanjivanju koje bi dalo širu sliku, možda ponešto objasnilo ili dovelo do kakvog tumačenja ili stava o tomu zašto je bilo kako je bilo. Posrijedi je tek opis prijateljevanja ili veze, objektivan koliko je moguće iz vlastitog gledišta svakog sudionika. Iako i prije ima ponešto nejasnih nagovještaja, prvi spomen smrti nalazi se gotovo pri polovici filma, oko tridesetčetvrte minute, tako da neupućen gledatelj dotad ni ne zna da je protagonist umro mlad.
Priča u jednu ruku posve obična i nepretenciozna, no univerzalno prepoznatljiva te u suzdržanosti od velikih zaključaka uvelike rječita i filozofična balada o prolaznosti, mijenama, iznevjerenim nadama.
Sliku filma, napisasmo već, pretežno čine crno-bijele fotografije koje je (uglavnom) fotografirao Marko Čaklović, a na kojima su uglavnom obični prizori iz njegove svakodnevice. No kako je bio iznimno darovit, taj je svagdan fotografski fiksiran visoko iznad standardne razine prigodnouspomenskog kućnoobiteljskog okidanja. U Ramljakovu pristupu ni odnos tona (govora) i slike ne donosi osobita uzbuđenja – kamerom snimljene statično, fotografije, približno koliko je moguće, prate ono o čemu se govori, u razmjerno postojanom, jednoličnom tempu, bez uočljivih ritmiziranja. Gdjekad su umetnute kratke stanke crnoga ekrana, gdjegdje kućne AV-snimke vrlo običnih, pa čak i nimalo atraktivnih zbivanja kao što je prilazak neopranom posuđu u sudoperu. I glazbe jedva da ima – ugođajno i suzdržano zvukovlje (progresivnog minimalizma) Tena Novak ansambla postavljeno je nakratko tek na dva-tri mjesta, a i tada posve nenametljivo, mada vrlo dojmljivo.
Sve u svemu, ravno, jednolično, kronološki, neuzbudljivo, neatraktivno. Ali svejednako neobično zanimljivo i nedosadno. I kradom dirljivo. Čarolija “O jednoj mladosti” ostvarena je, bit će, upravo obzirnošću proizišlom iz iskrene naklonosti i ljubavi autora i ostalih sudionika čija je nepatvorenost naprosto utisnula toplinu njihovih osjećaja u djelo. Tomu nemalo doprinose i, banalno rečeno, lijepe Markove fotografije što prenose određenu ugođajnost i iskošenost njegova pogleda na svijet. A iako je on sam, čuli smo, bio mladić, kako se kaže, donekle neuredna života, smirena blagost Ramljakova filma korespondira s njegovom dobrodušnošću i s lakom ugodom prijateljevanja i ljubovanja s njim.
Priča u jednu ruku posve obična i nepretenciozna, no univerzalno prepoznatljiva te u suzdržanosti od velikih zaključaka uvelike rječita i filozofična balada o prolaznosti, mijenama, iznevjerenim nadama.
“…tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet, tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet, možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću bit ću baš ja, tko da zna…”
