Međunarodni festival kratkog filma u dvorcu Veliki Tabor nedaleko od Desinića, ove je godine održan dvadeset četvrti put, od 2. do 4. srpnja. Drugi put pod novim, proširenim imenom Tabor New Frame Film Festival, a s njim je uvedena i pomalo izmijenjena koncepcija po kojoj se na festivalu prikazuju radovi autora do trideset pet godina starosti. Nove nazive dobile su i nagrade, nekoć zvane “Veronikina lubanja”, sada “Meluzina”, po mitološkoj dvorepoj sireni koja, prema legendi, živi u Velikom Taboru.
U tri natjecateljska programa – međunarodnom, hrvatskom i studentskom – prikazana su šezdeset tri kratka filma iz trideset zemalja, svih filmskih rodova. Dokumentarnih je bilo devet, od čega pet hrvatskih. “Meluzine” u svim kategorijama, kao i onu publike, osvojili su igrani i animirani filmovi, a među izdvojenima našao se tek jedan dokumentarni film, hrvatski dokumentarno-eksperimentalni “Naš vrt na kraju svijeta” (Kinoklub Zagreb, 2025. | ★★★ i 1/2) Sebastijana Borovčaka, osvjetlan posebnim priznanjem žirija hrvatskog natjecanja u sastavu Mira Frakića, Nina Kovačića i Tene Trstenjak. Sniman u arboretumu Lisičine u Virovitičko-podravskoj županiji, “Naš vrt na kraju svijeta” djelo je nedvoumnog okolišnog zalaganja, no, izbjegavajući izravna i jasna tumačenja te ponajprije oslonjeno na ugođaj, cjelovito pulsira i kao audiovizualna apstrakcija.
Dašak eksperimentalnog u povremeno žustro neočekivanim redateljskim odlukama resi i “Gume na kotačima” (Škola dokumentarnog filma Restart, 2026.; 14 min | ★★★ i 1/2) Leona Keglevića, stakato tempom posvemašnju suprotnost jedva pomičnom “Našem vrtu na kraju svijeta”. Prštavo dinamičan, amaterskim veseljem zaigran rad, primjereno snimljen u automobilu, kroz motiv problematičnog polaganja vozačkog ispita ocrtava vezu dvoje mladih gdje se u tipično mladenački, dobrohotno nestašni entuzijazam počinju uvlačiti ozbiljniji sudbonosni tonovi.
Ostala tri hrvatska ostvarenja u osnovi su neuobičajeno školski jednostavna, staromodno uredno i razmjerno pregledno usredotočena na subjekt. Bez nastojanja ka očuđenjima i/li odmaku od temeljnih oblikovnih polazišta, što će reći u popriličnom raskoraku s onime što najčešće, gotovo redovito, nudi (ovdašnja) suvremena kratka dokumentaristika.
Doimaju se kao vježbe, ispunjavanje obrazovnog zadatka, a “Od jutra do sutra” (ADU, 2026.; 15 min | ★★★ i 1/2) Marine Musulin i “Stambeno pitanje” (ADU, 2025.; 15 min | ★★★★) Marka Plejića, studenata Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, to formalno i jesu. Što ne treba shvatiti kao procjenu vrijednosti. Ti, na svoj način, koncepcijski i izvedbeni koraci u prošlost, možda i u prošlo stoljeće hrvatskog filma – u vrijeme kad se podrazumijevano stremilo jasnoći, zaokruženosti, cjelovitosti, urednosti, ravnoteži, kad se nije, barem ne naočigled, težilo zakučastosti, fragmentarnosti, značenjskoj otvorenosti, izražavanju zagonetanjem i narušavanjem pravila – čak djeluju kao dobrodošlo osvježenje. Gledatelju je posve bistro i čisto čime se filmovi bave i o čemu govore, nije mu potrebno dokučivati, detektirati, dovijati se ili mozgati je li riječ o dokumentarnom, eksperimentalnom ili igranom. Ne govorimo o tome je li nešto od toga bolje ili lošije, poželjnije ili nepoželjnije, ispravnije ili neispravnije, već samo primjećujemo da su takvi kratki dokumentarni filmovi klasičnoga tipa danas poprilična rijetkost.
Moguće prizivajući naslov glasovitog “Od 3 do 22” (Zagreb film, 1966.) Kreše Golika, “Od jutra do sutra” već imenom sugerira prikaz jednog napornog radnog dana, a tako otprilike i jest. No, dok je Golik u majstorski konstruiranom klasiku ponajviše želio ukazati na neprikladne društvene okolnosti samoupravnog socijalizma koje zagrebačku tvorničku radnicu Smilju Glavaš tjeraju da bude u stalnom pogonu od rane zore do kasne večeri, Marina Musulin svojim promatračkim dokumentarcem ponajprije zrcali karakter središnjeg lika, prodavačice na riječkoj ribarnici čije ćemo ime i prezime, Irena Budimić, doznati tek ispisom na odjavnici.
Golikova Smilja, dvadesetdvogodišnjakinja već sredovječna držanja i stava, udana, majka maloga djeteta, bila je efikasna, obavljajući svoje dnevne zadaće poput vojnika, prema redu i rasporedu, činilo se nemajući druge nego uključiti stroj, pognuti glavu i pokoriti se životnim (ne)prilikama. Nešto starija Irena, majka dvoje školaraca, prema svemu sudeći samohrana, također je efikasna i djelotvorna. Zadaće obavlja profesionalno, pouzdano, dinamično, srdačno, ali čini se nešto opuštenijom i vedrijom, kao da ipak ima neki izbor. A svakako i odušak, ples u noćnom klubu iz kojeg ujutro izravno odlazi na posao.
“Od jutra do sutra” ne nudi naročit razvoj događaja, ne zagleda se pomnije u protagonističine životne okolnosti, niti ima kakvu ambiciozniju nakanu doli zabilježiti jedan uobičajen Irenin radni dan, uokviren prirodnim dramskim lukom dolaska na posao i odlaska s njega. I ostvariti to odgovarajuće pregledno i zanimljivo, ulovivši duh i bilo kako protagonistice, tako i njezina živahnog radnog okruženja. To čini uspješno.
Nagrađen u kategoriji kratkog dokumentarnog filma na 21. SEEfestu Los Angeles, festivalu filmova jugoistočne Europe (South East European Film Festival), “Od jutra do sutra” nadovezuje se kao novi prilog mogućem programu kratkih dokumentarnih filmova o dnevnoj rutini (pre)zaposlenih žena u Hrvatskoj sastavljen od ostvarenja kao što su “Od 3 do 22”, o tekstilnoj radnici; “Café Manon” (Kino klub Split, 1967.) Ranka Kursara, o konobarici; “Šihta” (ADU, 2019.) Damira Markovine, o glumici; “Trafika” (ADU, 2021.) Dore Slakoper, o trafikantici, i prošlogodišnji “Kruh Mati Tradicije” (ADU, 2025.) Marka Plejića, o pekarici, koji je takvo svoje nadahnuće izravno i naveo na odjavnici.
Plejićev novi film, “Stambeno pitanje” također je postavljen i izveden vrlo čitko i jasno. Uvodni kadrovi izrijekom predstavljaju protagonista, dvadesetčetverogodišnjeg Splićanina Duju, studenta arhitekture u Zagrebu u potrazi za podstanarskim smještajem zbog obveze iseljenja iz sadašnjeg stana do 1. srpnja. Upoznajemo ga, štoviše, u prvom licu, u filmiću kojim se sam Dujo reklamira potencijalnim stanodavcima. Svi su parametri odmah postavljeni i petnaestak minuta filma kretat će se upravo prema njima, u urednoj, jednostavnoj i djelotvornoj izvedbi, sa zrnom humora i sa zrnom negodovanja vezanih uz ponude i cijene iznajmljivanja stanova u Zagrebu danas. Dujo će se javiti troje iznajmljivača, a snimke obilazaka stanova bit će zabilježene polukrišom, mobitelom, uz zvuk konverzacije sa stanodavcima koje uglavnom nećemo vidjeti. Izbor stanova je loš, jer su pristojniji preskupi, a oni koje si Dujo može priuštiti vrlo otrcani. No rok za donošenje odluke mu je zadan, nema vremena za čekanje i morat će izabrati. Šarmantno djelce bodroga tempa koje privlači i svojevrsnom poučnim prizvukom, nagrađeno je za montažu (Emanuel Ćosić) na Studentskom filmskom festivalu SU (SU/Salisbury University Student Film Festival) u Marylandu, SAD.
No nije baš tako dokumentarno kao što smo vjerojatno pomislili. Jer na odjavnici piše: “U glavnoj ulozi Dujo Bulić”, navedeno je tko je posudio glasove stanodavcima, a stoji i sljedeće: “Ovaj se film temelji na stvarnim događajima, ali je djelomično i plod mašte. Svaka sličnost sa stvarnim događajima ili osobama djelomično je slučajna.” Zamjerki nema. Film je lijepo zavarao, pošteno priznao, rekonstrukcija je već odavna posve usvojen postupak dokumentaristike, a čini se da je Dujo glumio samog sebe i da su stanovi autentični. Kao i “Od jutra do sutra”, “Stambeno pitanje”, s dodatnom mjericom društvenog angažmana, osvaja temeljnom protočnošću i korakom u ritmu glavnog junaka.
“Joso” (Fade In, 2026.; 15 min | ★★★ i 1/2), filmski prvijenac spisateljice Monike Herceg, oblikovan je manje zaokruženom formom – nema samorazumljivi početak i svršetak nego one po autoričinu određenju – no i on je ponajprije oslonjen na privlačan karakter glavnog junaka, banijskog seljaka Jose. Nepretenciozan, ali pažljivo, vješto i umješno oblikovan portret umirovljenog samca iz naslova, ostvaren dobrim dijelom kroz njegove razgovore s autoricom filma, “Joso”, kako i treba, diše zajedno sa svojim protagonistom.