Na 16. ZagrebDoxu jučer je hrvatsku premijeru nakon one svjetske sarajevske (26. Sarajevo Film Festival), doživio najnoviji dokumentarni film hrvatskog autora Đure Gavrana, “Jedna od nas” (Pipser, 2020.). Tema nimalo lagašna i pitka, ali bitna za širedruštvenu raspravu – seksualno zlostavljanje; u ovom slučaju bivše školske kolegice, o kojoj okupljeni, sam autor i njegovih devet nekadašnjih kolega, razgovaraju na proslavi šesnaestogodišnjice mature. O samom zlostavljanju nekadašnji klinci, danas odrasli ljudi u tridesetima sa svojim klincima, doznaju kroz pismo zlostavljane M., netom prije otkazane klasične petnaestogodišnje obljetnice kraja srednjoškolskog obrazovanja. Identitet autorice pisma prikriven je iz više nego očiglednih razloga, dok M. u njemu detaljno opisuje strahote koje je proživljavala od svog oca, i to od najranijeg djetinjstva pa sve do njenog konačnog odlaska iz obiteljskog doma. Da stvar bude gora, sa svim detaljima gnjusnog zlostavljanja bila je upoznata i žrtvina majka, koja je svjesno odlučila ignorirati višegodišnju patnju vlastite kćerke.
Radnja dokumentarca “Jedna od nas” odvija se u jednom restoranu, a deset nekadašnjih školskih kolega opservacijski-stabilno, bez naglih švenkova ili ubzanih pokreta kamere, u blizim i krupnim kadrovima za stolom hvata snimateljski trojac Damian Nenadić, Bojan Mrđenović i Tonći Gaćina. Unatoč teškoj temi koju gledatelj doznaje iz sinopsisa, neupućeni bi padobranac lako početak filma mogao zamijeniti za humorističnu get together vinjetu, na tragu svadbenog videa posebno montiranog za potrebe kasnijeg prisjećanja, alkoholnim parama prebrisanih događaja. Na tom zajebantskom tragu srednjoškolskog humora zapravo počiva gotovo polovica Gavranovog filma: od podjebavanja simpatičnog Piceka koji ni sam ne zna koliko trenutno radi poslova, do maslinagate epizode vegetarijanskog redatelja koji ne skriva razočaranje grozdom u obliku masline. Atmosfera za stolom je prisna, prijateljska, opuštena koliko može biti zbog spoznaje da će glavnu temu, kad-tad, definitivno do kraja večeri, netko morati načeti pred cijelim društvom. Kako sati odmiču, tako se među okupljene sve više počinje uvlačiti tjeskobno prebiranje po unutarnjim kvadrantima duše, sekundu-ili-pet na kameri zamrznuto kao odsutno odmaranje pogleda onkraj najnovije dobrohotno-podjebavačke runde.
Većinske kadrove za stolom povremeno razbijaju odlasci okupljenih na dim-pauzu, ali i ulomci iznimno mučnog pisma M. koji se u redovitim intervalima – uz zvučnu nadopunu samotnog, hrđavog industrijskog zvuka dizajnera Martina Semenčića – pojavljuju na crnoj pozadini. Reakcije njenih bivših školskih kolega ljudski su predvidljive: od inicijalnog šoka i nevjerice, bijesa pa sve do preispitivanja vlastitih postupaka za vrijeme srednje škole. M. je bila na marginama razrednog društvenog kruga, povučena i stidljiva, pa je i iz tog kuta bilo teško prokljuviti kakvu dramu proživljava unutar samo na papiru sigurnog obiteljskog gnijezda. U rijetkim trenucima međusobnog povezivanja, upravo je autorica mučnog pisma nudila rame za plakanje tinejdžerskom weltschmerzu iz susjednih klupa. A tko je, zapravo, u tim godinama opremljen za razumijevanje tema koje usisavaju okolni zrak i nepovratno uništavaju živote, poput seksualnog zlostavljanja? Djeca sigurno ne.
Važna društvena poruka s jedne te uredna i precizna režijska ruka Đure Gavrana s druge strane, bez umjetno izazvanih emocionalnih timuna, promiču film “Jedna od nas” među najistaknutije domaće dokumentarce 2020. godine.
U intervjuu za naš portal, autor Đuro Gavran ističe podatak da je svako peto hrvatsko dijete pretrpjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja; devedeset posto nikada se ne prijavi, dok u tek tri do pet posto slučajeva postoje materijalni dokazi. Izjava jednog od sugovornika za stolom koji je služio civilni rok u socijalnoj službi, na istom je tragu – ovakve stvari u stvarnosti se događaju mnogo češće nego što možemo i zamisliti. Teško da će ovu situaciju drastično promijeniti dokumentarac “Jedna od nas”, ali mogao bi za početak potaknuti raspravu. Upravo je s tom motivacijom uz film dignuta i web stranica jednaodanas.com, koja će temu seksualnog nasilja obraditi iz više kuteva, kroz razne korisne informacije i konkretne kontakte za pomoć.
Dramaturški jednostavno koncipiran – nekoliko kamera i sugovornici oko logorske vatre – dokumentarac “Jedna od nas” samo dokazuje da više ne znači često i bolje. Važna društvena poruka s jedne te uredna i precizna režijska ruka Đure Gavrana s druge strane, bez umjetno izazvanih emocionalnih timuna, promiču film “Jedna od nas” među najistaknutije domaće dokumentarce 2020. godine.
