Iza nas je 2021. godina u kojoj je ponovno, nažalost, najvažnija tema bila sveprisutna borba protiv koronavirusa. U takvim, još uvijek (polu)kaotičnim okolnostima, teško je pričati o kulturno-filmskoj svakodnevici, no svejedno je bilo itekako lijepih i zanimljivih trenutaka u ovom našem malom dokumentarističkom svemiru. Poput, primjerice, podatka da je najgledaniji hrvatski film u domaćim kinima prošle godine – dokumentarac, “Ljubav oko svijeta” (Klub za ekspedicionizam i kulturu / Drugi plan / Autentic; 2021.) Anđele i Davora Rostuhara. Poprilično zanimanja u javnosti izazvao je i novi filmski uradak Nebojše Slijepčevića (suatorica Judita Gamulin), serijal “Kolaži o laži” (Eclectica / HRT; 2021.), prikazan na HRT-u.
Od 21. do 30. siječnja prošle godine održavao se 32. Filmski festival u Trstu, na kojem su u natjecateljskoj konkurenciji nastupila dva hrvatska dokumentarna naslova: “O jednoj mladosti” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020.) Ivana Ramljaka te “Nulti krajolik” (Kazimir, 2020.) Bruna Pavića. U Italiji smo imali i dva projekta u sklopu industrijskog programa When East Meets West (“Tvornice radnicima” Srđana Kovačevića i “Muzej revolucije” Srđana Keče). U siječnju je diplomirala prva generacija polaznika Nove škole dokumentarnog filma u Rijeci, a u sklopu inicijative RE-ACT, namijenjene razvoju regionalnih koprodukcijskih projekata, hrvatski projekti dobili su dvije potpore (“Lekcije mog tate” Dalije Dozet i “Žene.hr” Katarine Zrinke Matijević). S 32. Filmskog festivala u Trstu, Ivan Ramljak se vratio s Nagradom OBC Transeuropa (Osservatorio Balcani Caucaso Transeuropa Award), think tanka koji izvještava o društveno-političkom i kulturnom razvoju u jugoistočnoj Europi, Turskoj i Kavkazu.
Hrvatska zemlja partner portugalske Doclisboe
U ožujku smo bili ponosni na našu suradnicu Ivu Rosandić koja je osvojila nagradu Društva hrvatskih filmskih kritičara za najbolju mladu hrvatsku filmsku kritičarku 2020. godine. Potkraj ožujka došla je vijest o hrvatskim dokumentarnim projektima u Češkoj i na Hot Docsu (“Godina prođe, dan nikako” Renate Lučić, odnosno “Posljednji nomadi” Biljane Tutorov i Petra Glomazića) te svjetskoj premijeri novog filma Renate Poljak, “Split” (REA, 2021.), na 67. Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu.
Hrvatska je ove godine imala čast biti ovogodišnja zemlja partner industrijskog programa portugalskog festivala Doclisboa, a nakon nekoliko godina stanke na veliku filmsku scenu vratila se zagrebačka redateljica Tiha K. Gudac, čiji je dokumentarac “Žica” (Off World / Kinoteka / URGH! / In_Script / Relation04 Media; 2021.) svjetsku premijeru doživio na 36. DOK fest Münchenu.
U svibnju nas je, nažalost, zauvijek napustio velikan hrvatskog (dokumentarnog) filma Bogdan Žižić. Hrvatski dokumentarci, pak, nastavili su turneju svjetskim festivalima, na kojima su neki od njih osvojili i nagrade. Malo iza polovice svibnja mjeseca objavili smo nominacije 2. Nagrada Dokumetar, a ubrzo je stigla vijest i o uvrštenju “Tvornica radnicima” Srđana Kovačevića na ugledni, 28. Sheffield Doc/Fest.
Lipanj je donio svečanu ceremoniju 2. Nagrada Dokumetar, na kojoj je najviše nagrada osvojio Ivan Ramljak sa svojim dokumentarcem “O jednoj mladosti”. Na Filmskom sajmu u Cannesu prezentirao se hrvatski projekt “Lekcije mog tate” Dalije Dozet.
Naši dokumentarci od Sarajeva do Leipziga i Amsterdama
27. Sarajevo Film Festival u srpnju je prikazao četiri hrvatska dokumentarca (“Bosanski Brodvej” Jasmine Beširević, “Horizont” Tanje Deman, “Tvornice radnicima” Srđana Kovačevića i “Čekaj me” Damira Markovine). Iz Bosne i Hercegovine, točnije 4. AJB DOC-a, glavnu nagradu odnio je i dokumentarni film “Čekaj me” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Osoba D; 2021.) Damira Markovine. Još jedna nagrada – selekcija “Beldocs Teen”, samo s beogradskog Beldocsa u rujnu, pripala je hrvatskom dokumentarcu “Ljubav oko svijeta” bračnog para Rostuhar.
Domaći doku-uratci putovali su na 19. Doclisbou i 64. DOK Leipzig. S potonjeg su neki od njih i nagrađeni (“Underground top lista Lidije Špegar” i “Budi realan, traži nemoguće” Vanje Juranić), dok smo dva dokumentarna naslova imali i na najvećem svjetskom festivalu dokumentarnog filma, 34. IDFA-i (“Muzej revolucije” Srđana Keče i “Snajka traži sreću” Tee Vidović Dalipi). Prosinac je za kraj donio vijest o potpori europskog Eurimagesa projektu Igora Bezinovića, “Fiume o morte!”.
Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2021. godine po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala Dokumentarni.net:
10. “Sad sam ja Irena” (2021)
- Režija: Jasmina Beširević
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
- Trajanje: 13 minuta
Listu otvaramo studentskim dokumentarcem “Sad sam ja Irena” Jasmine Beširević, kojih svakako neće nedostajati u našem izboru deset najboljih domaćih dokumentarnih filmova 2021. godine. Bilo je, naravno, još nekoliko kandidata za (ne)zahvalnu deseticu, ali u konačnici je izbor pao na upečatljivu hibridnu rekonstrukciju u formi mono/psihodrame, u kojoj glavna protagonistica Irena Kolar rekreira događaje iz prošlosti. Glumeći svog nasilnog bivšeg supruga, a onda i sebe iz prošlosti, gledatelj u intenzivnom dijalogu/monologu dobiva uvid u tmurnu svakodnevicu obitelji, odnosno neke od zlostavljačkih psiholoških mehanizma.
9. “Volim” (2021)
- Režija: Anja Koprivšek
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
- Trajanje: 34 minute
“Biti mlad i voljeti” – glasio je naslov naše recenzije dokumentarnog filma “Volim” srpske autorice Anje Koprivšek. Biti mlad i voljeti, paralelno s obje noge stupati zamršenim pubertetskim uličicama i istovremeno biti pripadnik romske nacionalne manjine, sa svim predrasudama koje ona nosi… E, to je bogme utakmica koju nije uvijek lako pobijediti. A opet, Koprivšek izbjegava viktimizaciju po rasno-etičkoj osnovi, gdje su mlade Zimka i Nazmija tek tinejdžerice na pragu odraslosti s (uglavnom) klasičnim pripadajućim problemima.
8. “Trafika” (2021)
- Režija: Dora Slakoper
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
- Trajanje: 6 minuta
Debitantski film Dore Slakoper uspjela je doku-eksperimentalna smjesa prepuna dinamičnih i začudnih kadrova, kojom autorica problematizira repetitivan, u svakom slučaju težak i naporan blagajnički posao unutar skučenih gabarita kioska/trafike iz naslova. Film je inspiraciju našao u istraživanju Mreže antifašistkinja Zagreba o radnim uvjetima blagajnica u Hrvatskoj, koji su, nimalo neočekivano – katastrofalni. “Trafika” iste komunicira prije svega podtekstualno – ovo nije aktivistički dokumentarac – iako je poruka o poslodavcima koji svoje najranjivije karike tretiraju kao potrošnu robu, poprilično jasno iskomunicirana.
7. “Kada odlučim kako započeti, znati ću sve ostalo” (2021)
- Režija: Tomislav Šoban
- Produkcija: Kinoklub Zagreb
- Trajanje: 9 minuta
Sinopsis dokumentarca “Kada odlučim kako započeti, znati ću sve ostalo” Tomislava Šobana jezgrovito ističe kako isti demistificira filmske postupke od kojih je sastavljen sam film. Autor na metafilmski način, dakle, uživo u offu dekonstruira svoje režijske-misaone procese pri nastanku ovog dokumentarca, od kojih nije svaka konkretna odluka završila u konačnoj verziji dokumentarca. “Kada odlučim…” je preplavljen energijom središnjeg mjesta radnje – Šobanovog naslijeđenog stana u kojem su prije živjeli njegovi otac i teta, kojeg bi autor unatoč zahvalnosti želio zamijeniti nečim svojim, po mogućnosti kućom. Toplo, blisko, ljudski…
6. “Daleko je more” (2021)
- Režija: Jakov Torić
- Produkcija: Blank
- Trajanje: 6 minuta
U manje od sedam minuta Jakov Torić na tako omamljujuć, razoružavajuće nepretenciozan način u svom dokumentarcu “Daleko je more”, rastvara osnovne ljudske emocije poput usamljenosti, nostalgije i nemoći. Film je nastao u sklopu Blankove radionice autorskog filma “Temperatura”, a u njemu redatelj u off-monološkom toku svijesti lijepi vlastite misli i zapažanja na pripadajući kolaž uglavnom crno-bijelih fotografija. Doznajemo o Marijani, ljetu kad još nije postojao Facebook, Marijani koja je otputovala u Nizozemsku i tamo joj više nije toliko dobro, novom ljetu kojeg je pokvarila korona, mladosti obavijenoj alkoholnim dimom… Film o vremenu i emocijama koji se više nikad neće osjećati jednakim intenzitetom.
5. “Martin Torpedo” (2021)
- Režija: Toni Jelenić
- Produkcija: Filmaktiv
- Trajanje: 13 minuta
Prošle godine u Rijeci je porinuta Filmaktivova Nova škola dokumentarnog filma. U svojem premijernom izdanju polučila je nekoliko zaista zanimljivih ostvarenja mladih dokumentarista u nastajanju, a među njima se možda mrvicu većim postotkom istaknuo “Martin Torpedo” Tonija Jelenića. Radi se o opservacijskom filmu u kojem autor prostor pred kamerom daje riječkom beskućniku Martinu, nekadašnjem radniku tamošnje tvornice Torpedo, zaduženoj za proizvodnju oružja, kamiona, traktora i motora. Melankoličan, sporovozeći film lijepih i promišljenih totala, nudi priču o čovjeku suočenom s teškom egzistencijalnom svakodnevicom; ali i o pojedincu koji živi život po svojim pravilima, prema nikome ne odapinjući otrovne strelice za trenutnu vlastitu poziciju u društvu i životu općenito.
4. “Čekaj me” (2021)
- Režija: Damir Markovina
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Osoba D
- Trajanje: 42 minute
Damir Markovina u svojem studentskom dokumentarcu “Čekaj me” bilježi gorko-slatku dinamiku vlastite obitelji za vrijeme posjete Beogradu. U nekadašnjoj jugo-prijestolnici danas stanuje/samuje njegova old school tvrdoglava baka, spremna za prelazak na onaj svijet uslijed osjećaja usamljenosti, suvišnosti te općenite okovanosti dosadnom umirovljeničkom rutinom. Svakodnevicu joj srećom nakratko uljepšaju kćerka, unuk i zet, ali ne prođe brzo da neke od starih netrpeljivosti i problema isplivaju na površinu. “Čekaj me” je film koji tako lijepo opservira odnose u tipičnoj balkanskoj obitelji, lišene hallmarkovskih izljeva ljubavi, ali koja unatoč svim poteškoćama i šumovima u komunikaciji itekako egzistira.
3. “Žica” (2021)
- Režija: Tiha K. Gudac
- Produkcija: Off World / Kinoteka / URGH! / In_Script / Relation04 Media
- Zemlje podrijetla: Litva / Hrvatska / Slovenija / Belgjja / Norveška
- Trajanje: 75 minuta
Lijepo je vidjeti povratak zagrebačke redateljice Tihe K. Gudac na veliku dokumentarnu scenu, nakon izuzetno zapaženog debija prije gotovo osam godina s filmom “Goli”. “Žica” izbliza svjedoči migrantskoj krizi na hrvatsko-slovenskoj te hrvatsko-bosanskoj granici, kroz svjedočanstva stanovnika, volontera te samih migranata. Priča nimalo jednostavna, još manje lako rješiva, ali Gudac – koliko god to teško, zapravo i nemoguće bilo – pokušava objektivno sagledati zamršenu situaciju, istovremeno davši prostor stanovnicima kojima je već pun k. napetosti i žičanih ograda koje ne služe nikakvoj svrsi; ali i migrantima koji su za promjenu tretirani kao ljudi vrijedni sugovornikove pažnje.
2. “Tvornice radnicima” (2021)
- Režija: Srđan Kovačević
- Produkcija: Fade In
- Trajanje: 105 minuta
Debitantski dugometražni film Srđana Kovačevića, “Tvornice radnicima” ponovno (“Tvornica je naša!” Vedrane Pribačić) nas vraća u ivanečku tvornicu ITAS, višestruko isticanu kao jedini uspješni primjer radničkog samoupravljanja u današnjoj postsocijalističkoj Europi. No, (tadašnje) stanje u jedinoj domaćoj tvornici alatnih strojeva kilometrima je daleko od idealnog – radnicima kasne plaće, napetost na relaciji radnici-rukovodstvo može se rezati nožem, dok za to vrijeme rok za isporuku narudžbi neumoljivo curi. Kovačević je neprimjetan koliko god čovjek (ili filmska ekipa) s kamerom na nečijem radnom mjestu uopće može biti, a organske interakcije i uistinu rijedak uvid bez ograničenja u funkcioniranje jednog živog tvorničkog ekosustava, zasigurno su osigurani i povjerenjem građenim kroz dugogodišnje snimanje (pet i pol godina!) velike količine materijala. Može li ivanečki model samoupravljanja izdržati surove kapitalističke uvjete funkcioniranja, pitanje je koje još uvijek ostaje visjeti u zraku.
1. “Nulti krajolik” (2020)
- Režija: Bruno Pavić
- Produkcija: Kazimir
- Trajanje: 71 minutu
“Nulti krajolik” Bruna Pavića najbolji je domaći dokumentarac 2021. godine. Kako u jedva sedamdesetak minuta upakirati vizualno-esejističku meditaciju s jasno čitljivim kritičkim stavom prema aktualnim društveno-ekonomskim i pitanjima vezanim za uništavanje okoliša – zna maloprije spomenuti autor. U filmu postapokaliptičkog nazivnika, besprijekorno se prožimaju dokumentarni, eksperimentalni i igrani elementi, kojim Pavić kroz često apsurdističke prizore (koze unutar nekadašnje tvornice Jugovinil, primjerice) komentira svoje viđenje današnjeg društva. Istom onom kojem je postalo svejedno kakav zrak udišemo, kakvu hranu konzumiramo i kakvim političkim elitama prepuštamo kormilo broda.
