Umirovljenički život često je prošaran sumornim, usamljenim tonovima, naročito odmicanjem prema kasnijem stadiju zlatnih godina. U domskim uvjetima situacija zna biti i nemjerljivo tegobnija – ne treba ići dalje od ovogodišnjeg člana međunarodne konkurencije ZagrebDoxa, gorko-slatkog “Agenta krtice” (2020) Maite Alberdi, oskarovskog kandidata koji u tajnoj misiji razotkrivanja potencijalnih nedozvoljenih radnji, prati Sergija, najdražeg špijuna u povijesti, kako mu tepasmo u našoj (relativno) nedavnoj recenziji. Ovogodišnji regionalni dio Doxove konkurencije prepun je hrvatskih naslova, a jedan od njih bavi se upravo umirovljeničkom svakodnevnicom autorove bake, koja unatoč popriličnoj vitalnosti već neko vrijeme nema ništa protiv odlaska na onaj svijet. Njeni najbliži, dakako, imaju drugačija razmišljanja pa i sam naslov dokumentarca dodatno apostrofira stvarni, ali i simbolički krik kojim se smrt najbližih pokušava odgoditi koliko god je to moguće. Zauvijek bi bilo najbolje, zar ne?
Dokumentarni film “Čekaj me” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Osoba D; 2021.) Damira Markovine – kojeg se šira publika sjeća uglavnom po glumačkim izvedbama u domaćim sapunicama – kameru okreće prema redateljevoj baki Šefiki. Njoj, pak, u posjet dolaze mama Zinaida te otac Roko. Put ni lagan ni kratak, s obzirom na to da Šefika živi u Beogradu, a bogme ni mlađi članovi obitelji više nisu u cvijetu mladosti pa su ponovni susreti zapravo puno rjeđi od željenih. Još uvijek vitalnu baku pronalazimo u pomalo starinski uređenom stanu, čiji će dobro poznati, tipični jugo-socijalistički asketski interijer zagrijati srca nešto iskusnijih generacija. Šefika je, kako ono kažu, za svoje godine (devedesetak?) zapravo u sasvim dobrom fizičkom stanju – još uvijek hoda, može protegnuti noge i do lokalnog kioska, psihički dovoljno oštra da uhvati sav besmisao dnevnih rutina i jednakih interakcija. Jedini joj problem trenutno predstavljaju moderne telefonske tehnologije (mobitel koji odbija poslušnost) i uporno kćerkino navaljivanje da napokon pojede koji zalogaj svježe pripremljene hrane. Učmalu svakodnevicu povremeno narušava tek zvuk usisavača majke Zinaide, te kaotična situacija oko gubitka novčanika oca Roka, koji će prije povratka u Hrvatsku morati proći kalvariju izdavanja privremenih dokumenata…
“Čekaj me” je u svojoj srži tiha, prigušena i odmjerena, svevremenska priča o prolaznosti života, onima koji odlaze i onima koji ostaju nakon njih; ljubavi koja se manifestira i dolazi u raznim oblicima. Rastanci nikad nisu jednostavni…
Markovina u “Čekaj me” uglavnom koristi opservacijski fiksiranu kameru, privezanu pretežno za interijer beogradskog stana u kojem se odvija najveći postotak događaja. Prizori koje hvata, na prvu također nisu pretjerano spektakularni: totali obitelji okupljene za stolom i majke koja obavlja kućne poslove, razgovori oca i majke vezani za zdravstveno stanje bake Šefike, srednji planovi pojedinačnih članova obitelji za vrijeme odmora (spavanje, čitanje novina…). Ništa, dakle, neobično, neuhvatljivo ili nepoznato, prosječnom stanovniku s obje (svake, zapravo) strane granice. Odnosi u obitelji nisu zategnuti, ni previše bliski, ponovno – kao u većini old school balkanskih obiteljskih zajednica, u kojoj se poštovala dobno-iskustvena hijerarhija. A tamo baš ukućani nisu pretjerano razgovarali o dubinama osjećajnih kanjona. U prijevodu: stalo nam je, naravno da nam je stalo, ali ćemo vlastite osjećaje pretočiti u djela, umjesto crtanja srdaca po orošenoj pećnici. Istu ćemo radije dobro očistiti.
Kad se trenuci spuštanja gardova i napuknutih oklopa napokon ukažu, onda iste treba zauvijek i ovjekovječiti. Markovina takva dva nenametljivo hvata negdje na trećini i pretkraj filma: najprije Šefikino priznanje kako je spremna već danas umrijeti, uslijed usamljenosti i osjećaja suvišnosti; zatim vjerojatno i najbolniji trenutak dokumentarca, slamanje majke Zinaide koja se teško miri sa svojom ulogom kućne pomoćnice, dok ostatak (kilometarski) puno bliže obitelji sjedi skrštenih ruku. Htjela to sebi priznati ili ne, smrt njene roditeljice polako se primiče iza ugla i to je činjenica s kojom se Markovinina majka teško miri, nemjerljivo teže od očito narušenih odnosa unutar obitelji. Zato i onaj čekaj me u naslovu, s nadom da će ona koja čeka ako treba i zauvijek održati svoju stranu pogodbe. Ako treba – i zauvijek. “Čekaj me” je u svojoj srži tiha, prigušena i odmjerena, svevremenska priča o prolaznosti života, onima koji odlaze i onima koji ostaju nakon njih; ljubavi koja se manifestira i dolazi u raznim oblicima. Rastanci nikad nisu jednostavni…