Ako je po žiriju najbolji dokumentarni film netom završenog, 19. Liburnia Film Festivala, svojevrsni retro-povratak u vrijeme socijalističko-udarničkih srce, ruke i lopata žrtvujućih kvota, i radničkog znoja koji pokreće nepregledno velike tvorničke mastodonte bivše propale zajedničke države – onda je još uvijek očuvani crno-bijeli portret bivšeg predsjednika SFRJ-a Josipa Broza Tita, prikazan na otvaranju dokumentarca “Tvornice radnicima” (Fade In, 2021.), sasvim simboličan ulaz u portal prema svijetu netragom nestalom prije trideset i više godina. Stari komunistički slogan (ili jedna od izvedenica istog) “Zemlja seljacima, tvornice radnicima” nesumnjivo je nadahnuo naslov debitantskog dugometražnog (dokumentarnog) filma Srđana Kovačevića (direktor fotografije u dokumentarcima “Goli”, “Dani ludila” i “Ono drugo selo”), no u središtu njegove petogodišnje pozornosti ipak je tek jedna, za hrvatske prilike unikatna tvornica alatnih strojeva. ITAS-Prvomajska u Ivancu, naime, prvi je uspješan primjer radničkog samoupravljanja u postsocijalističkoj Europi. Godine 2005. ivanečki radnici preuzimaju vlast nad svojom tvornicom nakon neuspješne privatizacije, štrajkajući glađu do ispunjenja zahtijeva. Tek dvije godine kasnije osniva se nova tvrtka ITAS-Prvomajska, u kojoj radnici – njih tada oko 250 – napokon postaju suvlasnici po sistemu jedan radnik, jedan glas, kao jedini ovlašteni odlučivati o sudbini vlastite tvornice. Na čelu zagorske pobune, kao godinama najistaknutiji ITAS-ov pojedinac, sindikalist, član Radničkog vijeća, predsjednik Upravnog odbora i današnji direktor – Dragutin Varga, koji je ivanečkoj tvornici podario svoj cjelokupni radni vijek, dobivši u dva navrata i otkaz. Vraćao se, uvijek se vraćao; tvornici koja je na vrhuncu moći potkraj osamdesetih imala devetstotinjak zaposlenih, a njena matica Prvomajska blizu osam tisuća, kao nekadašnji međunarodno priznati tvornički gigant za proizvodnju alatnih strojeva i različitih uređaja za benzinske postaje, mjerne instrumente itd.
Za razliku od punašnih obraščića oca nacije na samom početku filma, glavni Kovačevićev protagonist Varga djeluje kao njegov antipod, živi relikt revolucionarnije povijesti. Da zatvorite oči na trenutak, prisegnuli biste životom da ste upravo Dragutina Vargu tog i tog datuma prvi put ugledali na velikom platnu, kao jednog od naslovnih likova Papićevih dokumentaraca. Vargino težačko lice – naborano i ispijeno tko zna kakvim borbama i neprospavanim noćima, ukrašeno bistrim, ekspresivnim modro-plavim očima kojima ništa ne može promaknuti – upoznali smo još prije pet godina u filmu “Tvornica je naša!” (Manevar / HRT; 2016.) Vedrane Pribačić. Dokumentarac televizijskog karaktera širem auditoriju približio je muke po ITAS-u, naravno s Vargom kao prvoborcem u ipak prigušenijem, obiteljskom, recimo to tako umivenijem okruženju pogodnom za prikazivanje na državnoj dalekovidnici. “Tvornice radnicima” s druge pak strane, vrlo brzo otklanjaju bilo kakve natruhe hagiografskog lakiranja povijesti i sadašnjosti, kako ITAS-ove tako i Vargine – potonjeg kao dobrog starog znanca ponovno gledamo u poznatom ambijentu ivanečke tvornice, ali u sirovijem i neusporedivo životnijem kontekstu (i) svađe s jednim od radnika koji ne uspijeva dovršiti obradu alata u dogovorenom roku. Varga ubrzo demonstrira svoje pregovaračke kvalitete postarijem kolegi, izvlačeći lijep broj aduta iz svog psovačkog arsenala. ITAS-ova radnička legenda je odlučna, autoritativna, a riječ (zagorski dijalekt kojeg nije uvijek lako razumjeti) čovjeka koji poznaje svaki kutak tvornice, sluša se s uvažavanjem.
“Možda će jednog dana i na naš prozor sunce zasjati”.
Kovačević ovu scenu, kao i dvije sljedeće – Varga pokazuje staru grupnu fotku radnika, od kojih su većina umrli ili u penziji; te govor direktora Bože Dragoslavića okupljenim radnicima (kao profesor koji neuspješno pokušava održati red u učionici) – ne odabire slučajno, želeći što ranije oslikati tmurnu sadašnjost tvornice desetak godina nakon revolucionarnih vrhunaca. Ovaj filmski portretirani ITAS na rubu je egzistencije, radnicima plaće kasne i ne isplaćuju se u cijelosti, tvrtki fali likvidnosti, a (kapitalistička) konkurencija ne miruje. Ideali o svoj na svome radničkom samoupravljanju već su odavno izgubili na snazi, zaposlenici žele samo redovna primanja i financijsku stabilnost, koju Dragoslavić i Varga kao glavni i odgovorni na vjetrometini, ne mogu garantirati. Rezultat svega su sve narušeniji međuljudski odnosi, kao i napuštanje tvornice od strane radnika koji nakon dobivenog iskustva u ITAS-u pronalaze posao u inozemstvu ili obližnjim solventnijim tvrtkama. “Možda će jednog dana i na naš prozor sunce zasjati”, govori Varga, zamišljeno i pomalo odsutno gledajući tko zna kamo, otpuhujući dim svježe zapaljene cigarete.
Kovačević događaje unutar ivanečke tvornice prati muhozidno-opservacijski, pretežno u blizim planovima, tek povremeno totalima šireći pogled na unutrašnjost glomazne, pomalo starinske i raspucalim sivkasto-žutim betonom obložene unutrašnjosti ITAS-a, čiji strojevi također ne djeluju previše moderno. Ovdje kao da je vrijeme prije tridesetak godina odlučilo usporiti i igrati po svojim pravilima. Zanimljivo, “Tvornice radnicima” ne prati uobičajena glazbena kulisa, čak je i dizajn zvuka sveden na asketski minimum (ako i to), pa jedini zvukovi koje gledatelj čuje dolaze s organskih izvora – bilo kroz same razgovore radnika ili uistinu bučnih strojeva unutar samog pogona. Tešku atmosferu u zraku može se rezati na debele kriške, pa već spomenute radničke ćakule uglavnom dotiču egzistencijalne probleme uzrokovane kašnjenjima plaća. I situacija na katu daleko je od idealne – što zbog propusta radnika, što onih upravljačkih, ITAS-ovi proizvodi često svojim naručiteljima ne dolaze na vrijeme, pa tadašnjeg direktora Dragoslavića uglavnom gledamo u defanzivnim objašnjavanjima svojim domaćim i inozemnim partnerima, kojima je zbog kašnjenja prisiljen davati povelike popuste.
Kao gledatelji nikad u potpunosti ne doznajemo sve detalje lošeg poslovanja tvornice, iako neki od njih kao djelići slagalice polako kapaju do samog završetka dokumentarca. Bez ikakve dvojbe, ipak smo svjesni da ovdje nešto opako ne štima, naročito iz stvarnosnog kuta gdje tvornica nema pristup državnim subvencijama, pa se prisiljena zaduživati. Svi ovi problemi samo dodatno smanjuju ITAS-ovu likvidnost, shodno tome povećava radničku anksioznost, dok na oglasnoj ploči dominiraju obećanja isplate plaća za prethodni mjesec – u najboljem slučaju njezin 60-postotni udio. Shodno cjelokupnoj vrč ide na vodu dok se ne razbije anksioznoj situaciji unutar tvornice, posljednja četvrtina filma obogaćena je, pa možemo reći dvjema antologijskim scenama moderne hrvatske dokumentaristike. Najprije živi prijenos radničkog otkaza dotadašnjem direktoru Dragoslaviću (padaju i neke poprilično teške riječi, pa i prikrivena optužba o zamračivanju novca za plaće) od strane Upravnog odbora, zatim i odbijanje pružene ruke poniženog čelnog čovjeka ITAS-a prema svojoj tajnici. Dok Dragoslavić jaše u suton, “Tvornice radnicima” ne pružaju (ha!) toliko željenu hepiendovsku dekompresiju bilo kakve vrste. Budućnost tvornice i dalje leži na nesigurnim temeljima, Kovačevićeva kamera ponovno kao na početku prikazuje čelnika tvornice ispred svojih radnika; ovaj put to je sam Dragutin Varga, koji u najgorem scenariju, kao posljednji izlaz spominje i štrajk glađu. Petnaestak godina nakon revolucionarnog prevrata u ITAS-u, međutim, njegove riječi ni izbliza nemaju tadašnju težinu. Radnicima je dosta ideala i obećanja. Žele samo normalan i dostojanstven život, ako treba i na drugom radnom mjestu. Jede li revolucija svoju djecu ili ipak ima nade za ovaj samoupravljački eksperiment, pokazat će kao i uvijek samo – vrijeme.
