Manjinsko hrvatski film “Žica” / “The Wire” (Off World / Kinoteka / URGH! / In_Script / Relation04 Media; 2021.) Tihe K. Gudac ostvaren je po narudžbi, odnosno u sklopu međunarodnog projekta, televizijske serije “Granice” / “Borderlines” belgijsko-nizozemskog autora i koproducenta Frederika Nicolaia, pod vodstvom belgijske produkcijske kuće Off World. Riječ je o šest epizoda koje promatraju živote u graničnim područjima zapadnoeuropskih zemalja, promišljajući značenja i svrhu zemljopisnih granica, njihove političke, kulturne i društvene kontekste te pitanja identiteta, sigurnosti i solidarnosti. Unutar tako postavljenog okvira autori pojedinih epizoda dobili su oveliku slobodu izražavanja u vlastitom kodu i senzibilitetu. “Žica” je premijerno prikazana u svibnju, u programu Panorama DOK.fest Münchena, održanog online, a sudjelovanje u Regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa hrvatska joj je premijera.
Prvi (kilo)metri žiletne žice sa slovenske su strane slovensko-hrvatske granice, kao brana protiv imigranata s juga – Bliskog Istoka, Azije, Afrike – postavljeni 2015. godine, da bi ih iz godine u godinu bilo sve više. Mnogim stanovnicima pograničnog područja ta se mjera činila pretjeranom, uzročnikom više štete nego koristi, no vlasti su smatrale drukčije. Sloboda Europske unije štitila se ožičenjem koje je, uočavaju neki sudionici, nadmašilo ono bunkerima, bodljikavim žicama i sličnime na istim područjima u vrijeme Drugog svjetskoga rata. “Žica” Tihe K. Gudac snimana je ponajviše na području koje razdvaja, odnosno spaja rijeka Kupa. S hrvatske strane je Brod na Kupi, sa slovenske Petrina, gotovo isto naselje u nekoć različitim republikama SFRJ, danas različitim državama EU, od kojih Slovenija jest, a Hrvatska nije u Schengenskom prostoru bez granica.
Predivna, privlačna, pitoma, zelena Kupa i bogate, guste, zelene šume koje ju okružuju često su pred kamerom, ljepote prirode kao takve, popraćene elegično-tugaljivo-zlokobnim glazbenim motivima Frédérica Verchevala, a kao lajtmotiv se, dakako, provlače kadrovi novopostavljene visoke zelene granične ograde, vizualno razmjerno dobro uklopljene u okoliš, s prijetećim, sjajnim srebrnosivim sječivima na vrhu. Otprilike takav ugođaj i usmjerenje prevladavaju čitavim filmom. Nema u njemu ni istraživačke razrade žiletnožičane problematike, ni čvrste, pa gotovo ni ikakve priče u klasičnijem mislu uvoda, zapleta, raspleta i poentiranog svršetka. Cjelinom se, bez uočljivijeg reda i razvoja nižu prizori objedinjeni temom, krajolikom i stanovništvom koje mahom izražava nezadovoljstvo žičanom preprekom koja im, većini, zagorčava život i otežava prirodno zajedništvo graničnih susjeda. No, ima i onih koji drže da je mjera potrebna i dobrodošla zaštita od ilegalnih pridošlica koji žele dalje u Europu. Poneke se osnovne informacije ispisuju na ekranu, ali objektivnih tumača, objašnjavatelja i podučavatelja nema – sve što doznajemo jest posredstvom prikazanih događaja i mišljenja zateknutih žitelja. Samo glasom izvan slike počesto se čuju i izbjeglice koje su pokušale prijeći tu granicu, a opisuju svoje mučne putešestvije iz dalekih krajeva, pa i to kako su se, više balkanski grubo negoli europski uljuđeno, prema njima ophodile hrvatske i slovenske snage reda i mira.
Samo glasom izvan slike počesto se čuju i izbjeglice koje su pokušale prijeći tu granicu, a opisuju svoje mučne putešestvije iz dalekih krajeva, pa i to kako su se, više balkanski grubo negoli europski uljuđeno, prema njima ophodile hrvatske i slovenske snage reda i mira.
Prizori su u “Žici” više rasplinuti nego zaokruženi, malo koji protagonist opipljivije predstavljen. Ne razvija se ni drama, niti se argumentiranije iscrtava kakva logika. U posljednjoj trećini neki će izbjeglice biti i prikazani, i to u improviziranom utočištu u Bosni i Hercegovini gdje se o njima brižno skrbi gospođa koju zovu Mama, a sastanak predstavnika policije i slovenskih stanovnika Kupe u Radencima bit će jedini odsječak izrazitijeg dramskog naboja. Nedvojbeno zanimljivi i nipošto suvišni, ti se prilozi doimaju neočekivanim opterećenjem dotad uspostavljene ravnoteže. Vjerojatno držeći da jednim filmom ionako ne mogu do čistoga pojasniti sve složenosti problematike, niti riješiti problem, autori su, čini se, za ovakvim pristupom neodlučnoga, nesigurnoga valjanja i meandriranja, bilježenja bez određenoga plana, posegnuli kako bi ostvarili ono što se filmom nedvojbeno može – neugodan, razmjerno mučan, težak ugođaj koji uvelike dojmljivo dočarava zamršenost i nedjelotvornost sustava te teškoće življenja u mutnim i tmastim vodama nesklada birokracije i zbilje svakodnevlja običnog čovjeka, vječne žrtve odluka odozgo.
