“Pauza!”, najavljuje pijevno blagajnica na početku filma otvaranja 19. Liburnia Film Festivala, “Trafika” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.) redateljice Dore Slakoper. Njena glavna protagonistica povlači prozorčić za minijaturnu kvaku, zatvarajući i nas u unutrašnjost kioska/trafike iz koje ćemo narednih šest minuta, koliko dokumentarac traje, promatrati jedan njezin radni dan. Promasira potom rame, sjedne na stolac i upali grijanje prije nego što se kadar opet vrati na prozorsko staklo, sada pogurano u suprotnom smjeru – otvara, pauza je već gotova. “Jedan espresso; 24 sata; Marlboro četvorka; dugi plavi Rothman’s”, zbrajaju se glasovi kupaca. Vidimo im trup pred pultom ili ruke dok pružaju novac, i njezine koja ga uzima, prebraja i vraća, rastvarajući (jutro je) pakete cigareta i novina. Tempo se usporava izlaskom kamere iz kioska, na trenutak je u perspektivi kojom ju uobičavamo doživjeti, s ulice, izvan, da bismo ponovo bili usisani natrag, gdje se dotadašnje geste počinju rapidno smjenjivati, poput vrtloga akceleriranog odbijanjem od jednog tijesnog zida do drugog. Svaki je kadar u planu detalja, približava prostor dovoljno skučen da u njemu i manji predmeti budu primjetni, krupni, u klaustrofobičnosti od koje nema mjesta ni obuhvatiti cijelost mjesta. Ne stane ni radnica, čini se, prikazana samo detaljima ruku i prstiju, nogu koje joj pred kioska inače ne vidimo, očiju dok iz memorije doziva cifre. I zvuk je detaljiziran pojačanim šuškanjem, zveckanjem, krckanjem – čini se da smo (suviše) blizu predmetima, pa je slutnja klaustrofobije ostvarena i akustički. Kovanice i novčanice, kartica ili keš, računi, časopisi, naslovi, cigarete i tramvajske kartice, smoki i šibice, devetnaest, pet, sedamnaest, trinaest, dvadeset i jedan, pedeset, dvadeset i pet, trinaest… Cikličnost sadržaja ukazuje na repetitivan karakter posla, ali kadrovi idu sve brže, navodeći nas prema razrješenju cilja.
“Pauza!”, čujemo ju opet. Kao da se pauzom sada ugasio i svijet, protagonistkinja ostaje u tami, na praznom podiju nalik kazališnom, gdje bijele se samo linije pravokutnika koji predstavlja kiosk i u čijem središtu ona sjedi. Odigrava potom svoje svakodnevne kretnje, ponavlja ih zrakom, bez objekta, ali zvukovi koje bi inače proizveli montirani su uz pokrete, čime se zamišljenim evocira stvarno. Uz to, ovdje je mogućnost sublimiranja zamornih aspekata posla u kazališno-scenskom činu postavljenom kao prostoru njezine svijesti. I premda scena svojim eksperimentalnim karakterom dokida dotadašnji pristup usmjeren na realistično bilježenje radnog dana u kiosku, ni on nije bio čista opservacija. Planovima izbliza, pojačanim zvukovima, naglim rezovima i ritmičnim detaljiziranjem, apstrahirala se granica realistične percepcije, a kako je kamera tik do protagonistkinje, ne promatra samo nju nego i s njom, pa objektivnost klizi prema sferi subjektivnog i stil u žanrovsku hibridnost.
Za inspiraciju teme svog debitantskog filma redateljica Dora Slakoper navela je istraživanje Mreže antifašistkinja Zagreba o radnim uvjeta blagajnica, objavljenog u ciklusu tekstova “Blagajnica hoće ići na WC” 2020. godine.
Za inspiraciju teme svog debitantskog filma, redateljica Dora Slakoper navela je istraživanje Mreže antifašistkinja Zagreba o radnim uvjetima blagajnica, objavljenog u ciklusu tekstova “Blagajnica hoće ići na WC” 2020. godine, u kojima su intervjuirane četiri zaposlenice različitih kioska i trgovina. Komentirale su prešućene probleme svoga rada, nerijetko dijeleći podudarna iskustva neplaćenih prekovremenih sati, mobinga šefova ili kupaca, nemogućnosti sjedenja i, čega se “Trafika” dotiče, nepostojanja pauze. Problematična je i nemogućnost korištenja/nemanje zahoda, zabrinjavaju komentari zaposlenica o žurbi da obave što imaju u najbližem kafiću i praksi izbjegavanja unošenja tekućine kako ne bi često morale u zahod. Izjave koje bi u dvadeset i prvom stoljeću trebale šokirati, nažalost su svakodnevica mnogih radnika. Ona se u “Trafici” izravno ne problematizira niti osuđuje, ali tu je negdje, stisnuta u skučenosti, prisutna u cjelini koju vidimo na kraju filma. Finalni kadrovi različiti su gradski kiosci pri činu zatvaranja, montirani kao da se radi o jednom. Sve ovo sugerira da je dan ovog kioska kao i u drugima, dio mreže šireg pitanja. Osobna iskustva i mišljenja naše protagonistkinje glede ovog pitanja nismo doznali. Kao gledatelji doživjeli smo atmosferu njenog radnog mjesta, ona je posao faktografski opisala putem što, kako i koliko, a komentar “I tak” kojim završava svoje izlaganje, najbliži je iznošenju stava. Pauza se filmom, ipak, dozivala.