PočetnaRecenzije19. Liburnia Film Festival: "Nulti krajolik" - Apokalipsa danas

19. Liburnia Film Festival: “Nulti krajolik” – Apokalipsa danas

|

U razgovoru Hrvoja Krstičevića s Brunom Pavićem, objavljenom na ovim stranicama, vezanom uz “Nulti krajolik” (Kazimir, 2020.), redatelj kaže da mu je jedan od mentora na radionici Ex Oriente u Pragu, gdje je film razvijan, rekao kako se ne mora opterećivati davanjem informacija, da film čak ne mora uopće biti jasan ako gledatelj uživa u slici i zvuku. Nejasnost dokumentarnih filmova u posljednjem je razdoblju uistinu uzela maha i postala jedan od principa ili putova priopćavanja i komunikacije u toj umjetničkoj grani. Iako u mogućem sukobu s uvriježenim poimanjem slikopisnog dokumentiranja (dokument kao precizna informacija) ta navada novijeg doba sama po sebi niti je mana, niti vrlina. Već, kao i svaki drugi redateljski izbor i postupak, istraživačka mogućnost kojom se podjednako može dobaciti do novih sfera ili podbaciti ispod ravni uobičajenih standarda. Vjerojatno nema upute ni modela koji će zajamčiti da će gledatelj uživati u slici i zvuku, a isto tako neće svi gledatelji uživati u istom. Što ovoga ushiti, onomu može biti posve nezanimljivo.

U tom postavu neizbježnog upliva subjektivnosti, gore potpisani drži da je Pavić u “Nultom krajoliku” – iako dokumentaristički nemalo nejasan – dosegao do iznimne dojmljivosti, što gdjekad priziva čak i imaginarije kakvima su znali zanositi velikani poput Michelangela Antonionija, Ingmara Bergmana ili Andreja Tarkovskoga. Mješavina mističnog i realističnog u praćenju aktivnosti oko ruiniranih priobalnih industrijskih postrojenja, prašnomaglovito će dozvati antonionijevske prikaze urbanih pustara (“Crvena pustinja”), a impresivna, kao izmišljena scenografija golih, pougljenjenih, crnih stabala urešenih bijelim voćkama i cvjetovima otržaka plastike oko golemog, vjetrovitog smetlišta, ječi jezom (post)apokaliptičke Bergmanove onostranosti (“Vučje doba”, “Sramota”, “Tišina”), nedokučivosti, izvanprisutnosti “Stalkera” (1979) ili kojeg drugog mekog klesanja u vremenu Andreja Tarkovskog.

Je li autoru tako što bilo na umu ili ne, nije presudno, a u tom kontekstu možda valja zamijetiti da je, različito od gore navedenih bardova, poklonika dugih i složenih pokreta kamere, Pavić svoje djelo sastavio (gotovo) isključivo od statičnih kadrova. Estetski pomno uobličenih, što je cjelinu – prikaz rugobnoga u oku ugodnom ruhu, mada nikad u vedrim, živim bojama – osnažilo tihom unutarnjom napregnutosti. Iako ih je kroz izrez i zagasitopepeljaste valere snimateljice Andreje Kaštelan zamamno gledati, nakarade devastacije i zapuštenosti ostaju odbojnima, možda i više negoli da su snimljene kao samo ružne. Ostvaren u tempu sporoga filma, u tijesnom dosluhu s vrsno oblikovanom zvučno-glazbenom slikom Vjerana Šalamona, u nadahnutoj suradnji s montažerima Slobodanom Jokićem (Danom Okijem) i Draganom Đokićem, “Nulti krajolik” odvija se u razmjerno rahlim, istovremeno precizno oblikovanim epizodama. Isprva vazda zagonetnim, nikad do kraja zaokruženim, što taloženjem i dopunjavanjem tvore težak, kaljav kolaž odsječka života u primorskom kraju koji – kao ni mnogo toga – u filmu nije imenovan. A riječ je o Kaštelanskom zaljevu, čije se prirodne divote još naslućuju kroz slojeve zatiranja civilizacijskim napretkom.

U “Nultom krajoliku” dokumentarno i eksperimentalno nerazdruživo se prožimaju, naslućuje se i ponešto igranoga (Pavić ga u razgovoru potvrđuje), jedva se izgovara poneka riječ, malo je i pisanih.

U “Nultom krajoliku” dokumentarno i eksperimentalno nerazdruživo se prožimaju, naslućuje se i ponešto igranoga (Pavić ga u razgovoru potvrđuje), jedva se izgovara poneka riječ, malo je i pisanih. Pitanje o tomu koliko takav nejasan film može doprinijeti mogućem rješavanju nevolja, povlači i pitanje o tomu može li to učiniti i najjasniji društveno-angažirani film. U rijetkom trenutku što bilježi izgovorenu riječ, prosvjednik protiv zagađenja na novinarevo pitanje: “Što očekujete?” odgovara: “Ništa.” Ali svejedno prosvjeduje. Iz svega viđenoga očito je da su filmaši duboko zgroženi onime što prikazuju, a dvojba u domete slikopisnog aktivizma možda je predočena završetkom u kojem otac s dvoje djece prašnjavim putom odlazi od kamere, u zalazak Sunca. Kao u nekim filmovima Charlieja Chaplina, koji time uglavnom sugerira sretan svršetak skitničinih nezgoda. Pavićeva se inačica sutonskog hepienda, međutim, ne doima oplahnutom niti iluzijom vjere i nade u boljitak. Ali svejedno je zabilježio.

"Nulti krajolik"
Scenarij i režija: Bruno Pavić
Producent: Ivan Perić
Direktorica fotografije: Andrea Kaštelan
Montaža: Slobodan Jokić (Dan Oki) i Dragan Đokić
Glazba: Vjeran Šalomon
Produkcija: Kazimir
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2020.
Trajanje: 71 minutu

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.
Scenarij i režija: Bruno Pavić<br> Producent: Ivan Perić<br> Direktorica fotografije: Andrea Kaštelan<br> Montaža: Slobodan Jokić (Dan Oki) i Dragan Đokić<br> Glazba: Vjeran Šalomon<br> Produkcija: Kazimir<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2020.<br> Trajanje: 71 minutu19. Liburnia Film Festival: "Nulti krajolik" - Apokalipsa danas