Na 19. Liburnia Film Festivalu (Opatija, 23. – 27.8.) u službenoj natjecateljskoj konkurenciji vidjet ćemo i studentski dokumentarni film “Trafika” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.). U njemu studentica druge godine diplomskog studija montaže na ADU-u Dora Slakoper (Zagreb, 1991.), u svega nekoliko minuta spomenutog kratkometražnog hibridnog dokumentarca, oslikava svakodnevicu teškog posla prodavačice u jednom kiosku. Dora kao montažerka već nekoliko godina radi na raznim dokumentarnim, igranim i komercijalnim projektima, uključujući dokumentarce “Sad sam ja Irena” (ADU, 2021.) Jasmine Beširević i “Volim” (ADU, 2021.) Anje Koprivšek o kojima smo nedavno pisali i na našem portalu.
“Moj interes za film krenuo je od doma, jer je stari revno presnimavao s televizije na VHS-ice. Tako da sam kao klinka već odgledala dosta klasika – velikom većinom igranih – i razvila intimni odnos s filmom. Tako je to trajalo kroz srednju i studij na Filozofskom, išla sam po nekim radionicama i mislila da će ostati hobistički”, govori nam Dora i nastavlja: “A onda sam s 25, radeći kao prevoditeljica francuskog u agenciji, shvatila da ta profesija (zapravo tekst kao medij) uopće nije za mene i otišla gotovo navrat-nanos na prijemni za montažu. Zašto baš montažu – tome je kumovala radionica glazbenih spotova u KKZ-u gdje mi je montaža najviše legla i potaknula na daljnje istraživanje. Prevođenje i montaža zapravo su po nekim aspektima, procesu razmišljanja i preoblikovanja, dosta slične djelatnosti. Sada lagano završavam studij montaže i profesionalno se njome i bavim. ‘Trafika’ je moj prvi film koji sam režirala, a nastao je kao završna vježba na kolegiju hibridnog filma Igora Bezinovića. Na ADU-u postoji jasna podjela na igrano i dokumentarno, kako u samoj strukturi studija, tako često i idejno, pa je ovaj kolegij svojevrsna niša za istraživanje odnosa filmskih rodova. S obzirom na to da uskoro odlazim s Akademije, htjela sam iskoristiti studij i okušati se u režiji.”
Zašto si se odlučila snimiti baš film o poslu prodavačice unutar jednog malog kioska?
“O temi koju sam obrađivala u ‘Trafici’ nisam dugo razmišljala. Odnosno, da ne ispadne krivo, cijeli život razmišljam o nejednakostima i nepravdi u društvu i radu. No, konkretna ideja za film došla je mjesec-dva prije roka snimanja vježbe. Isprva sam imala drugu ideju za kolegij, ali nisam bila sigurna u nju. Kad sam naišla na članak na temu radnih uvjeta prodavačica u malim trgovinama i kioscima od poznanice Lidije Čulo, ostala sam šokirana. I nešto je zaiskrilo – pomislila sam kako je to sjajna ideja za dokumentarni film, zanimljiva i za hibridnu formu. Kiosci su šarena, vizualno dojmljiva mjesta, a prekarni radni uvjeti jedna od najozbiljnijih društvenih tema. Već me taj kontrast privukao. Onda je naravno slijedio proces istraživanja, hodanja po kioscima i razgovora s prodavači/cama, traženja nekog užeg aspekta cijele problematike i onog filmičnoj u njoj. Tako da su na kraju istraživanje i priprema trajali mjesec-dva prije snimanja, snimanje otprilike pet-šest dana, a postprodukcija se rastegnula još dva mjeseca. Najljepši dio procesa bila mi je suradnja sa sjajnim suradnicima te velika pomoć drugih kolega i mentora, s kojima sam puno i produktivno raspravljala i mozgala.
Na LFF-ovim stranicama piše: “Film je inspiriran člankom o radnim uvjetima prodavača u malim dućanima objavljenim na stranicama Mreže antifašistkinja Zagreb”… Gdje si željela staviti poseban naglasak – na generalno užasne radne uvjete na ovakvim radnim mjestima, eksploataciju radnika, žensku rodovsku dominantnost u takvim poslovima ili možda nešto treće?
“Što sam točno htjela iskomunicirati filmom, naglasiti, došlo je tijekom procesa rada. Naravno, htjela sam pokazati užasne radne uvjete, iskorištavanje i nevidljivost radnika u poslu u kojem dominiraju žene tj. prodavačice. To je jasno samo po odabiru teme. U početku sam čak željela raditi film o konkretnom lancu kioska u kojem su radni uvjeti daleko najgori, tražila veze po sindikatima i potencijalne sugovornice za intervjue. Svakakvih priča smo se naslušali snimatelj Ivan Idžojtić i ja dok smo razgovarali s prodavačicama: od problema odlaska na WC i uriniranja u kante i grmlje, odgovaranja vlastitom imovinom za najsitnije pogreške i previde, medicinskih problema izazvanih uvjetima rada, pa sve do surovog egzistencijalnog straha od razbojstva i straha od progovaranja o vlastitom poslu. Međutim, takav glomazni projekt bio je produkcijski prezahtjevan za školsku vježbu s ispitnim rokom. Na kraju sam zaključila da bih najviše voljela neki osobniji pristup, pronaći jednu protagonisticu i pokušati dočarati taj posao iz njene perspektive. Pritom okrznuti i apstraktnije, šire pojmove, pa štogod gledatelji/ce iščitale – super, samo da ih nešto pogodi. Volim misliti da ‘Trafika’ nije skroz jednoznačna – kao film o radnim uvjetima ili o ženama na kiosku, već film o prodavačici i njezinom poslu koji doživljavamo na malo drukčiji način nego kad kupujemo žvake i pljuge u prolazu. Osobni pristup je empatičan, a empatija je ono što nam često fali u svakodnevnom odnosu prema ljudima koje srećemo, pa makar na kiosku.”
“Trafika” miješa dokumentarno, igrano s pomalo apstraktnim… Uglavnom, skroz daleko od uobičajenih opservacijskih dokumentaraca koji dominiraju (ADU) tržištem. Privlače li te općenito ovakve hibridne forme, odnosno koliko se razlikuje ova završna verzija od one početne, zamišljene nultog dana?
“Nisam u početku znala kako bi film točno trebao izgledati. Da je ovo baš montažerski film, reklo mi je puno ljudi. Pomalo smiješno, ali vjerojatno ima istine u tome. Miješanje rodova bilo je polazišna točka, odnosno zadatak kolegija. Željela sam se igrati formom te stilizacijom izazivati osjećaje. Skučenost radnog prostora i repetitivnost skoro su pa taktilne kategorije, stoga se forma prvog dijela filma zapravo sama nametnula. On je prvi i snimljen. I ta dva aspekta posla ostali su neki temeljni pristup cijelom filmu. Producent Aleksandar Arsovski i ja pronašli smo protagonisticu, Štefaniju Hegol, koja radi u privatnom kiosku – prvi korak bio je provesti dan s njom na poslu, snimiti je i onda vidjeti što dalje. Drugi i treći dio filma nastali su, recimo, kao nadogradnja. Nakon par minuta gledanja detalja rada u formi koja skoro pa funkcionira kao POV u videoigri, bilo je vrijeme pokazati prodavačicu, izdvojenu iz tog kaosa proizvoda koji je okružuje. Ideje su se razvijale putem i puno toga je, naravno, otpadalo. Na primjer, snimajući drugi dio filma, napravili smo i intervju sa Štefanijom. Montažerka Iva Ivan i ja u montaži skužile smo da naprosto ne paše tonu filma, da je bolje sve ostaviti na razini stilizacije i apstrakcije. Svakako me privlači rodovsko miješanje, izlaženje van okvira i inovacija, kako sa strane gledanja, tako i one stvaranja. Naravno, nemam ništa protiv kvalitetnog žanra. Ne mislim da je hibridni film, trenutno jako popularan na dokumentarnoj sceni, sveta krava. Sve me zanima i mislim da je svaku formu i svaki format teško napraviti zbilja kvalitetno. Najbolje je posvetiti se temi i pronalaženju oblika koji će joj najbolje odgovarati.”
Standardno pitanje za kraj – što donosi (profesionalna) budućnost za Doru Slakoper, jesi li zadovoljna svojim, ‘ajmo to tako reći filmskim razvojem. Imaš li možda neke montažerske, redateljske uzore?
“Na svoj filmski razvoj zbilja se ne mogu požaliti. Tek trebam završiti faks, a radim već dosta u struci, kao montažerka, asistentica montaže, na raznim projektima od komercijalnih, filmskih do, evo najsvježijeg projekta – videoinstalacije za galerijski prostor. Šaroliko je i to je sjajno. Sa svakim iskustvom možeš kreativno napredovati i naučiti hrpu toga. Od svega me ipak najviše zanima filma, voljela bih se prvenstveno njime baviti u životu. Zamišljam da ću raditi kao montažerka, ipak mi je to primarna struka. Ipak, ostavljam prostora i za ‘Trafiku 2’! Što se tiče profesionalnih uzora, iako je to nepopularno mišljenje, nastojim ih nemati. Inače se u privatnom životu jako zanosim tuđim pričama, pa u profesionalnom nastojim naći neki svoj put. Uzmeš malo od jednog, malo od drugog, malo od trećeg. Evo, pišem diplomski o Lucreciji Martel kojoj se divim zbog hrabrosti, volim Patricija Guzmana zbog poetičnosti, Agnes Vardu zbog razigranosti, Kena Burnsa zbog filigranskog ispreplitanja teksta i slike, pisce ‘Peep Showa’ zbog humora, mogla bih tako do preksutra. Valjda mi se previše toga sviđa pa ne mogu odabrati, a i mislim da je dobro za montažer/ke da ostanu svestrane/i. Da ne zaboravim nekoga iz ekipe, spomenula bih za kraj i našu dizajnericu zvuka ‘Trafike’ Ninu Džidić Uzelac.”
