Damir Markovina (Beograd, 1973.) dobrom dijelu domaće javnosti poznat je po svojim glumačkim nastupima u lijepom nizu serija i filmova (“Villa Maria”, “Sve će biti dobro”, “Lavanderman: Istina ili mit?”…), također i kao stalnog člana Hrvatskog narodnog kazališta. Naš sugovornik diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2000. godine, u HNK-u radi od 2002. godine, a od 2018. na ADU-u pohađa MA studij Filmske i TV režije (smjer dokumentarni film). Tamo je nastao i studentski film “Čekaj me” (ADU / Osoba D; 2021.), osobno-obiteljski film koji u jednom stanu spaja nekoliko generacija Markovina. Kako je i red u takvim situacijama – očekivano kovitlajući turbulentne, nerijetko i bolne emocije, protkane dubokim obiteljskim poveznicama. O filmu smo već pisali na našim stranicama, dok je dokumentarac nastao u sklopu završne ispitne produkcije MA studija FTVR-a, pod mentorstvom Gorana Devića.
“Za mene je film bio prvi svjesni susret sa svijetom izvan vlastite obitelji i socijalnih odnosa unutar nje”, govori nam Damir kojem su upravo ti filmski svjetovi zaslužni za mnoge njegove životne i profesionalne izbore. “Neki klinci žele pobjeći s cirkusom, ja sam želio biti onaj s magičnom kartom, koji će ući u ekran. Teatar i njegova crna kutija ušli su u moj život puno kasnije. Iako još uvijek uživam u njegovoj energiji, puno je priča koje u tom mediju nemam priliku ispričati, a za koje znam da mogu biti divni filmovi i želim da oni postoje”, ističe naš autor kojem je studij na ADU-ovoj katedri dokumentarnog filma, po njegovim riječima, dao razna korisna i fascinantna oruđa realizirati svoje filmske ideje, kao i potpunu slobodu kontrole vlastitog kreativnog procesa.
“Film je nekad bio samo prozor kroz koji sam bježao iz male, dosadne sredine u veliki, otvoreni i uzbudljivi svijet. Sada želim da isti taj svijet kroz moj prozor vidi neke meni bitne i uzbudljive stvari, situacije i emocije za koje smatram da posjeduju potencijal univerzalno pričati o postojanju na ovom planetu, u ovom konkretnom društvu. Vrlo ozbiljno smatram to mojim pozivom, svakako i profesionalnim odabirom. Procjena rezultata je neka druga, vrlo subjektivna kategorija”, objašnjava Damir Markovina.
“Čekaj me” je, pretpostavljam, za Vas bio osoban, emocionalan projekt. Koliko je teško biti iza kamere i zadržati profesionalnosti u trenucima bolnih situacija Vaših najbližih? Zadnja scena s Vašom majkom Zinaidom posebno je emotivna, upečatljiva, moćna…
“Ta scena je apsolutno zaglavni kamen ovog filma i drago mi je da na takav način komunicira s gledateljem. Bolno je iskrena. Mama je samostalno odlučila svoje strahove i emocije podijeliti sa mnom i mojom kamerom. Preostalo mi je tek namjestiti kadar. Moguće je da nikad neću definitivno saznati razlog – je li to napravila da sebi olakša, da ostane neki trajni zapis njene muke ili da pomogne meni kao autoru. Uvijek je teško biti iza kamere, puno je odluka koje se često moraju donijeti jako brzo. Nije ih, naravno, nimalo lakše donositi dok se osoba kojoj duguješ život emotivno raspada, naprotiv. S druge strane, velike emocije su dragocjena građa za film. Ne bih ga mogao, a ni želio, raditi bez njih. Sretan sam kada ih uspijem zabilježiti kamerom. Likove ovog filma poznajem odlično pa sam relativno lako mogao anticipirati njihovo ponašanje i interakcije, no bilo je puno teže biti objektivan prema njima i dobivenom materijalu, kako na snimanju, tako i u montaži. Srećom, imao sam sjajnog mentora Gorana Devića, s kojim sam te probleme mogao dijeliti, analizirati i svakodnevno rješavati.”
I baka i roditelji iznimno su prirodni pred kamerom. Jeste li imali problema s nagovaranjem da uopće stanu ispred objektiva? Što je s ostalim izazovima koje nosi snimanje ovakvog dokumentarca?
“Moja prva i sigurno najteža režijska odluka u pripremi produkcije filma bila je – samo njegovo snimanje. Ako izuzmemo par jednostavnih školskih vježbi na kolegiju ‘Kamera u dokumentarnom filmu’, vlastito snimateljsko iskustvo u tom trenutku bilo mi je ravno nuli. No, bio sam siguran da će uvođenje snimatelja, tonca, nepoznate osobe općenito u taj obiteljski mikrokozmos, biti katastrofalno za film koji želim snimiti. U tom bih slučaju mogao dobiti samo njihove naučene vanjske osobnosti i uobičajenu socijalnu interakciju, umjesto istine koju sam smatrao filmski zanimljivom. I tako sam jednostavno odlučio snimati ih svakodnevno, neprestano, učeći usput na vlastitim snimateljskim greškama, sve dok moje prisustvo s kamerom nije postalo svakodnevna obiteljska rutina. Mislim da je opuštenosti pridonijela i lokacija – rođen sam u stanu gdje je snimljen film. Na koncu nas je to moje osobno iskustvo mučenja s nekom novom, kompliciranom igračkom u tom prostoru, vjerojatno podsjećalo na idealizirano sretnu obiteljsku prošlost. Daleko najveći problem za vrijeme snimanja bila je kontrola tona. Daljinski upravljač televizora koji radi non-stop pod suverenom je bakinom vlašću, a ona, sukladno godinama, voli maksimalni mogući level zvuka. Ipak, zahvaljujući velikom talentu i naporu mojih suradnica, montažerke Elene Radošević i oblikovateljice zvuka Nine Džidić Uzelac, uspjeli smo u filmu minimizirati bakinu reality stvarnost.”
Vaša baka Šefika još uvijek je vitalna, u mogućnosti brinuti o sebi. Jeste li upoznati s načinom rješavanja skrbi o starijim osobama riješena u zapadnim zemljama? Što bismo kao društvo trebali napraviti da se naši stariji sugrađani osjećaju ugodnije, manje usamljeno, da žive dostojanstvenije?
“Nemam dovoljno dugo iskustvo života u zapadnim zemljama (nažalost ili na sreću još uvijek zaista nisam siguran) da bih mogao dati informiran odgovor na ovo pitanje. Nisam se time bavio. Sudeći po iskustvima roditelja mojih prijatelja, doživjeti poznu dob ovdje ne izgleda kao naročito svijetla budućnost, ako se čovjek uzda u sustav tzv. međugeneracijske solidarnosti. Imam nekoliko bliskih prijatelja čiji stariji roditelji boluju od Alzheimerove bolesti i njihovo iskustvo s hrvatskim sustavom socijalne skrbi je porazno. S druge strane, svjedočimo tragedijama u privatnim staračkim domovima koji posluju bez adekvatnih dozvola ili kontrole. U Dalmaciji, ali zapravo svugdje, svaki će se pogodni građevinski kvadrat upotrijebiti za novog visokokategornika u rentijerskoj ekonomiji od koje ova država preživljava. Rijetke su lokalne zajednice koje investiraju u dostojan život svojih starijih članova. Mislim da nam generalno nedostaje empatije i solidarnosti, važno je ljudima u poznoj dobi omogućiti dostojanstvenu starost. Važno je i da im kao društvo posvetimo vrlo opipljivu pažnju i vrijeme, umjesto zaborava na društvenom slijepom kolosijeku. Čitao sam nedavno kako su Dortmund i Seattle eksperimentalno u jednom programu spojili dječji vrtić i starački dom, na oduševljenje obje grupe korisnika. Meni to zvuči fantastično, i kao moguća vrlo zanimljiva filmska priča sa sretnim svršetkom. Iako nisam sto posto siguran da bi se moja baka Šefika složila.”
