Na netom završenom, 17. ZagrebDoxu premijerno je prikazan dokumentarni film “Sad sam ja Irena” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.). Radi se o studentskom dokumentarcu koji tek u jednom prizoru, kroz zamjenu uloga i rekreaciju konkretne traume iz prošlosti vezane za bivšeg muža, pomaže glavnoj protagonistici shvatiti svoje i suprugove postupke, paralelno gradeći put prema psihološkom oporavku. Autorica filma je Jasmina Beširević (Zagreb, 1974.), koja trenutna završava Diplomski studij Filmske i TV režije (smjer dokumentarni film) na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Inače – treba spomenuti i to, naravno – dokumentarac je nastao na kolegiju “Hibridni film”, koji pak predaje njen mentor na ovom filmu, Igor Bezinović. O njemu, ali i svojoj cjelokupnoj ekipi, Jasmina ima samo riječi hvale.
Hrvatska autorica imala je zanimljiv životno-obrazovni put – dio djetinjstva provela je u Americi i Beogradu, srednju školu pohađala u Berlinu, studij ekologije završila u Pittsburghu, a kasnije je magistrirala pedagogiju. Četrnaest godina je radila kao učiteljica u Američkoj međunarodnoj školi u Zagrebu. Kako je onda naša sugovornica završila u dokumentarnom filmu? Odgovore nudimo ekspresno, u redovima ispod.
“U dokumentarni film zaljubila sam se zahvaljujući ZagrebDoxu”, govori nam Jasmina i nastavlja: “Svake sam godine posjećivala festival i maštala da bih jednog dana možda i ja snimila neki film. Onda sam 2016. odlučila da je vrijeme za profesionalnu promjenu. U školi sam dala otkaz i upisala Restartovu Školu dokumentarnog filma. Na ŠDF-u shvatila sam da je dokumentarni film ono što me istinski veseli i dobila samopouzdanje nastaviti dalje u tom smjeru. Iduće godine u sklopu Restart Laboratorija snimila sam ‘Bosanski Brodvej’ pa 2018. na ADU upisala Diplomski studij Filmske i TV režije.
Kako ste došli do teme i glavne protagonistice, odnosno same ideje snimiti film pod okvirom psihodrame?
“Tema nasilja u obitelji počela me zanimati prije nekoliko godina, ali tada nisam našla pravi način na koji bih joj filmski pristupila. Zato sam tu temu odlučila spremiti u ladicu za kasnije. S filmom ‘Sad sam ja Irena’ zapravo sam krenula od forme. Znala sam da želim raditi dokumentarno-igrani film u kojem bih s glavnim likom rekonstruirala neko traumatično iskustvo koristeći elemente psihodrame. Tek nakon toga počela sam razmišljati o mogućoj protagonistici i zaključila da bi moja bliska prijateljica Irena bila prava osoba za to. Ona je vrlo iskrena i otvorena, inače se bavi glumom i kazalištem, a znala sam i da je u braku imala traumatičnih iskustava. Irena je odmah pristala na sudjelovanje i zajedno smo odabrale jednu situaciju iz njezinog bračnog života koju smo rekonstruirale u filmu. Tako sam ponovo otvorila onu ladicu s temom koja me je od ranije zanimala. Irena sama kaže da joj je snimanje filma bilo oslobađajuće, jer je kroz njega podijelila nekadašnje traumatično iskustvo. Bez obzira na naše bavljenje ozbiljnom temom, cijeli proces snimanja je, rekla bih, bio čak i zabavan, jer Irena inače pronalazi humor u skoro svakoj situaciji.”
Iz Vašeg životno-profesionalnog iskustva, koliko je ženama s ovih prostora teško otići iz lošeg braka/veze? Jesmo li kulturološki uvjetovani trpjeti nasilne elemente unutar partnerskih odnosa u odnosu na zapadni svijet? Mijenja li se ova situacija s godinama nabolje i koliko je u Hrvatskoj još uvijek tabu tema potražiti psihološku pomoć, pa onda i terapiju za parove? Što je s hrvatskim muškarcima – traže li sve češće i oni psihološke savjete?
“Mislim da se situacija ipak pomalo mijenja nabolje i da žene sve lakše donose odluku otići iz lošeg braka. Međutim, svaka je situacija specifična i ovisi o puno faktora. Ekonomski su razlozi ključni, ali svakako i kulturološki. Mislim da u našem društvu i dalje postoje predrasude prema rastavljenim ženama, vjerojatno više u manjim sredinama. Nakon što se jedna moja prijateljica razvela, bivši joj je muž rekao: ‘E sad si polovnjača!’. Ženama često i njihovi roditelji savjetuju trpljenje loše situacije u braku. Religija tu također igra ulogu. Na primjer, Ireni je svećenik rekao da treba ostati u braku s čovjekom koji ju je godinama psihički zlostavljao jer si ga je sama odabrala. Što se tiče traženja psihološke pomoći, mislim da situacija također ide nabolje. Međutim, čini se da je za muškarce traženje stručne pomoći i dalje često tabu tema. Nažalost, kod nas se još uvijek mnogi dječaci odgajaju tako da ne pričaju dovoljno o emocijama i ne pokazuju ranjivost. Priznati potrebu za psihološkom pomoći često se smatra slabošću. Nadam se da će se takav stav promijeniti jer psihoterapija zaista može dosta pomoći.”
Snimate i svoj prvi dugometražni film, dokumentarac “Bosanski Brodvej”, koji je dobio i HAVC-ova sredstva za poticanje proizvodnje. O čemu se točno radi?
“Prošli tjedan zaključali smo sliku, tako da je skoro gotov. Sada traje trideset minuta i ipak nije dugometražni film. Dokumentarac je o mladim, vrlo talentiranim glumcima iz BiH i regije s kojima su etablirani američki umjetnici došli raditi brodvejski mjuzikl. Puni su nade i snova o karijeri izvan ovog područja, ali ipak se moraju suočiti s činjenicom da ih nakon mjuzikla čeka običan život. Jedan od ciljeva tog američkog projekta bio je omogućiti suradnju i promovirati toleranciju među mladim glumcima iz različitih etničkih skupina. Međutim, pokazalo se da tim mladim ljudima nisu u fokusu postratne podjele, već da je njihov zajednički problem osjećaj besperspektivnosti u osobnom i profesionalnom životu u toj sredini, te da ih spaja nada u neku bolju budućnost.”
