Tajlandska kinematografija, kako ona dokumentarna, tako i ona hibridna te igrana, često sadrži reference i motive iz jednih od mnogobrojnih političkih previranja, borbi i građanskih ratova iz 20. stoljeća. Iako je od izuzetne važnosti barem ugrubo biti upoznat s sociopolitičkim mozaikom pojedine države kako bi kvalitetnije i pažljivije pristupili analizi određenog djela, suvremena tajlandska filmska proizvodnja u potpunosti je redefinirala važnost političke osviještenosti.
Unazad desetak godina tajlandska, ali i šira jugoistočnoazijska subverzivna kinematografija, upravo zbog navedene političke nabijenosti može na momente skliznuti u stilsku i/ili narativnu hermetičnost. Ipak, ohrabreni i potaknuti svjetskim uspjehom tajlandskog redatelja Apichatponga Weerasethakula, mnogi mlađi regionalni redatelji prepoznali su potencijal, bogatstvo i veliku neistraženost vlastitih tradicijskih kultura u filmskom mediju. No, gledano iz strogo sociopolitičkog konteksta, postavlja se pitanje zašto i kako je eksperimentalna kinematografija razdoblja potkraj 20. stoljeća toliko ukorijenjena u folklor i mistiku pomoću koje se, kako se u filmovima navedenog stilskog izričaja često izražava, jedino može (barem donekle) doći do odgovora na još uvijek nerazriješene traume proizašle iz političkih turbulencija ovog razdoblja?
Za kontekst, politički sustav Tajlanda promijenio se iz apsolutne monarhije u demokraciju u Sijamskoj revoluciji 1932. godine. Od tada do 1997. godine, kada je na snagu donesen prvi demokratski ustav, Tajland je doživio više od deset pokušaja rušenja vlade i građanskih ratova. Od godine proglašenja ustava do tajlandske političke krize (2005. – 2006.), Tajland je iskusio relativnu političku stabilnost i prosperitet. No, dotadašnji premijer Thaksin Shinawatra je svrgnut vojnim udarom 19. rujna 2006., te optužen za uvredu kralja, što se i danas smatra jednim od najozbiljnijih kaznenih djela u državi. Njegovoj stranci Thai Rak Thai i njemu zabranjeno je političko djelovanje, no Thaksin je iz inozemstva nastavio utjecati na tajlandsku politiku, ponajviše preko Ujedinjenog fronta za demokraciju protiv diktature ili takozvanog pokreta Crvene košulje.
Budući da je već tada postojala velika opasnost od vojnog udara, demokratska stranka Thai Rak Thai (PTP) ostvarila je uvjerljivu pobjedu na općim izborima 2011. godine. Ipak, nedugo nakon počeli su protuvladini prosvjedi, koje je predvodio bivši glavni tajnik Demokratske stranke Suthep Thaugsuban, osnivač Narodnog demokratskog odbora za reformu (PDRC), s ciljem uspostave neizabranog narodnog vijeća za nadzor političke reforme, što se danas smatra početkom svrgavanja legitimno izabrane vlasti na prethodnim izborima. Ono što je uslijedilo, brzo je eskaliralo u krvavi građanski rat s mnogim žrtvama, uglavnom mlađe populacije koja se žestoko protivila dolasku vojske na vlast. Od kraja devedesetih do 2014. godine, konstantne smjene vlasti i državni udari su, iako kratkotrajni, rezultirali mnogim civilnim žrtvama i doživotnim egzilima iz države. Do danas, navedeni smrtni slučajevi ostaju nerazriješeni i strogo medijski cenzurirani.
Jedan od prethodno spomenutih filmskih redatelja mlađe i srednje generacije koji su odrastali u onim političkim vremenima, tijekom političkih progona i nasilnih prosvjeda, često i sudjelujući na istim je Taiki Sakpisit (1975). Većina autorovih filmova tematski je fokusirana na suočavanje s prošlošću nestabilne tajlandske političke situacije 20. stoljeća preko, a i u kontrastu s lokalnim folklorom i animističkim kulturnim elementima, često prisutnim u svakodnevnim životnim ritualima ljudi, kako na selu tako i u gradskim sredinama. “The Spirit Level” (2023), hibridni film i dvokanalna videoinstalacija postavljena za 14. Gwangju Biennaleu u Južnoj Koreji, prikazuje ženu koja prakticira animističke rituale prizivanja duhova ubijenih tajlandskih prosvjednika koji su bili u egzilu od državnog udara 2014. godine.
Frenetičnom i intenzivnom kamerom, Sakpisit prikazuje šamanku u potpunosti posvećenu saznavanju istine o mnogim nerazjašnjenim nestancima i smrtnim slučajevima. Na momente, budući da nikada nije bilo javnog priznanja odgovornosti za počinjena nasilja, a niti kaznenog procesuiranja odgovornih, pa čak niti službene istrage od strane državnih vlasti, prikazana žena predstavljena je istovremeno kao svjedokinja jednog vremena, povjesničarka i detektivka te kao zadnja nada mnogim preživjelima koji traže odgovor o smrti i nestancima voljenih. Ovakvim prikazom šamanke, autor postavlja njezinu pozicija kao medijatorsku – onu između individualne i kolektivne memorije, potrage za istinom i političke odgovornosti te položaja tradicijske kulture u kontekstu suvremenog društva. Uspjevši prikazati kolektivni etos, prisutnost šamanizma i animističkih rituala, navedena sekvenca filma je vrijedan podsjetnik na različite oblike političkog otpora i, usprkos državnom aparatu, pokušaju saznavanju istine.
Radnja filma “The Spirit Level” smještena je na samom sjeveroistoku Tajlanda oko rijeke Mekong, čije je podrijetlo, prema tradicijskim vjerovanjima navedene regije, povezano s božanskim Nagom, koji se štovao u podzemnim špiljama i hramovima povezanim s budističkim i animističkim praksama regije. Na površini, fizička usporenost rijeke te intenzivno prikazani mir džungle, vješto mogu sakriti kaos koji se događa u njihovim dubinama, brdima i visokim drvećima, no u špiljama realnost dobiva novo lice – ogoljeno i suočeno s traumama koje svim snagama i medijatorima želi biti razotkrivena. Špilje evociraju naizgled suprotstavljena stajališta – nestanak, sakrivenost i tamu, no Sakpisit ih prikazuje kao mjesta nade, ohrabrujućeg misticizma, prigrljenja vlastitih lokalnih tradicija i pobune protiv represije. Drugim riječima, u svojoj tajanstvenosti i nevidljivosti, špilje postaju mjesta otpora. Također, suprotstavljanjem arhivskih crno-bijelih snimaka s intenzivnim vizualima u boji te naglašenim zvučnim dizajnom i montažnim efektima, autor stvara mističnu, napetu, misterioznu te na momente čak i zloslutnu atmosferu koja se intenzivira kako ritual prizivanja duhova postaje napetiji, glasniji i dinamičniji.
Uz Anochu Suwichakornpong, Tulapopa Saenjaroena, Pom Bunsermvichu i Chanasorna Chaikitiporna, ali i mnoge druge, Taiki Sakpisit je zaista jedno od snažnijih imena suvremene hibridne i eksperimentalne tajlandske kinematografije te suvremene umjetnosti općenito, čiji se rad uvijek savjesno, inovativno i kreativno odnosi prema vlastitoj tradicijskoj kulturi, težim sociopolitičkim realnostima i kompleksnoj tajlandskoj sadašnjosti. Iako Sakpisit ima još mnogo zanimljivih filmskih i multimedijalnih radova, “The Spirit Level” vjerno ocrtava kako njegov osobni odnos prema suvremenoj regionalnoj kinematografiji, tako i opći kreativni pečat tajlandske, ali i regionalne, nove generacije filmskih redatelja i redateljica.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
