U Opatiji je jučer završio 19. Liburnia Film Festival, a prigodno-slučajno posljednji intervju s ovog festivala hrvatskog dokumentarnog filma rezervirali smo upravo s autorom najboljeg filma. Nagradu za naj-film 19. LFF-a sinoć je, dakle, primio Srđan Kovačević (Zagreb, 1982.), i to za svoje debitantsko dugometražno filmsko ostvarenje, dokumentarac “Tvornice radnicima” (Fade In, 2021.). U njemu autor tijekom pet godina snima svakodnevicu jedine domaće tvornice alatnih strojeva, ITAS-Prvomajska iz Ivanca, koja je u medije dospjela 2005. godine nakon uspješne okupacije radnika, te kasnije kao jedini uspješni primjer radničkog samoupravljanja u Europi nakon dizanja željezne zavjese. No, kako sam film pokazuje, današnja situacija u ITAS-u daleko je od idealne, plaće kasne i često se ne isplaćuju u cijelosti, nemilosrdno tržište diktira svoje, a talentirani i sposobni radnici za sigurnijim i boljim plaćenim radnim mjestima odlaze u susjedne firme, koje im na duže staze mogu garantirati financijsku stabilnost. U recentnom intervjuu Nacionalu, današnji direktor ITAS-a, legendarni Dragutin Varga, ipak najavljuje bolja vremena, između ostalog ističući kako su otklonjeni oni najvažniji problemi s plaćama.
“Činjenica da je ITAS jedini primjer uspješnog zauzimanja tvornice od strane radnika u postsocijalističkoj Europi bila je polazna točka za ovaj film. Do 2015. nitko se nije konkretnije filmski pozabavio ITAS-om, pa sam pomislio zašto ne bih ja probao nešto snimiti? Tako je sve krenulo i film smo završili ove godine”, odgovara Srđan Kovačević – inače diplomirani snimatelj s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, koji je kao direktor fotografije radio na nekoliko zapaženih domaćih dokumentaraca – (“Goli”, “Dani ludila”, “Ono drugo selo”) – na naše prvo pitanje o ideji snimanja dokumentarca.
Gledajući Vaš film, atmosfera u tvornici prikazana je tmurnim, gotovo bezizlaznim, klaustrofobičnim tonovima. Čini se da su i ljudski odnosi narušeni. Kako je bilo snimati u takvim uvjetima; s druge strane, kako je bilo preživljavati radnicima, koji su iz mjeseca u mjesec dobivali samo djelić pune plaće?
“Situacija u tvornici odraz je ekonomske pozicije u kojoj se kao europska periferija nalazimo – danas smo ponovno u neku ruku kolonija europskog centra. Jedna razina te eksploatacije je i odljev mladih, sposobnih i često visokokvalificiranih radnika u zemlje poput Njemačke, Austrije, Švicarske, čime oni besplatno dobivaju vrijednu radnu snagu. To je, naravno, i jedan od osnovnih problema ITAS-a. Osim toga, država i lokalna zajednica nisu nikada podržali ITAS, naravno velikim dijelom iz političkih razloga, iako s druge strane znamo da se subvencije dijele šakom i kapom. S treće strane, ITAS sam nije dovoljno snažan proizvesti svoj vlastiti proizvod – CNC stroj. Kada su radnici okupirali tvornicu, krenuli su iz minusa, iz podruma kako oni kažu. Morali su dignuti kredit od dva milijuna kuna da bi uopće mogli pokrenuti proizvodnju. Kad se zbroji sve zajedno, njihova pozicija je teška i zapravo je sjajno da su se održali i da nastavljaju dalje.”
ITAS je jedina tvrtka u Hrvatskoj organizirana na ovakav samoupravljački način? Kakva je situacija u Europi i svijetu po ovom pitanju? Ima li po Vama ovakav način upravljanja budućnost, odnosno koliko je realno da (slična) tvornica opstane u surovim, kapitalističkim uvjetima, naročito uz zemlje s nižim proizvodnim troškovima?
“Radničko dioničarstvo je u našim zemljama rijetko, jer sustav nije napravljen da bi olakšao reprodukciju radnicima, nego kapitalu. Radnici su stoga u nezavidnoj poziciji. Ili bolje rečeno, svi smo kao radnici u nezavidnoj poziciji. Zašto je tome tako – vjerojatno zato jer živimo u kapitalizmu. Kako sam naziv kaže, to je politički sustav koji vrednuje kapital; ne cijeni zajednicu, ne vrednuje čovjeka ili njegov rad. U suštini taj sustav radi protiv nas, ali eto, iz raznih razloga mi danas teško možemo zamisliti i u praksi ostvariti nešto bolje i pravednije. No, ništa nije vječno, pa će tako doći i dan promjene. Neke fronte, borbe već su počele, kao što je borba radnika ITAS-a. I mi ju moramo podržati, na koji god način možemo.”
Izuzetno je zanimljiv glavni protagonist Dragutin Varga, kojeg se sjećamo iz dokumentarca “Tvornica je naša” Vedrane Pribačić. Varga je, čini se, stara škola rezona, iskusni sindikalist koji je za tvornicu štrajkao glađu. Teško je naći osobu koja bi za nečiju ili čak svoju firmu bio spreman žrtvovati zdravlje ili život kao današnji direktor ITAS-a.
“Varga je nosio borbu 2005. godine, kada su radnici ITAS-a i zauzeli tvornicu. On ju vodi i danas. Varga je kičma ITAS-a, ali mislim da budućnost tvornice zavisi od toga hoće li se pronaći neki novi dinosaur, netko toliko snažan, stamen i uporan kao on, tko bi poveo tvornicu u bolje sutra.”
Je li bivši direktor ITAS-a Božo Dragoslavić – kojeg vidimo u nekoliko, slobodno možemo reći antologijskih scena – tragična figura, žrtva loših okolnosti ili nešto treće? Koliko za probleme ITAS-a možemo kriviti rukovodeće strukture, same radnike ili pak neodrživost cjelokupnog sistema bez vanjske pomoći u vidu subvencija, primjerice?
“Ne mogu suditi o ulozi bivšeg direktora. Ono što mislim da treba reći završilo je u filmu. Kao što smo već rekli, problemi koje nosi ITAS dobrim dijelom su sistemski problemi naše svakodnevice. Tako da stavljati krivnju na radnike ili rukovoditelje ne bi bilo pošteno. Bitnije od toga je uvidjeti u kojim zadatostima tvornica egzistira, jer to određuje ponašanje ljudi unutar nje. Ali svakako, tvornica, kao ni itko od nas, ne može u nekoj borbi stajati sam. Ili drugačije rečeno, od mogućnosti podrške zavisi i sudbina ITAS-a. Nadam se da će i film otvoriti neke nove puteve suradnje i pomoći.”
U jednom intervjuu istaknuli ste montažu “Tvornice radnicima” kao dug i zahtjevan proces.
“Kad se podvuče crta, u pet i pol godina snimanja napravio sam 180 dana snimanja. Nismo nikada točno računali koliko je to sati materijala. Okvirno – oko 500 do 700 sati. Moj montažer Damir Čučić i ja relativno smo rano krenuli raditi na filmu. Mislim da je to bilo 2017. godine – dugo smo radili na materijalu, vadili scene, montirali, borili se s tako obimnim materijalom. Svakako bez Damira Čučića ovaj film ne bi bio toliko uspješan. Njegovo iskustvo, trud i prije svega veliko srce bili su najveća potpora. Jako sam mu zahvalan na prihvaćanju ovako velikog projekta s početnikom. Štošta me naučio kroz godine suradnje.”
Možete li reći riječ-dvije o važnosti radionica Ex Oriente i Docu Rough Cut Boutique za sam film?
“Obje radionicu bile su nam iznimno korisne. Tu smo po prvi puta čuli impresije i mišljenja stranih i domaćih kolega. To nam je pomoglo usmjeriti film. Stilski, grubost, sirovost materijala koja je proizašla iz uvjeta snimanja, bila je prisutna i u montaži filma. Bilo nam je dosta bitno vidjeti funkcionira li to i kod gledatelja. No, reakcije na obje radionice bile su iznimno pozitivne. Tu smo prvi put shvatili da imamo dobar film.”
Planirate li neki novi autorski film? Sada nakon prve dugometražno-redateljske recke, vjerojatno bistrije možete uspoređivati svoj originalni posao direktora fotografije s ovim režijskim?
“Snimio sam drugi film za vrijeme snimanja dokumentarca o ITAS-u, još samo moramo zaključati montažu. Tema je rad jednog malog sindikata u Ljubljani, Delavske svetovalnice. Stilski je vrlo sličan ‘Tvornicama’. Nekako i dalje ima tema meni osobno bitnih, koje zavrjeđuju pozornost. Planiram se nastaviti baviti i režijom, uz snimateljski rad. Pozicija redatelja ima mnogo veću odgovornost, rekao bih da je to najveća razlika. Na ITAS-u, ali i na Delavskoj svetovalnici, osim što sam se učio režirati, zapravo sam naučio snimati. Vidio sam točno gdje radim greške i što trebam popraviti. Tako da se odluka da nešto sam pokušam napraviti pokazala plodonosnom. Nadam se da će i idući filmovi to pokazati.”
