Netflix se nikada nije morao opterećivati s formatiranjem programa. S obzirom da ne mora paziti na televizijsku satnicu i zadane blokove reklama (pa tako epizode iste serije mogu varirati od 35 do 90 minuta), čini se da je plan grupiranja klasičnog 50-minutnog dokumentarnog TV formata u tematski serijal zajedničkog naslova “Trainwreck” bio itekako dobra poslovna odluka. Naime, u posljednjem tjednu mjeseca lipnja 2025., najgledaniji naslov Netflixova kataloga bio je “Trainwreck: Poop Cruise” (2025. | ★★ i 1/2), najsvježiji primjer pedesetminutnog televizijskog dokumentarca koji je došao niotkuda i postao Netflixovom zlatnom kokom.
Amerika se 2013. prateći CNN zabavljala s tuđom mukom – veliki kruzer kompanije Carnival nije se nasukao ili potopio, nego je ostao bez struje nakon požara, što je dovelo do kolapsa svih usluga, od hrane do zahoda. I pogona broda, naravno. Preporuka putnicima da tijekom nekoliko dana plutanja po otvorenom moru i čekanja spasa malu nuždu obavljaju u tuš pokazala se kobnom, jer lokalna brodska kanalizacija se počela dizati… a bijega nije bilo!
Nažalost, “Poop Cruise” – unatoč atraktivnom naslovu i premisi, najvjerojatnije odgovornima za većinu streamova – ipak je prije svega na TV doku-format razvučena obična TV reportaža. Istina, ona prisjećanjima putnika i iskapanjem amaterskih videodnevnika s putovanja sasvim solidno ubija vrijeme, ali i iritira, prečesto stvarajući dramu iz ničega. Prava drama iz premise, ona kada se izmet i mokraća krenu izljevati po šlepanom brodu, jest sve zajedno desetak minuta sadržaja, a sugovornici od kenjanja u plastičnu vreću rade tragediju konclogora. Tako da film redatelja Jamesa Rossa načelno jest zabavan, a kako nema ambiciju biti bilo što drugo, u svojoj je glavnoj misiji uspješan, iako nakon gledanja svejedno imate osjećaj da ste pomalo prevareni.
U antologiji dokumentaraca o ljudski izazvanim katastrofama “Trainwreck”, “Trainwreck: Mayor of Mayhem” (2025. | ★★★ i 1/2) jedan je od jačih naslova, koji je u kontekstu priča o užasnim posljedicama ljudskog nemara iskočio kao saga o hororima posljedica nemara nad samim sobom. Gradonačelnik Toronta bio je fenomen koji je potresao lokalnu politiku – ako ste pratili vijesti prije petnaestak godina, niste mogli propustiti onu o kanadskom gradonačelniku na cracku. Priča o političkom usponu Roba Forda, populista koji je poharao gradske izbore u Torontu, a pobjedu iskoristio za laboratorij bahatog stila koji su kasnije na većoj razini preuzeli raznorazni Trumpovi zapadnog svijeta, ima fantastičan ritam, dostojan svojoj glavnoj temi: tornadu kaosa nakon otkrića snimke koja pokazuje gradonačelnika kako puši crack.
“Mayor of Mayhem” je tragikomična, gorko-slatka politička dokumentarna odiseja, na trenutke kao Malnarov “Nightmare Stage” pobjegao s malih ekrana ravno u Gradsku skupštinu – upravo zbog toga što je danas pokojni Ford tijekom četiri godine svoje vladavine (2010. – 2014.) ostavio toliko suludog materijala, živeći život pred kamerama globalnih news servisa, vječno u ratu s medijima čiji je interes hranio svojim demonima, alkoholizmom i narkomanijom. TV arhiv je, uz talking headove njemu najbližih suradnika, glavni vrtuljak ovog dokumentarca redateljice Shianne Brown, koja uspijeva dati širu sliku fenomena i zapaliti fitilj još jednog razaranja političke mitologije, nakon koje ostaje samo podsjetnik na to što laž radi dužini nogu.
Vrijeme ne štedi nikoga. A mi ulazimo u onaj dio povijesti kada ćemo se morati početi sve ubrzanije opraštati od mnogih popkulturnih ikona 20. stoljeća. Cheech Marin i Tommy Chong nisu oni kojima se da čekati – oprostit će se sami, živi, ali u poodmaklim godinama života (Cheech ima 78, a Chong 87). I to u svom stilu, pod svojim uvjetima i onako kako najbolje znaju: zadnjom zajedničkom vožnjom po kolektivnoj svijesti Amerike. U “Cheech & Chong’s Last Movie” (2024. | ★★★★) redatelja Davida Bushella, dokumentarcu s hibridnim otklonom u komade skriptiranog showa (a koji je zapravo improvizacijska komedija), voze do “The Jointa”, mitskog roadhousea; posljednji put s Cheechom za volanom i Chongom na suvozačkom, u modernoj verziji s THC gumenim bombonima u vrećici i važnim ljudima svoje prošlosti, koji ponekad ulete na stražnje sjedište i nadopunjuju putovanje kroz desetljeća uspjeha i slave.
Nakon kratkog kino-života u travnju, “Cheech & Chong’s Last Movie” je sletio u katalog Prime Videa, kao cjelovečernje seciranje jednog od najvećih američkih komičarskih parova: Cheech i Chong su Abbott i Costello šezdesetosmaške kontrakulture, Mujo i Haso s jointom umjesto ćevapa u gubici. Od stand upa i teatra preko snimanja Grammyjem nagrađivanih comedy ploča do igranih kino-komedija koje su svima (osim njima) donijeli stotine milijuna dolara na račune. Priča o Cheechu i Chongu priča je o popularnoj kulturi američkih šezdesetih i sedamdesetih, ispričana kroz kombinaciju rodova i žanrova, s velikim oslanjanjem o arhiv, ali i odličnu uporabu animacije i stripa. Odluka da se Cheech & Chong u pseudoigranoj narativnoj liniji postave nasuprot odvojeno intervjuiranih studijskih pričajućih glava, odlično funkcionira i smisleno vodi do krešenda.
Iako je načelno riječ o doku-komediji, “Cheech & Chong’s Last Movie” je emocionalna Magistrala koja propitkuje kreativni brak i konačan razvod tijekom osamdesetih, suprotstavljajući drugačija viđenja prošlosti te transformirajući tragove gorčine u dirljivu snagu neuništivog prijateljstva.
“Don’t Die: The Man Who Wants to Live Forever” (2025. | ★★★★) je također ozbiljan, veliki dokumentarac, spreman za kino, makar je tu fazu preskočio i odmah početkom godine premijerno uletio u Netflixov katalog. Zašto gubiti vrijeme? Bavi se trendom, internetskim memeom koji se uvukao u svakodnevicu našeg buljenja u mobitele, i vrijeme je za takav jedan fenomen ključno. Ali samo ako se ganja pozornost izazvana temom; s druge strane, film o Brianu Johnsonu, čovjeku koji želi zaustaviti starenje, dovoljno je univerzalan da mu trendovi ne trebaju. Ali svakako dobro dođu.
Život Bryana Johnsona dobro je dokumentiran na Internetu, prvenstveno zahvaljujući njemu samome, narciosoidnom bivšem biznismenu koji je svoj novi, post-stresni život podredio borbi protiv starenja i smrti. Štoviše, 47-godišnji Bryan želi izgledati kao njegov 19-godišnji sin! Da bi ostvario svoj liberaćijevski cilj, ovaj Benjamin Button 21. stoljeća spreman je čitav život podrediti Nacrtu, vlastitoj skupini metoda koje obuhvaćaju sve, od gutanja 130 tableta dnevno i transfuzije plazme do nošenja kape protiv ćelavljenja i suvremene genske terapije.
Johnson se od internetskog biznismena transformirao u hodajući laboratorij, eksperiment na dvije noge, svojevrsnog astronauta moderne medicine koji je voljan živjeti kao robot kako bi došao do podataka, ali po mogućnosti i rezultata. I upravo je priča o toj tranformaciji, ulaženje kamerom u njegovu svakodnevicu, ono što “Don’t Die: The Man Who Wants to Live Forever” uzdiže iznad prosjeka običnog strimerskog filmića. A pomaže i ime redatelja: Chris Smith je poveći majstor dokumentarnog svijeta, autor kultnog klasika “American Movie” (1999), koji je 2020. Netflixu donio jedan od najvećih doku-hitova svih vremena, nezaboravnog “Tiger Kinga”.
Smith s “Don’t Die: The Man Who Wants to Live Forever” uspijeva pobijediti mediokritetštinu na nekoliko frontova, guleći slojeve glavnog lika do bogatstva njegove dubine: Bryan Johnson jest traumatizirani ekscentrik lud kao tri šlape, ali je vodeći nas kroz svoje metode pred kamerama, usput otvorio nekoliko Pandorinih kutija dubokih pitanja o bivstvu homo sapiensa, našeg odnosa prema smrti, mladosti, starosti, strahu, nadi, religiji i znanosti.
“Con Mum” (2025. | ★★★ i 1/2) Nicka Greena je “Tinder Swindler” za 2025. – with a twist! Graham Hornigold je britanska kuharska TV zvijezda, celebrity slastičar koji je 2019. pokrenuo svoj slatki brend Longboys, a onda godinu dana kasnije doživio šok: pojavila se žena koja je tvrdila da je njegova davno izgubljena majka!
Bio je to početak životnog putovanja koje će, jednom kad se završi, čak i Graham, glavni protagonist i žrtva tog putovanja, interpretirati kao priču koja je spremna za film. Tako je Graham svoj javni profil nadopunio informacijom koja je sve do Netflixa bila njegova potpuna privatnost: žena koja je u poznim godinama svog života ušla u njegov život, predstavila se kao Dionne Marie Hanna, nezakonita kćerka Sultana od Bruneja, milijunašica koja je ne samo svojom pojavom, nego i novčanikom odlučila nadoknaditi izgubljene godine. Ali onda se, baš kao u spomenutom “The Tinder Swindler” (2022), ispostavi da je gospođa sociopatski prevarant koja svoj milijunaški high life financira mrežom naivčina i dobričina, koje je uspjela prevariti i opelješiti za lovu, u konačnici časteći sve oko sebe njihovim vlastitim novcem.
Twist o kojem gore govorim je previše zanimljiv da bih ga spojlao, ali dobrim dijelom zbog njega doku-film “Con Mum” ipak jest iznad Netflixove true crime štancaone, čiji je tabloidni medijski paket (naslov, dizajn…) zapravo gonzo celofan za jednu sasvim solidnu tragikomičnu dramu o genijalnim zločincima i velikim lažima.
