Nakon prošlogodišnje svjetske premijere na uglednom Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Jihlavi, ovogodišnje hrvatske u sklopu Pulskog filmskog festivala, domaća će publika imati prilike (još jednom) pogledati dokumentarac “Nulti krajolik” (Kazimir, 2020.). Mjesto radnje je 19. Liburnia Film Festival, dok se autor dokumentarca Bruno Pavić (Zagreb, 1988.) ljubazno odazvao pozivu na razgovoru za naš portal. Film se nalazi na hibridnoj razmeđi dokumentarnog, igranog i eksperimentalnog, odašiljući snažnu ekološku poruku očuvanja prirode kroz scene suživota ljudi i devastirane, toksične industrije na jadranskoj obali, koja svakodnevno predstavlja zdravstveni rizik tamošnjem stanovništvu. “Nulti krajolik” svakako spada među najveće ovogodišnje dosege hrvatske dokumentaristike.
“Do sada u svom stvaralačkom opusu osim ‘Nultog krajolika’ imam klasični igrani film (‘Vlog’) i dokumentarni esej (‘Split Screens’), ali bavim se i video-umjetnošću (eksperimentalni film, video instalacije). Rekao bih da me u tom smislu krasi svestranost, iako je zapravo igrani film moja izvorna težnja još od srednje škole. Od početka sam imao nešto istančaniji osjećaj za filmsku sliku nego za naraciju, razmišljao sam vizualno. S vremenom me počeo sve više zanimati filmski jezik i pridavao sam dosta pažnje estetici i fotogeniji. Sve te afinitete i izvornu želju za bavljenjem igranim filmom trebalo je tek razviti i uskladiti. Zato sam se idealno pronašao na studiju Filma i Videa na splitskom UMAS-u koji sam upisao s dvadeset godina, gdje sam kroz kolegije eksperimentalnog, igranog filma, performansa, scenarija, itd. dobio širinu koja je redateljima svakako potrebna, ali i slobodu pri pronalasku vlastitog izričaja”, govori nam Bruno i nastavlja:
“Zadao sam sebi cilj da želim diplomirati, tj. magistrirati s dugometražnim igranim filmom i u tome sam na koncu uspio. Do tog trenutka, u prve četiri godine studija moji najsmisleniji radovi većinom su bili nenarativni filmovi. Nakon godina vježbanja u pokretnoj slici i osobnog razvoja, bio sam spreman suočiti se na pravi način s dramaturškom strukturom i dijalozima. Iskustvo u igranom i eksperimentalnom filmu, kao i performansu zasigurno mi je pomoglo u stvaranju hibridnosti ‘Nultog krajolika’. Nakon završetka studija ostao sam do danas živjeti u Splitu, izuzev trogodišnjeg perioda života u Češkoj. Određene splitske teme nehotice su postale priče mojih filmova, ali mislim da sam sada taj ciklus zatvorio jer većina budućih projekata koje imam u planu izlaze van granica Splita. Svoje ideje uvijek pokušavam smjestiti u najprigodniji kontekst – igrani, eksperimentalni, dokumentarni ili izložbeni, a filmom ‘Nulti krajolik’ otvorio sam i perspektivu daljnjeg razvoja hibridne forme. Miješanje rodova i žanrova kod mene je svjesno kada govorimo o hibridizaciji, ali istovremeno i spontano jer proizlazi iz neopterećenosti te osobnog pristupa filmu kao umjetnosti. Ako publici pružamo audiovizualni doživljaj i emociju, nebitno je što je u filmu igrano, dokumentarno, lažno ili stvarno.”
Znači li to da ste od početka željeli snimiti nenarativni film, lišen većine uobičajenih elemenata jednog prosječnog dokumentarnog filma?
“Ideja je od početka bila izbjeći intervjue i naratora, dakle klasični dokumentarni film i to iz više razloga. Postojala je opasnost da film krene u smjeru već viđenog i predvidljivog, da to bude još samo jedan film o prožvakanim ekološkim temama o kojima je već napravljeno more filmova. Kada sam još u fazi razvoja ljudima ispričao radnju filma, većina bi to unaprijed potpisala kao istraživačko-novinarski dokumentarac s intervjuima, koji nam mora pružiti nekakvu statistiku, aktivizam, akciju itd. U svemu tome nisam želio zaboraviti na filmski jezik i autorsku komponentu filma. Jer, ako ovaj projekt isključivo ima za cilj informirati i osvještavati javnosti, u tom slučaju mogao sam napisati esej, disertaciju, snimiti reportažu, napraviti seriju, aktivističku kampanju i sl. Želio sam se izraziti isključivo slikom, ali nisam odmah znao kako to izvesti – iako sam svakako osjećao. Do onog izvedbenog dijela, u konačnici sam došao kroz proces razvoja. Bio je to eksperiment s neizvjesnim ishodom, jer najvažnije pitanje je bilo ispričati, iako radije koristim izraz prikazati ovakvu priču samo slikom, a da osnovna problematika bude jasna i na razini informacije. Krenuo sam s intervjuima stvarnih protagonista, dakle s klasičnim pristupom, da bih na kraju završio na glumcima koji utjelovljuju te protagoniste, a da pritom ništa ne govore. Film je inače razvijan na radionici Ex Oriente u Pragu, na kojoj su mi pomogli savjeti određenih mentora – jedan me motivirao kazavši kako se ne moram opterećivati davanjem informacija, da film čak ne mora uopće biti jasan ako gledatelj uživa u slici i zvuku, dok me drugi mentor motivirao na nadogradnju slika, odnosno stvaranje novih slika i situacija koje upotpunjuju cjelinu. Otuda su proizašli performansi koje povremeno susrećemo u filmu. Također su me motivirali filmovi Viktora Kosakovskog i ‘Hukkle’ Györgyja Pálfija. Netko je u Pragu ‘Nulti krajolik’ čak nazvao vizualnim esejom.”
Možemo li par riječi posvetiti samim uvjetima snimanja, pratećim događajima… Jeste li snimili sve što ste na početku zamislili ili ostaje žal za pokojim propuštenim kadrom, situacijom, poantom?
“Snimali smo periodično tijekom cijele godine jer trebalo je obuhvatiti sva godišnja doba. Ljeti po sparini, a zimi po ekstremnoj hladnoći. Prilično neugodno je bilo snimati na odlagalištu otpada Karepovac na koji smo se puno puta vraćali i nadisali plinova. Bilo je navala kiše, vjetra i snijega, a s obzirom da smo sve morali snimiti u rokovima, prilagođavali smo se uvjetima. Pokušali smo nevrijeme okrenuti u svoju korist u smislu vizuala, nekada gotovo riskirajući oštećenje kamere i objektiva. Snimili smo sve što smo željeli, ali film na kraju ima izbačenih scena, većinom igranih, od kojih su neke bile skuplje i organizacijski kompleksne, ali na kraju se nisu uklopile iz dramaturških ili estetskih razloga.”
Film je sniman pokraj i unutar različitih derutnih industrijskih postrojenja, odnosno odlagališta otpada. Gdje se oni točno nalaze i predviđa li se njihovo skorašnje rušenje, pogotovo iz kuta velike ekološko-zdravstvene ugroze. Vidjeli smo, međutim, da lokalci za potencijalne opasnosti previše i ne mare.
“Industrijski objekti koje vidimo u filmu nalaze se u Kaštelanskom zaljevu, koji je potpuno devastiran, ali suživot tvornica, lokalnog stanovništva i turizma na svoj način funkcionira. U filmu prikazujemo odlagalište otpada Karepovac, koji je danas saniran te cementare koje još uvijek rade iako je cement već iscrpljen. Tu su i dvije neaktivne tvornice – bivši Jugovinil i tvornica azbesta Salonit u Vranjicu. O bezbrižnosti ljudi najbolje govori podatak koji sam pročitao u jednom doktorskom radu o životu u Kaštelima. Bio je slučaj da su se ljudi kupali u moru zagađenom nekakvom bijelom pjenom. Iako su dobili kraste po tijelu, nastavili su se i dalje kupati zbog sentimentalnih osjećaja prema moru ispred njihove kuće. O budućnosti objekata ne zna se puno, no postoje glasine da je jedna od tvornica trebala postati prihvatilište za migrante. Krajolik bi bio puno ljepši kada bi se to sve porušilo, ali to je vjerojatno utopija. Krivca za cijelu situaciju teško je imenovati – politike, političari, biznismeni, mafija, a vjerojatno ima nešto i u narodu. Na kraju, nije stvar samo u narušenoj estetici krajolika, nego i stvarnim opasnostima za zdravlje stanovnika koje su i dalje prisutne.”
Jedan od najzanimljivijih segmenata “Nultog krajolika” apostrofira upitnu zdravstvenu ispravnost prehrambenih proizvoda koji nam svakodnevno stižu na stol. Poantu ste tražili i kroz koze koje se motaju po nekadašnjoj tvornici Jugovinil, čije organsko mlijeko potom dolazi na lokalnu tržnicu… Postoji još nekoliko primjera, poput upitnih smokava, plastenika cvijeća tik do odlagališta otpada itd.
“Sami ste na neki način dali odgovor. Ideja da prikažem kako se domaći proizvodi prodaju na tržnici došla je nakon što sam vidio maslinike svega nekoliko metara od procijednih voda na Karepovcu. Te masline su, dakle, obitavale u nesnosnom smradu otrovnih plinova i natapale su se procijednim vodama. Pomislio sam – ‘čije su to masline i kome ih prodaje’.”
Gdje se Hrvatska nalazi po razini ekološke osviještenosti, pogotovo u usporedbi s ostalim razvijenim zemljama? Jer, vaš film na završava happy endom, kao da poručujete da ova ekološka utakmica traje i da je njen pozitivan završetak itekako neizvjestan.
“Nisam pametan po tom pitanju. Živio sam u razvijenijoj i uređenijoj europskoj zemlji od Hrvatske i tamo sustav ljudima omogućuje sortiranje otpada, sustav čistoće je vrlo uređen, dakle ljudima su ponuđene mogućnosti. Ne sjećam se niti ovakvih kaštelanskih prizora. Potrebna su pravila, zakoni, red i edukacija, pa pretpostavljam da će ljudi biti osvješteniji. Problem ne treba tražiti u narodu, sve dok oni kojima je povjerena briga za sustav ne počnu rješavati stvari u skladu s civilizacijskim (EU) standardima.”
Za kraj, pripremate li neki novi film, kakvi su vam planovi iz kuta profesionalne budućnosti?
“U ovom trenutku ništa ne snimam, ali imam u pripremi nekoliko projekata u scenarističkoj fazi razvoja, dok u fazi postprodukcije trenutno imam kratki opservacijski dokumentarac koji bi uskoro trebao imati premijeru.”