Prethodni, prvi film putnika, (puto)pisca, novinara i fotografa Davora Rostuhara, srednjometražni dokumentarni “Polarni san” (2018) u režiji Đure Gavrana pratio je Rostuharovo samostalno hodanje od obale Antarktike do Južnog pola i bio je djelo osamljeničkoga duha obilježeno goletnom snježno-ledenom bjelinom. Novi film, cjelovečernji dokumentarni “Ljubav oko svijeta” (Klub za ekspedicionizam i kulturu / Drugi Plan / Autentic; 2021.), koji je Rostuhar režirao sa suprugom Anđelom, pršti šarenilom, živošću, ljudima, vegetacijom, raznolikošću, krasotama prirode, pa i pokoje velegradske vedute, a središnja mu je tema neodvojiva od zajedničkog društvenog bivanja.
Usmjerenje je jasno i glasno, izrijekom postavljeno bez okolišanja, na samom početku. Davor i Anđela zaljubili su se i kao životne partnere prepoznali, kako se kaže, gotovo na prvi pogled. Nakon vjenčanja zaputili su se na jednogodišnji medeni mjesec u obličju puta oko svijeta na kojem će, gdje god mogu i uspiju, razgovarati sa za to voljnim bračnim drugovima na temu ljubavi. O, o, o, ljubav što je to? Kao i svim svježim zaljubljenicima, pitanje im se neprestano vrzmalo mislima, a podsjetili su (se), iznova, da odgovor nije jednostavan, ali je “istovremeno, tek nekoliko stvari na svijetu jednostavno poput ljubavi”. Godine 2019. proputovali su dvadesetčetiri države na svim kontinentima i u njima snimili više od sto intervjua – u filmu ih je, izbrojili su autori, tridesettri. Nažalost, bez hrvatskih ili barem balkanskih ili regionalnih predstavnika. Umjetnički rezultat bila je fotografska izložba, knjiga “Ljubav oko svijeta” i istoimeni film, premijerno prikazan na TV Arte, a hrvatskoj publici na 17. ZagrebDoxu.
Dok knjiga nudi i razmišljanja znanih imena, primjerice, znanstvenika ili holivudskih zvijezda, film “Ljubav oko svijeta” usmjeren je na obične ljude, građane, seljane, pripadnike plemena koji o svojim iskustvima govore uglavnom spontano, neposredno, iz glave, nemajući spremne neke već promišljene mudrolije ili definicije. Osnovni princip jest posjesti par, odnosno sudionike bračne zajednice koja gdjegdje broji i više članova, frontalno pred objektiv, u njihovu životnom prostoru. Ondje, odgovarajući na pitanja koja ne čujemo, izravno u kameru daju svoja razmišljanja i predstavljaju vlastita iskustva. Jednostavan i odavna ustaljen anketni postupak u nas neobvezno zvan i krušku pod njušku, iako ovdje u širem planu, funkcionira besprijekorno. Pripadnici brojnih kultura, raznih rasa, razina obrazovanja, načina izražavanja, poimanja i društveno-tradicijskih uvjetovanosti, redom su zanimljivi pripovjedači, govornici i karakteri raznorodnih izražajnih energija, dinamika i karizmi. Opisu likova, ali i šarolikosti načina življenja znatno prisnažuju i pripadajuće, naturalno slikovite scenografije domova, boravišta intervjuiranih, bilo da je riječ o visećoj ležaljki u džungli, izbici od trske ili bogatoj građanskoj biblioteci. Isto takav dojam ostavlja i njihova odjeća – nerijetko se čini da je riječ o autentičnim nošnjama određenog kraja – a dobro odmjeren, dinamičan i brz, ali pregledan montažni tempo u kojem se snimke anketiranih odmjenjuju sa onima krajolika mahom očaravajuće zavodljivosti, koji nisu nužno geografski povezani s mjestom odakle je sugovornik, stvara vibrantan puls poletne bibavosti.
O ljubavi i braku u “Ljubavi oko svijeta” kazuje se podosta, zanimljivo i sadržajno, no konačnog odgovora na izvorišno pitanje nema, niti ga je tko očekivao.
O ljubavi i braku u “Ljubavi oko svijeta” kazuje se podosta, zanimljivo i sadržajno, no konačnog odgovora na izvorišno pitanje nema, niti ga je tko očekivao. Davor Rostuhar, koji je i snimatelj, ne prikazuje baš ništa nelijepo, a sve nudi u živim, zasićenim bojama. Iako se ne zaobilaze brojne obiteljsko-bračne kušnje, nevolje, pa ni tragedije, neizrečena autorska poenta zalaganja za pozitivno, usredotočenja na vrline, životnog optimizma, otjelovljuje se kako je u sedmoj umjetnosti i najprikladnije – gustim živopisnim mozaikom vizualija i bodrim ritmom cjeline.
