PočetnaIntervjuiTiha K. Gudac: "Trebali bismo postati otvoreniji za dijalog i integraciju"

Tiha K. Gudac: “Trebali bismo postati otvoreniji za dijalog i integraciju”

-

Ako ste se pitali gdje je nakon svog prvog dugometražnog filmskog uratka “Goli” (Factum, 2014.) zapela hrvatska autorica Tiha K. Gudac, odgovor je jednostavan – nigdje; zapravo točnije – ovdje, neki dan na 17. ZagrebDoxu, skuplja nove nagrade sa svojim filmsko-dokumentanim pustolovinama. Tihin posljednji film, naime, na Doxu je osvojio kritičarsku FIPRESCI nagradu. Riječ je o manjinskoj hrvatskoj koprodukciji  “Žica” / “The Wire” (Off World / Kinoteka / URGH! / In_Script / Relation04 Media; 2021.), koji je svjetsku premijeru doživio na DOK.fest Münchenu. Dokumentarac je nastao u sklopu međunarodnog projekta, televizijske serije “Granice” / “Borderlines” belgijsko-nizozemskog autora i koproducenta Frederika Nicolaia, a donosi priču o životu uz slovensko-hrvatsku i bosansko-hrvatsku granicu koju svakodnevno pokušavaju prijeći migranti u potrazi za boljim životom. Usput, nije da je naša autorica cijelo ovo vrijeme živjela penzionerski život, sjetimo se televizijske serije “Kultura na tvorničkoj traci” (Kinoteka / HRT; 2016.), primjerice.

“Tu sam ja cijelo vrijeme, uglavnom sam se vrzmala po nekim setovima. Dosta sam radila izvršnu produkciju na raznim projektima drugih kolega”, počinje naš razgovor Tiha i nastavlja: “Pored toga sam režirala više epizoda nekih dokumentarnih projekata koji su se vrtili na HRT-u, no drago mi je što ste spomenuli baš ‘Kulturu na radničkoj traci’. Taj serijal mi je jako prirastao srcu, jer sam s kolegom pisala sve priče, pratila sve ekipe na terenu i režirala dio. Jako mi je žao što HRT nije prihvatio drugu sezonu koju smo im iz produkcije Kinoteka nudili. Imala sam potrebu i kvalitetno odmoriti od svega pa sam prehodala Španjolsku Putem sv. Jakova. ‘Žica’ je pak moj drugi dugometražni film, ponovo priča koja je zahtijevala više godina rada, dugu pripremu, dug period snimanja i više mjeseci montaže. Što se posla tiče, unazad dvije godine gotovo u potpunosti sam bila ili na terenu uz granice ili u montaži radeći na ovom dokumentarcu.”

Što možemo za početak razgovora reći, a da ne ponavljamo izrečeno iz našeg prvog razgovora? Uglavnom, film “Žica” nije originalno zamišljen kao priča o migrantima, već ona o (su)životu stanovnika s obje strane Kupe, prirodne hrvatsko-slovenske granice.

“Kad smo 2016. godine počeli pripremati film, odlučili smo raditi priču o ljudima kojima je život promijenjen nakon postavljanja žilet žice na njihove privatne parcele. Sve kao navodni zid obrane Europe od ilegalnih migranata. Usmjerili smo se na područje hrvatsko-slovenske granice u kanjonu rijeke Kupe, teško prohodnog područja koje je postavljanje žice činilo još apsurdnijom. Svi su bili uvjereni da zbog konfiguracije tla oni nikada neće skrenuti u taj kraj. Ipak, do snimanja se situacija promijenila. Meni se činilo da zbog toga priču trebam proširiti i na realnosti migranata na trasi, te snimati i na granici Hrvatske i Bosne. Unatoč tom širenju priče, jezgru filma čini zajednica ljudi oko rijeke Kupe čija se svakodnevnica dizanjem žice mijenja i postaje pozornica za postavljanje nekih većih pitanja.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Žica"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Žica”

Kad je onda zapravo počelo snimanje? Spominjala si i probleme s fiksnim planom snimanja, a onda je nažalost ušetala i korona. Koliko bi film bio drugačiji da je nastajao u idealnim uvjetima, bez svih popratnih nedaća?

“Snimanje smo započeli u ljeto 2019., završili u jesen 2020. godine. Manjak fleksibilnosti u planu snimanja bio je posljedica međunarodne koprodukcije koja je podrazumijevala dolazak snimatelja iz Belgije prema fiksnom planu. Drugačije nije bilo moguće. Nekoliko puta sam se nervirala jer se vrlo zanimljive stvari događaju baš dan nakon njegovog leta nazad. No, prihvatila sam stanje stvari i s cijelom ekipom pokušala napraviti najbolje moguće u danim okolnostima. Plan snimanja postao je fleksibilniji nakon podrške RTV Slovenije. Tada se u snimanje uključila super ekipa iz Slovenije, ušao je i slovenski direktor fotografije Darko Herič, prijatelj kojeg poznajem još sa studija na Akademiji. Korona je naravno dodatno zakomplicirala stvari; na jednom snimanju doslovno smo se ekipa iz Slovenije i ja našli na pola korita rijeke – ja nisam smjela kročiti u Sloveniju, a oni jesu u Hrvatsku. Unatoč izazovima, uspjeli smo snimiti sve što mi se činilo potrebnim za završetak filma.”

U filmu je prisutan vidljiv, nimalo slučajan kontrast – s jedne strane sport, turizam i bezbrižnost kupanja u Kupi; s druge ljudi koji istu očajnički žele prijeći, spremni umrijeti za svoj cilj. Tu su i kadrovi na površini netaknute, idilične prirode koja pomno skriva tajnu svojih dubina. 

“Zanimaju me kontrasti i višeslojnost situacija. Zanima me pogled ispod površine. U kadrovima s rijekom Kupom taj ulazak ispod površine je doslovan. Ideja je bila zastati i zapitati se koji sve slojevi realnosti žive unutar određene slike, dublje od prvog dojma. Također, na neki način u filmu posebnu ulogu ima voda – čista, strpljiva, nezaustavljiva i pametnija od ljudi. Zanimljivi su mi znanstveni pokusi koji pokazuju da voda ima svoju memoriju; pokušala sam ju prikazati u kontekstu priče.”

Što možeš reći o postupanju (hrvatske) policije prema migrantima? U filmu se spominju šokantne stvari, poput stavljanje kiseline u tenisice migranata od strane naše policije, kako bi se ove odvratilo od daljnjih pokušaja prelaska granice.

“Neko vrijeme provela sam u Velikoj Kladuši i Bihaću gdje je suživot s ilegalnim emigrantima svakodnevna, nimalo laka realnost lokalnog stanovništva. Ništa od tamo viđenog, snimljenog i poslušanog s moje strane nije nepoznato, tajnovito i teško dokučivo, iako ova tema možda dosad nije filmski obrađivana na ovaj način. Velik je broj lokalnih i međunarodnih volontera koji svakodnevno dokumentiraju svjedočanstava o nasilju na granici. Oni se s tom temom bave temeljitije i opsežnije od mene. Ništa nije tajno osim razloga zbog kojeg se odgovorni za nasilne prakse ne žele suočiti s činjenicom da nasilje može uroditi samo dodatnim nasiljem na štetu svih strana. To je tema s kojom bi se Europa trebala baviti na iskrenijoj i složenijoj razini.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Žica"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Žica”

Zanimljivo, dobrom dijelu ljudi na hrvatsko-slovenskoj granici migranti uopće ne smetaju. Neki ih uopće nisu ni vidjeli. Postoji li onda opravdanost postavljanja žilet žice, koja zapravo najviše šteti lokalnoj flori i fauni?

“Većina migranata nema nikakav interes ostati u Hrvatskoj ii Sloveniji, a žilet žica nikog ne sprječava u kretanju ka Europi. S druge pak strane, ona je izrazito opasna za ljude koji uz nju žive. Njeno postojanje utječe na migracije životinja i ukoliko ne bude uklonjena, ozbiljno će poremetiti prirodnu ravnotežu cijelog područja. Jedini smisao žice je ispunjavanje jednostavnih rješenja za kompleksne izazove. Nažalost, ona funkcioniraju samo na papiru.”

U Hrvatskoj su odavno iščeznuli humanizam i empatija prema migrantima. Koliko ti je bilo bitno ubaciti ljudsku komponentu u cijelu priču, dokazati da se migranti toliko ne razlikuju od vlasnika parcela kojima svakodnevno putuju? Dirljivo je pojavljivanje Mame s bosanske strane granice, koja migrantima pokušava pomoći hranom i lijepom rječju…

“Sve ljude iz filma željela sam na prvom mjestu gledati baš tako – kao ljude, bez predrasuda i svrstavanja u kutije koje nas definiraju. Ono što je u nama, uistinu nas spaja, bez obzira na međusobne razlike. Ponekad za dopiranje do istog ipak treba malo truda. Općenito, mislim da našem društvu ne fali humanosti i spremnosti pomoći drugom u nevolji. Unazad posljednjih godinu dana to je ponovno bilo vidljivo kroz katastrofe koje su nas zadesile. Možda je lakše kad je taj drugi netko poznat, osoba slična tebi, a ne stranac iz nepoznatog i drugačijeg svijeta. Ipak, možemo se prisjetiti 2015. godine kada je migrantski val bio zadesio veći dio kontinentalne hrvatske. Mnogi su i tada aktivno pokazali humanost. Smatram da ne trebamo osjećati krivicu što uz ostale probleme koje imamo, aktivno ne sudjelujemo u rješavanju migrantske krize. Ta je kriza veća od svih nas. Međutim, određenu odgovornost vidim u vlasti i medijima, jer migracija o kojoj govorim u filmu neće prestati. Trebali bismo postati svjesniji situacije i time otvoreniji za dijalog i integraciju. Volim učiti o svijetu od svojih protagonista, vjerujem da sam puno naučila i od Mame koju ste spomenuli.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Filmovi po izboru članova HDFK-a na jubilarnom ZagrebDoxu

U sklopu 20. ZagrebDoxa prikazat će se filmovi po izboru članova HDFK-a, uz pomoć direktora festivala, Nenada Puhovskog.

Otvorene prijave za 25. Mediteran Film Festival

Otvorene su prijave za 25. Mediteran Film Festival, koji će ove godine biti održan od 8. do 12. listopada u Širokom Brijegu.

“Ljubav na prvu dijagnozu ili ‘Let iznad grličjeg gnijezda'” – U vrućici ekspresije

"Ljubav na prvu dijagnozu ili Let iznad grličjeg gnijezda" (2023.) Bartul Marušić izrađuje umalo opipljivima žarom i predanošću...

Otvorene prijave za 4. Novu školu dokumentarnog filma

Otvorene su prijave za 4. Novu školu dokumentarnog filma udruge Filmaktiv.

Hrvatski projekt na Hot Docs Forumu

Hrvatski projekt "Autumn of the Patriarch" ruske autorice Ane Bogolubove, ušao je u industrijski dio festivala Hot Docs.

Dokukino KIC: Tjedan posvećen mentalnom zdravlju

U zagrebačkom Dokukinu KIC ovaj će tjedan biti posvećen filmovima koji imaju veze s mentalnim zdravljem.

20. ZagrebDox: Pobjednici Sundancea, IDFA-e, Berlinalea, Sarajeva…

Na ovogodišnji, 20. ZagrebDox (14.4. - 21.4.) dolaze pobjednici Sundancea, IDFA-e, Berlinalea, Sarajeva...

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".