Što nam je donijela dokumentarna 2022.? Godinu je otvorila vijest o dva hrvatska dokumentarca u natjecateljskom programu 33. Filmskog festivala u Trstu. Italiju su pohodili “Tvornice radnicima” (Fade In, 2021.) Srđana Kovačevića te “Muzej revolucije” (Restart / Uzrok / Nutprodukce / HRT / Al Jazeera Documentary Channel / GEO Television; 2021.) srpskog redatelja Srđana Keče. Potonji film je, pak, osvojio i Nagradu za najbolji film tršćanskog festivala. U sklopu industrijskog programa RE-ACT nekoliko hrvatskih projekata dobilo je sredstva koja će im omogućiti zatvaranje financijske konstrukcije.
Početkom veljače pristigla je tužna vijest o smrti istaknutog hrvatskog filmskog kritičara Dragana Rubeše.
“Veće od traume” na kanadskom Hot Docsu
Ugledni kanadski festival Hot Docs u travnju i svibnju ugostio je dokumentarni film autorica Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski, “Veće od traume” (Metar60 / HRT; 2022.), odnosno Kečin “Muzej revolucije”. U istoj vijesti popratili smo potvrdu sudjelovanja dokumentarnog projekta “Snajka traži sreću” Tee Vidović Dalipi – u produkciji zagrebačkog Restarta (producent Oliver Sertić) te koprodukciji talijanskog STEfilma i kosovskog Möbiusa – na Docu Rough Cut Boutiqueu, industrijskom dijelu programa Sarajevo Film Festivala.
Početkom svibnja doznali smo da su Kovačevićeve “Tvornice radnicima” (Fade In, 2021.) nagrađene na 19. Filmskom festivalu Crossing Europe. Isti je film u lipnju ponio Nagradu za najbolji regionalni dokumentarac 13. UnderhillFesta u Podgorici.
Dokumentarni.net je u srpnju ove godine po treći put dodjeljivao svoju nagradu. Najboljim hrvatskim dokumentarcem 2021. godine proglasili smo “Nulti krajolik” (Kazimir, 2020.) Bruna Pavića.
Kolovoz je donio još jednu nagradu “Tvornicama radnicima” (21. DokuFest), “Muzej revolucije” slavio je u Sarajevu, “Babajanja” (Restart, 2022.) Ante Zlatka Stolice na 13. MakeDoxu u Makedoniji, dok su “Plejade” Mateje Zidarić (Kinoklub Zagreb, 2021.) došle do srebrne medalje na 82. UNICA-i.
Hrvatski dokumentarci na Doclisboi, Dok Leipzigu, Jihlavi i IDFA-i
Sredinom listopada opsežno smo najavili ugledne turneje hrvatskih dokumentarnih ostvarenja i projekata. Na 20. Doclisboi u sklopu industrijskog programa “Nebulae” predstavljen je filmski projekt “Daleko je Kandahar” (Restart) redateljice Anite Čeko, te producenta Olivera Sertića i pridružene producentice Vanje Jambrović. Na 65. DOK Leipzigu u Njemačkoj hrvatska je dokumentaristika bila zastupljena s “Babajanjom” Ante Zlatka Stolice te filmovima “Mačka je uvijek ženska” (Kreativni sindikat, 2019.) Martine Meštrović i Tanje Vujasinović, “Kako je Tanja ostala sama” (Restart, 2018.) Mije Sidorov te “Mjesta odakle vam pišem pisma” (Restart, 2018.) Nikoline Bogdanović. U industrijskom dijelu lajpciškog festivala predstavljeni su “Blum” (Produkcija Živa, hrvatski koproducent Smiljan Tolj) bh. autorice Jasmile Žbanić i “Sunset” (Propeler film, hrvatski koproducenti Lana Matić i Boris T. Matić) srpskog redatelja Miloša Jačimovića.
Na 26. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Jihlavi u listopadu je svjetsku premijeru ostvario film “Dezerteri” (Samostalna produkcija, 2022.) Damira Markovine, a u Češkoj je u natjecateljskom dijelu prikazana i manjinska hrvatska koprodukcija “Istražitelj” / “The Investigator” / “Vyšetřovatel” (Frame Films / Restart / Češka televizija / HRT / Al Jazeera Balkans; 2022) češkog redatelja Viktora Portela.
U programskom dijelu Jihlave pod nazivom “Constellations” prikazani su “Muzej revolucije” Srđana Keče te “Auti kojima smo odjurili u kapitalizam” / “The Cars We Drove into Capitalism” / “Kolite, s koito nahluhme v kapitalizma” (Agitprop / Hulahop / Saxonia Entertainment / Danish Documentary Production / Endorfilm; 2021.) Borisa Missirkova i Georgija Bogdanova. Koprodukcijski forum “Ji.hlava New Visions” popunio je, pak, i hrvatski projekt “Grješnici” (Udruga UKUS) Aleša Suka.
Što se tiče najvećeg svjetskog festivala dokumentarnog filma na svijetu, 35. izdanje IDFA-e održavalo se od 9. do 20. studenog, a u industrijskom programu “IDFA Forum” sudjelovao je i projekt “Jump Out” (Tico Film Company / Playtime Filmes) Nike Šaravanje, manjinska koprodukcija zagrebačkog Fade Ina. Na IDFA-i je, treba i to spomenuti, svjetsku premijeru doživjela manjinska hrvatska koprodukcija “Dosje Labudović: Nesvrstani” (Poppy Pictures / Survivance / Kino / Restart; 2022.) srpske autorice Mile Turajlić. Film je bio dijelom međunarodne natjecateljske konkurencije, a u istoj je članica žirija bila Puljanka Vanja Kaluđerčić, direktorica Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu. U IDFA-inom programu “Best of Fests” sudjelovao je i “Novi imperij” / “The New Greatness Case” (IV Films / Nukleus Film / Piraya Film; 2022.) ruske autorice Anne Šišove.
I konačno, za još jednu nagradu hrvatskom dokumentarnom filmskom ostvarenju, pobrinula se “Babajanja” Ante Zlatka Stolice, koja je u listopadu osvojila Nagradu publike na 23. Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu.
Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2022. godine po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala Dokumentarni.net:
10. “Diptih: Iz ljubavi u ljubav” (2022)
- Režija: Vlasta Delimar
- Produkcija: Studio Render
- Trajanje: 27 minuta
Listu otvaramo autobiografskim dokumentarcem multimedijske umjetnice i performerice Vlaste Delimar, koja u “Diptihu” bez dlake na jeziku progovara o vlastitom umjetničkom djelovanju, ljubavnim odnosima te ženskoj seksualnosti (i) kroz prizmu razbijanja tabua. Autorica bez lažnog moraliziranja seks i obnaženo (žensko) tijelo sasvim logično predstavlja kao nešto normalno, svakodnevno, prirodno, rugajući se puritanizmu svih domaćih i međunarodnih trgovskih klečatelja.
9. “Tri minute” (2022)
- Režija: Ivan Maloča i Slavica Šnur
- Produkcija: Interfilm
- Trajanje: 50 minuta
Domaća publika rijetko iz prve ruke može svjedočiti kako izgleda svakodnevica jedne (hrvatske) filmske ekipe, koja na većim produkcijama bez problema doseže troznamenkastu brojku. Ivan Maloča i Slavica Šnur u “Tri minute” potvrđuju već odavno poznatu činjenicu: u hrvatskom filmu ne teku med i mlijeko, posao je zahtjevan, naporan, iscrpljujuć do krajnjih granica, bez fiksnog radnog vremena i financijski nedovoljno kompenziran. U takvom omjeru snaga često je upravo ljubav prema svom pozivu i drugarstvo na setu ono što na kraju dana izvlači – dan.
8. “Disident” (2021)
- Režija: Ivan Mihaljević
- Produkcija: Unimedia
- Trajanje: 7 minuta
Nakon “Martina Torpeda” Tonija Jelenića prošle godine, naš najsvježiji Top 10 izbor ponovno sadrži dokumentarac koji na svoj način odgovara na pitanje kako je biti beskućnik u Lijepoj našoj. Mihaljevićev glavni protagonist, međutim, za nekoliko razina je ogorčeniji i verbalno otrovniji od Jelenićevog – Hrvoje Gospočić nekad je bio novinar i fotoreporter, radio na 101-ici, OTV-u, HTV-u i Vjesniku, no to je danas tek daleka prošlost. Nakon što su mu birokratskom akrobacijom oteli stan u centru grada, Gospočić sada već godinama živi na ulici i napuštenim zgradama, paralelno na marginama gradeći performersku karijeru (Vaso New Picasso). “Disident” svom protagonistu daje maksimalnu slobodu etera, ovaj pak uzvraća vrućom šamarčinom sustavu koji ne funkcionira i tako često otvoreno igra simultanku protiv malog čovjeka bez političkog (i)li financijskog zaleđa.
7. “Mjesta koja ćemo disati” (2022)
- Režija: Davor Sanvincenti
- Produkcija: Petikat
- Trajanje: 22 minute
Sanvincentijev “Mjesta koja ćemo disati” spada u one filmove koje bi trebalo pogledati više puta, u ovom slučaju kako bi se dešifrirala značenjska kriptičnost (pojedinih) prizora i citata. Film koji ravnopravno prožima dokumentarno i eksperimentalno, uz potpun izostanak bilo kakve izgovorene riječi, svojom “apstraktnom poetičnošću” – kako je poentirala Iva Rosandić u svojoj recenziji, gledatelju često ostavlja donošenje vlastitih zaključaka, iako su ekološke teme, odnosno promišljanje ekologije i čovjekove uloge u istoj, jedna od očitijih motivacija ovog dokumentarca.
6. “Mlungu – Bijeli kralj” (2022)
- Režija: David Lušičić
- Produkcija: Greta Creative Network
- Trajanje: 70 minuta
Što domaći sustav radi za pojedince koji se nakon počinjenja kaznenog djela pokušavaju ponovno integrirati u normalno društvo? “Mlungu – Bijeli kralj” Davida Lušičića prati jedan takav povratak, hrvatskog pomorca koji je nakon pada s 230 kila kokaina svojedobno punio stupce domaćih i inozemnih tiskovina. Lušičićeva priča nema prizvuke televizijsko-hepiendovske limunade, tek portret čovjeka koji se svakodnevno bori sa svojim demonima, pokušavajući sakupiti krhotine koliko-toliko normalnog života.
5. “Veće od traume” (2022)
- Režija: Vedrana Pribačić
- Produkcija: Metar60 / HRT
- Trajanje: 90 minuta
Nakon završetka Domovinskog rata, javnost je uglavnom zabavljana borbom branitelja (točniji izraz: veterana) za opravdane ili manje opravdane povlastice, no mnogo manje smo slušali o njihovim PTSP-ovskim problemima, a gotovo ništa o psihološkim problemima civilne populacije poharane ratom, primjerice žena koje su pretrpjele psihičko i fizičko zlostavljanje od strane srpskog agresora. “Veće od traume” Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski prati skupinu žena uključenih u program psihološkog osnaživanja u organizaciji Udruge Žena domovinskog rata, “Ja sam mnogo više od moje traume”. Dokumentarac donosi potresna svjedočenja protagonistica Katice, Marije, Ane i Đurđice, koje uz stručnu pomoć u konačnici uspijevaju prebroditi (ili su na jako dobrom putu) vlastitu traumu i započeti novu fazu svog života, bez višedesetljetnog psihološkog utega koji im je ozbiljno narušavao normalnu svakodnevicu. Dobivanje psihološke pomoći već odavno ne bi trebalo ostati u fazi luksuza i vrijeme je da se za ovakve i slične programe, ne nužno vezane za Domovinski rat i PTSP, počnu osiguravati veća financijska sredstva, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini.
4. “Hrvatskog narodnog preporoda” (2022)
- Režija: Goran Dević
- Produkcija: Petnaesta umjetnost / Petoljetka
- Trajanje: 68 minuta
“Hrvatskog narodnog preporoda” svakako ne spada u sam kvalitativni vrh dokumentarističkog stvaralaštva Gorana Devića. A opet, u jednoj podosta skromnoj godini za hrvatski dokumentarni film, “HNP” se ističe tako lijepom devićevskom brigom za malog čovjeka i njegovu sporu, nesadržajnu svakodnevicu, koji pokušava živjeti i preživjeti svoje dane u sasvim običnoj sisačkoj zgradi (konkretna izgrađena za radnike Željezare Sisak), kakvih u Hrvatskoj ima na tisuće. Dević, dakako, podtekstualno češe i pretvorbu na hrvatski način, koja je devastirala i sisačku industriju, ali u prvom su planu ljudske sudbine, svaka vrijedna dubljeg istraživanja. Vremena se mijenjaju, polako i sastav stanara same zgrade. No, ljudi uvijek ostaju – ljudi, a naš dokumentarist u istima vidi beskrajan izvor inspiracije, fascinacije i ako baš hoćete skroz patetično – nade.
3. “Mediteraneo” (2022)
- Režija: Jakov Torić
- Produkcija: Blank
- Trajanje: 7 minuta
Kakva bi to bila godišnja lista bez dokumentarca Jakova Torića? Nikakva, eto kakva! “Mediteraneo” stilistički i motivima jest posve blizak autorovim prethodnim filmovima, primjerice prošlogodišnjem “Daleko je more”, ali nitko na domaćem doku-tržištu trenutno ne nudi ovakvu, sad već na kilometar prepoznatljivu kombinaciju fjakaste mediteranske filozofije i one-linerske britkosti na tragu Johna Wilsona. Torić bez gorčine i širom otvorenih očiju promatra sebe i društvo koje ga okružuje, dotičući se čitavog niza tema: otočne apartmanske preizgrađenosti, političkih izbora, korone, žala za prohujalom mladosti, neriješenog stambenog pitanja… Svega se tu nakupilo u tek sedam minuta trajanja dokumentarca. A sada Jakova Torića jedva čekamo vidjeti u drugačijem dokumentarističkom izričaju, jer dnevnički tok svijesti odavno je diplomirao.
2. “Lutajući oceanom” (2022)
- Režija: Toma Zidić
- Produkcija: MiratecArts / Pulsar Studios / MedVid produkcija / Antitalent / Kinoklub Zagreb
- Trajanje: 77 minuta
Toma Zidić je u razgovoru za naš portal istaknuo da mu se sve što je mislio i znao o filmu, promijenilo nakon njegovog dugometražnog debija “Lutajući oceanom”. Poseban, dakle, film za hrvatskog redatelja u svakom smislu; poseban i za hrvatsku dokumentaristiku 2022. Dokumentarac bez strogo određenih žanrovskih uporišta, teško je sugovorniku opisati u brzim i konciznim crtama. Sniman na portugalskim Azorskim otocima, usred Atlantskog oceana, Zidić nadnaravnoj ljepoti tamošnjeg krajolika pridodaje razgovore s domaćinima o posve različitim temama, organski, nenametljivo, poput prijatelja koji se znaju već desetljećima. Rekli smo već – “Lutajući oceanom” kao meditacija o kompliciranom odnosu čovjeka s prirodom, ali i s nama samima.
1. “Zaželi” (2021)
- Režija: Mario Papić
- Produkcija: Renko / HRT
- Trajanje: 54 minute
I broj jedan za 2022. godinu. Kako god zbrajali i oduzimali, preslagivali i ponovno postavljali konačnu listu naj-domaćih dokumentaraca u 2022., uvijek je “Zaželi” Marija Papića bio u najužem krugu favorita višepotpisanog autora. Zašto? Jednostavno – iako Papićev film ne donosi naročitu revoluciju u bilo kojem filmsko-zanatskom aspektu, sve ostalo što stavlja na stol zapravo je razoružavajuće dobro. U središtu priče su njegovateljica Natalija i tri korisnice socijalnog programa namijenjenog osobama starije životne dobi. Papić im, kao i njegova glavna protagonistica, prilazi ljudski, empatično, dostojanstveno, slušajući i uvažavajući njihove svakodnevne probleme. Da ne izmišljamo toplu vodu, već smo u našoj recenziji istaknuli da “Zaželi” kroz svoje opservacijske srednje planove i pomno birane krupne, ne daje romantiziranu ideju starosti ili umiranja za više ciljeve. Kamera kao sredstvo bilježenja tegobne svakodnevice, ali i poruka “tu smo, nismo vas zaboravili” svim pojedincima u sličnoj situaciji. “Metafizika prolaznosti”, rekao je naš Janko Heidl za “Zaželi”. Papićev film najbolji je hrvatski dokumentarni 2022. godine.