Toni Jelenić (Rijeka, 1989.) na 19. Liburnia Film Festival stiže sa svojim prvim autorskim filmom, dokumentarcem “Martin Torpedo” (Filmaktiv, 2021.), nastalim u sklopu premijernog izdanja Filmaktivove riječke Nove škole dokumentarnog filma. Isti opservacijski prati glavnog protagonista Martina, starijeg čovjeka koji kao beskućnik živi unutar ruševne zgrade u sklopu bivše riječke tvornice oružja, kamiona, traktora i motora Torpedo. Jelenić, koji iza sebe nema previše redateljskih recki, snimio je zreo, na trenutke melankoličan film, prigodno usporenog tempa bez viktimizacije glavnog protagonista i njegovih životnih odabira. Redatelj ovog dokumentarca u svijet dokumentarnog filma ušao je uvjetno rečeno zaobilaznim putem, a više o svemu pročitajte u recima koji slijede.
“U srednjoj školi i na faksu vozio sam snowboard. Dosta sam se snimao s nekoliko prijatelja, zavoljevši u tom razdoblju snimanje, montiranje i cjelokupni proces oko izrade filmova. Nakon faksa sam odradio pripravnički u jednom odvjetničkom uredu u Rijeci, a zatim odlučio probati s nečim kreativnim”, govori nam Toni i nastavlja dalje: “Pisao sam neke scenarije od kojih nikad nije bilo ništa, ali mi je prijatelj dizajner predložio izradu imaginarnog portfolija i da se pokušam zaposliti kao copywriter. Tako sam dobio posao u jednoj agenciji u Zagrebu, pa u drugoj i onda sam se vratio u Rijeku. Tu sam upisao školu dokumentarnog filma u sklopu Filmaktiva. Trenutno radim kao sudski tumač za talijanski jezik. Što se autorskih uzora tiče, tu ima svega, ali da moram odabrati jednog to bi bio Werner Herzog. Njegov pristup snimanju mi je fascinantan. Nevjerojatan mi je i Krsto Papić, nakon čijih sam odgledanih filmova odlučio pokušati s dokumentarcima.
“Martin Torpedo” je nastao u sklopu Filmaktivove Nove škole dokumentarnog filma u Rijeci. Kako smo na početku rekli, radi se o prvoj godini postojanju iste. Možeš li nam opisati svoja školska iskustva?
“Tako je, mi smo bili prva generacija. Mentorice iz Filmaktiva Maša Drndić, Sanja Kapidžić i Sara Blažić odradile su izuzetan posao i bile nam najbolja moguća podrška u tom procesu snimanja prvog filma. Program je pokrivao puno stvari, od konstantnih gledanja filmova i komentiranja istih, do montaže, kolor korekcije, radionica zvuka i ostalog, uz brojna gostovanja profesionalaca iz svijeta filma. Dobili smo tu neku osnovu, kao i opremu potrebnu za snimiti film. Ostalo je bilo na nama. Najbitnije što sam naučio jest da treba biti strpljiv, izaći van pa istraživati i snimati. Prije sam samo fantazirao o temama snimanja i te bi se ideje uvijek negdje zakopale putem. Tek nakon izlaska na ulicu s kamerom, stvari su se počele događati. Priče počnu same dolaziti.”
Gdje si ubrao ideju za snimanje filma s konkretnim protagonistom? Jesi li potrošio puno vremena na dobivanje zelenog svjetla od strane Martina i kako si se snašao u svojoj redateljskoj ulozi?
“U sklopu škole imali smo razne vježbe, zadaće koje smo morali odraditi i prikazati ostalima. Jedna od vježbi bila je uloviti Lumierea – kratki kadar u kojem se nešto dogodi. Hodao sam industrijskom ulicom – taj prostor mi je predivan – i tamo lovio razne kadrove. Tako sam otkrio zanimljivu ruševnu kućicu na rivi u kojoj živi Martin. Prišao sam mu i objasnio što snimam. Pitao sam smijem li ga snimiti u sljedećoj vježbi: intervjuu lika. Martin je odmah pristao. Na prikazivanju vježbe shvatio sam da bi upravo Martin mogao biti lik za završni film, jer je izuzetno drag i karizmatičan. Nastavio sam dolaziti do njega i snimati nekih šest mjeseci, možda i više. U tom razdoblju smo se družili, povremeno bih izvadio kameru, kroz poprilično prirodan proces. Martin je kao lik zahvalan i s te strane je sve teklo glatko.
“Osobno mi je izazov predstavljao pronalazak priče, s obzirom na to da sam u snimanje krenuo bez konkretne ideje, potaknut isključivo prostorom i likom. O priči tada još nije bilo govora. Ona se kasnije sama nametnula, možda čak i u zadnjem tjednu montaže. Zvuk sam snimao posebno i to je bila jedina stvar koju sam znao od početka: Martinov voiceover preko kadrova u kojima radi svakodnevne stvari u tom industrijskom prostoru. U jednom trenutku počeo sam se gubiti. Imao sam hrpu audio zapisa (60+ sati) i masu snimljenog video materijala, a priča se samo nastavljala širiti. Martin je imao širok krug ljudi koji bi tamo dolazili: od klinaca koji u njegov dnevni boravak dolaze kartati za vrijeme školskih praznika, do raznih opskurnih kvartovskih likova koji s njegove rive love ribu. Ta unutarnja borba sukobila je dvije ideje: fokusirati se na prostor i ostale likove ili na Martina? Martin je pobijedio.”
Možemo li “Martin Torpedo” gledati iz kuta društvenog komentara na ugašenu radničku klasu u Hrvatskoj; kapitalizam koji jede sve pred sobom, ne mareći na kolateralne žrtve poput Martina? Ili je poanta nešto drugačija, prigušenija?
“Taj komentar definitivno je bio podloga filmu. No, na kraju je, po meni, postao lajtmotiv. U montaži sam shvatio da je protagonistov optimizam i nepobjedivost osobe koja nema ništa, nadrasla priču o propaloj industriji i nebrizi sistema za pojedinca. To je zasigurno uzročno-posljedična veza bez koje, na kraju krajeva, Martin niti ne bi bio na ovom mjestu. Ipak, od uzroka mi je puno zanimljivija bila posljedica, odnosno njegovo današnje nošenje s nametnutom situacijom. Primjerice, zato u filmu nema govora o Martinovom cijelom radnom vijeku provedenom u Torpedu, iako i taj materijal postoji. Smatrao sam da bi se time pomaknuo fokus sa stvari koje sam putem otkrivao o njemu. S druge strane, gledatelj će možda upravo tu kritiku kapitalizmu iščitati kao nit vodilju filma. To je isto u redu. Nije na meni više otkrivanje vlastitog viđenja poruke filma, to sad ulazi u sferu kritike i osobnih doživljaja publike.”
Martin nije tipični beskućnik. Obradio si ga s puno dostojanstva, bez uobičajene patetike u ovakvim slučajevima. Također, pitanje beskućništva nije jednostavno riješiti – primjerice u Americi, pretpostavljam i kod nas, dosta velik broj ljudi svjesno odbija prilagođavanje normama civiliziranog društva, odbijajući smještaj u prihvatilištima. S druge strane, takvi pojedinci predstavljaju i zdravstveni rizik, kako samima sebi, tako i okolini s kojom dolaze u kontakt. Kako riješiti ovaj problem?
“Drago mi je da si stekao takav dojam. Upravo je to, uz potragu za pričom, predstavljalo opravdani strah. Imao sam savršen prostor i lika na raspolaganju pa sam to htio zabilježiti bez skretanja u patetiku, do kojeg vrlo lako može doći pri obradi srodnih tematika. No, Martin je specifičan lik koji te na neki način ograniči vlastitim optimizmom. Puno je lakše obraditi takvu temu kad ti glavni lik, bez obzira na tešku životnu situaciju, u slobodno vrijeme skuplja igračke, pjeva i veseli se sitnim stvarima poput kave iz aparata ili crvenom Yorku. Njegov nepokolebljiv optimizam i vjera u bolje sutra nešto je čemu nas može poučiti. U Martinovom slučaju ovo nisu izlizane fraze. On živi takav život u kojemu cijeni jedino mu preostalo – slobodu. A upravo je ona i djelomičan odgovor na drugo pitanje. Martin, primjerice, odbija pomoć u vidu odlaska u prihvatilište. Prvotno mi je to bilo teško za povjerovati.
“Ipak, kad uzmeš u obzir da ljudi u takvim okolnostima mogu birati između spavanja na toplom – ali pod uvjetom zadovoljavanja normi (ishodovanje svog mjesta, buđenje i napuštanje prostora do određenog vremena itd…) – ili spavanja u težim uvjetima s rezultatom očuvanja slobode, a ujedno i većeg dostojanstva, postaje jasnije zašto bi se neki odlučili na ovo zadnje. Nisam nikakav stručnjak, ali logika mi nameće da je i zdravstveni rizik povezan s odlukama pojedinaca sličnih Martinu. Svi oni prepušteni su sami sebi, raštrkani po raznim mjestima i samim time teže im je pružiti prikladnu skrb, čak i kad za to postoji volja. Djelomično bi rješenje po meni bila prenamjena ionako napuštenih natkrivenih prostora kojih u gradu ima napretek, u uredne skvotove u kojima bi si pojedinci mogli napraviti dom, samim time i uživati slobodu u skladu sa zakonom. Velika je razlika između prenoćišta i doma. Na žalost, mislim da smo kao društvo dosta udaljeni od toga. Martinu su, primjerice, početkom ljeta srušili kućicu. Strani investitor je, koliko sam uspio shvatiti, kupio to zemljište i samo su ga jedno jutro probudili bageri. Iz moje (i njegove) perspektive tek je tada, s jednom vrećicom u rukama, opet postao beskućnik.”
Pogled u budućnost – vidiš li punopravnim članom filmske industrije? Imaš li određene ciljeve s te strane?
“Vidim se, svakako. Pitanje je da li će me drugi vidjeti, to je isto bitno. Pišem scenarije koje ću slati na razne natječaje. Uz malo sreće, to bi mi moglo olakšati i ubrzati put. U suprotnom, nastavit ću sam snimati priče koje me zanimaju. To je isto dobro. Samo želim snimati.”
