PočetnaIntervjuiAnja Koprivšek: "Romkinje su diskriminirane i na osnovi svoje spolne pripadnosti"

Anja Koprivšek: “Romkinje su diskriminirane i na osnovi svoje spolne pripadnosti”

-

U Regionalnoj konkurenciji 17. ZagrebDoxa gledali smo i dokumentarac “Volim” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.). Njegova autorica Anja Koprivšek (Novi Sad, 1995.) dolazi iz Srbije te trenutno studira na drugoj godini Diplomskog studija Filmske i TV režije (smjer dokumentarni film) na ADU-u. U središtu pak njezine priče nalaze se dvije romske sestre tinejdžerice, Zimka i Nazmija, koje pratimo dok se suočavaju s raznim preprekama tranzicije u svijet odraslih. Film je pak završna vježba prve godine spomenutog studija, nastao uz mentorstvo Tonćija Gaćine.

Kako nam govori Anja, prvi ozbiljniji klik u njenoj glavi za bavljenje filmom javio se kad je imala dvadeset godine, za vrijeme razmjene studenata u Varšavi. Tada je snimila svoj prvi kratki film, s izmučenim genijem u njegovom središtu koji juri po stepenicama studentskog doma, pričajući svima kakvo veliko umjetničko djelo će napraviti. “Sadržaj na stranu, sjećam se tog osjećaja apsolutne slobode koji mi je donijelo to snimanje. Pisala sam dugo, ali to je bio trenutak u kojem sam shvatila da je osmišljavanje i kasnije snimanje svjetova, uzbudljivije od samog pisanja – nešto za što mogu imati bezgranično energije. Ali kad se trebalo vratiti u Beograd i obaviti preorijentaciju s politike na režiju, uplašila sam se i odustala. Nisam vjerovala da mogu, tako da sam odlučila uopće ne pokušavati”, priča nam redateljica, kojoj je po njenim riječima studij politologije pomogao oblikovati vlastiti pogled na svijet, odnosno bavljenje temama širim od parafraziranja muka kreativnog tipa. “Drago mi je što sam ga završila. No, te posljednje dvije godine studija bile su mučne, jer ne znam se izražavati kroz politiku. Zamjerala sam sebi manjak hrabrosti za kretanje ispočetka. Toliko da sam na par godina u potpunosti potisnula svaku želju za bavljenjem filmom”, kaže.

Sljedeća životna stanica odvela je Anju u Zagreb, koja je u hrvatsku prijestolnicu došla kako bi se bavila feminizmom i rodnim studijama kroz obrazovni program Centra za ženske studije. Planirala je upisati master iz ovog područja, ali ju je školovanje i volontiranje u Centru odvelo u potpuno drugom smjeru. “Konačno sam sebi priznala da nisam znanstveno-istraživački tip, da neću nikad biti, te da ne mogu i ne želim se baviti politikom na način na koji sam za to školovana. Političke teme postale su nešto što ću suptilno provlačiti kroz svoje filmove, u pozadini, ali ne i u fokusu”, ističe. Stvari su se polako počele slagati prema željenom kreativnom izražavanju, a unutarnji GPS navodio je našu sugovornicu prema najvećoj domaćoj filmskoj instituciji – Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

“Znala sam od ranije da u Zagrebu postoji jaka katedra za dokumentarni film, koji mi je u ovoj fazi predstavljao neki savršen spoj politike i umjetnosti. Odlučila sam stati na na crtu pa što bude. Nakon tri godine konačno sam skupila hrabrost završiti onaj film iz Varšave. S tim vremenskim odmakom, film mi je kao kratki igrani izgledao smiješno, tako da sam ga pretvorila u autobiografski dokumentarac o tom periodu svog života i odnosu koji ga je obilježio. Ubrzo sam upoznala Zimku i Nazmiju i počela snimati ‘Volim'”, objašnjava nam Anja Koprivšek.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Volim"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Volim”

Draga Anja, kako je studirati i snimati u pandemijskim uvjetima?

“Za moju klasu normalna vremena svela su se na jedan semestar, preostala tri bili smo primorani nositi se s pandemijskom improvizacijom. Mislim da smo se prilično dobro snašli; Akademija je nastojala držati nastavu uživo koliko god je to bilo moguće, svakako smo u manjim grupama pa smo uspijevali održati bar neki privid normalnosti. Snimali smo, išli na teren, upoznavali se međusobno, ali u mnogo manjem opsegu od normalne situacije. Taj neki strah i zatvorenost nije najproduktivniji ambijent za našu struku, koja traži otvorenost i međuljudski kontakt. Za nas kao dokumentariste, recimo, pandemija je zatvorila pristup u mnoge svjetove. Ljudima je i ovako teško pustiti nekog nepoznatog u svoj život u svrhu snimanja filma, tako da su još više digli zidove. U takvoj situaciji, manje si sklona riziku ili nekim avanturističkim filmskim poduhvatima.”

Možeš li opisati okolnosti upoznavanja sa sestrama, odnosno stjecanja njihovog povjerenja? Ni jedna od njih nije previše razgovorljiva pred kamerama – jesi li s te strane imala problem u građenju/zaokruživanju priče?

“Zimku i Nazmiju upoznala sam potpuno spontano, za vrijeme fotografiranja ljudi na Trgu bana Jelačića. Prišla mi je horda tinejdžera i tražila da ih slikam, a među njima i njih dvije. Mislim da je iskrenost razlog našeg brzog povezivanja od samog početka. Što se tiče povjerenja, gradile smo ga dvije godine. Sve je išlo nekim prirodnim tempom, nisam im se htjela nametati ili na silu gurati u život. Družile smo se po javnim mjestima u gradu, dok me nisu dovele upoznati njihove roditelje.

“Naši prvi razgovori vrtjeli su se uglavnom oko ljubavi. Njihova opterećenost emotivnim odnosima iz kojih su ulazile i izlazile, rezonirala je sa mnom. Sličnog sam senzibiliteta, a  u njihovim godinama bila sam podjednako opsjednuta tim pitanjima. Manje-više na licu mjesta odlučila sam upravo o tome snimiti film; o prvim ljubavnim odnosima i opsesijama koje nam se godinama kasnije čine smiješnim, ali u trenutku dok nam se događaju nešto su najteže i najbitnije na svijetu. Mislila sam da će film biti takav – lepršav i bezbrižan, barem na početku tog prvog našeg zajedničkog ljeta.

“Uskoro se pokazalo da stvari nisu toliko jednostavne. Njihov i moj pubertet, unatoč nekim sličnostima, nisu ista stvar. Sa svojih 16 i 17 godina, zbog svog romskog podrijetla, Zimka i Nazmija već su upoznale diskriminaciju te ponijele teret stereotipa svoje okoline. Prostor za bezbrižnost – u okolnostima teške obiteljske ekonomske situacije te pod nadzorom socijalne službe – drastično je sužen. S vremenom mi je postalo jasno da ću te stvari morati adresirati kroz film, pogotovo u trenutku službene odluke o odlasku Zimke u dom. Jako mi je bilo važno staviti gledatelja filma u njihovu poziciju – da nema više informacija o tome što se djevojkama događa nego što ga same imaju. Također, i da s njima prođe sve emocije emocije koje doživljavaju. ‘Volim’ je počeo kao film o prvim ljubavima, a na kraju se pretvorio u film o ljubavi između dvije sestre i njihovom viđenju teškog životnog iskustva na koje ne mogu utjecati. Romantična ljubav je i dalje tu, ali igra manju ulogu od izvorno zamišljene.

“Graditi priču bilo je izazovno. Montažerka i ja prije svega smo se oslanjale na dočaravanje atmosfere kroz male stvari. Zimka i Nazmija međusobno iskazuju nježnost bez puno riječi, tako da smo više nastojale izgraditi njihov odnos kroz detalje poput zajedničkog pjevanja ili peglanja kose, umjesto kroz intenzivne međusobne razgovore. Važan element filma su intervjui, u kojima smo se više oslanjale na izvornu emociju nego na mnoštvo riječi. U prvom cutu filma bilo je više intervjua, ali smo ih za konačnu verziju izbacile, kako ne bismo zatrpavale film.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Volim"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Volim”

Kako gledaš na problematiku (ne)uklapanja Roma u većinsko društvo, odnosno ima li nekih pomaka nabolje u odnosu na prijašnje generacije? Nije tajna da romske djevojčice – uostalom, kao i u tvom filmu – prerano kucaju na vrata svijeta odraslih, sa svim poteškoćama koje donosi prolazak kroz ista.

“Naglo odrastanje djevojčica poput Zimke i Nazmije direktna je posljedica statusa i stanja Roma kao nacionalne manjine, ne samo u Hrvatskoj već i u regiji i drugdje u Europi. Visoke stope nezaposlenosti, niska mjesečna primanja domaćinstava u kojima žive, kao i oslanjanje na socijalnu pomoć, društvena je stvarnost mladih Roma, Romkinja i njihovih obitelji. U naročito ugroženom položaju nalaze se Romkinje. One su diskriminirane ne samo na osnovi svoje pripadnosti, nego i one spolne. Romkinje obavljaju najveći dio posla u kućanstvu i često nemaju mogućnosti izlaska van te uloge. Prema rezultatima studije ‘Uključivanje Roma u hrvatsko društvo – žene, mladi i djeca’ (Klasnić, Kunac i Rodik, 2020.), Romkinje se nalaze u nezavidnom položaju po više parametara. Njihov zdravstveni status lošiji je u usporedbi sa zdravstvenim statusom muškaraca u romskoj zajednici, a još gori u odnosu na žene iz većinskog stanovništva. Što se obrazovanja tiče, svega dvadeset posto Romkinja u Hrvatskoj u uzrastu od 20 do 29 godina završilo je srednju školu, dok je nepismeno čak 17 posto Romkinja. Postoje pomaci u odnosu na prethodne generacije u smislu pismenosti i obrazovanja, ali je napredak i dalje vrlo spor a barijere obrazovanju visoke.

“Za mlade Rome karakteristične su visoke stope odustajanja od školovanja, pogotovo među djevojkama. Kao najčešće razloge odustajanja od školovanja navode odsustvo roditeljske podrške, rano stupanje u brak i majčinstvo. Loša priprema u osnovnoj školi za srednjoškolsko obrazovanje, ali i financijski razlozi predstavljaju dodatne prepreke. Tu su također i loši obrazovni rezultati, ali i diskriminacijski odnos prema njima od strane drugih učenika ili nastavnika. Ovi problemi u obrazovanju proširuju se kasnije i na sferu zaposlenja – svega osam posto hrvatskih Romkinja je zaposleno, tako da su osnove za njihovu financijsku samostalnost slabe. Oko trećina mladih Romkinja radno je neaktivna jer se brinu o domaćinstvu, dok ih je otprilike toliko i nezaposlenih, odnosno onih spremnih na rad, ali u nemogućnosti pronalaska posla. S osnovnoškolskom spremom, manevarske mogućnosti za daljnji razvoj karijere i životnog puta veoma su sužene. U ovakvim okolnostima, rad na sebi, razvijanje interesa i različitih mogućnosti su luksuzi koji sebi ne mogu priuštiti.”

Moramo i tebi postaviti klasično pitanje koje često pitamo mlade autore, naročito s ADU-a – vidiš li sebe u budućnosti u dokumentarnom filmu ili te snažnije privlači igrani rod?

“Htjela bih se zaista baviti i jednim i drugim, oboje su mi privlačni iz potpuno različitih razloga. Kod dokumentaristike najviše volim sirovost, životnost i spontanost. Docs je kao divlja zvijer, zajašeš je i gledaš gdje će te odvući. I donekle usmjeriti – da ne sletite zajedno s puta. Koju god temu ili priču izabrala, ona se na kraju pretvori u nešto potpuno neočekivano. Moj najveći problem s dokumentarcima je tanka granica između istine i eksploatacije, pogotovo ako se baviš osjetljivim temama. Protagonisti dokumentarnog filma nisu glumci. Oni ne nude izvedbu već svoj život. Samim time, posljedice neopreznog režiranja ili postavljanja filma mogu biti opasne. Igrani film je u ovom smislu mnogo zahvalniji. Trenutno me najviše vuku filmovi koji kombiniraju najbolje od jednog i drugog, takozvani hibridi. Takav projekt trenutno osmišljavam i na njemu ću raditi za svoj diplomski.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije