PočetnaRecenzije19. Human Rights Film Festival: "Muzej revolucije" - Uputa za usvajanje

19. Human Rights Film Festival: “Muzej revolucije” – Uputa za usvajanje

-

Zamisao o cjelovečernjem dokumentarnom filmu “Muzej revolucije” (Restart / Uzrok / Nutprodukce / HRT / Al Jazeera Documentary Channel / GEO Television; 2021.) srpskom autoru Srđanu Keči zametnula se 2014. godine kada se latio rada na instalaciji za paviljon Srbije na Bijenalu arhitekture u Veneciji. Taj je rad stvarao (i) u ostacima nedovršenog Muzeja revolucije u Novom Beogradu, čija je gradnja otpočela i stala krajem 1970-ih godina, zaustavivši se na djelomično podignutim suterenskim osnovama. Tamo je Keča upoznao tadašnje/sadašnje stanare zapuštenoga zdanja, beskućnike što se ondje, u bijednim uvjetima, priručno snalaze kako znaju i umiju, te osjetio klijanje ideje za svoje buduće djelo.

Naslov “Muzej revolucije”, združen s činjenicom da je posrijedi rad istočnoeuropskog autora, sniman na prostorima gdje je nekoć vladao socijalizam, u mnogih će pobuditi pomisao da će film ponajprije tematizirati neku od tekovina tadašnjice. Takvu će slutnju osnažiti i najavno-promidžbeni sinopsis koji naglašava vezanost filma uz projekt arhitekta Vjenceslava Richtera, velebnu zgradu Muzeja revolucije, zamišljenog u počast socijalističkoj Jugoslaviji, prostora koji bi “čuvao istinu o nama”, o jugoslavenskom narodu. I sam film otvara, bijelo na crno, uz jednoličan šum (vjetra, vode, prometa, tišine?), Richterov zapis iz 1961., kada je projekt predložen i zamišljen: “Svrha muzeja je da čuva istinu o nama. Stoga se njegovu oblikovanju ne može pristupiti na uobičajen način na koji se grade muzeji.” Sljedeći natpis donosi (navodnu?) poslovicu: “Noću se digao vjetar i otpuhao naše planove.” A nakon toga, bez točne identifikacije, još uz prethodni šum, slijede sepijom natopljeni kadrovi iz arhiva, vjerojatno sa sletovski svečanog otvaranja gradilišta i početaka gradnje u kojoj uz radnike-majstore-zidare zdušno, udarnički trudbeno, sudjeluju i pioniri i omladinci i žene.

Rez u, pretpostavljamo, sadašnjost. Boja, krupni plan-detalj neuredno skupljenog naramka tamnoga granja na bijeloj pozadini, na leđima nekoga tko, čujemo po škripi koraka, odlučno prti snijegom. Izlaskom triješća iz kadra, u pozadini se nakratko otkrivaju armature stupova što će, moguće, gledatelja pripremljenoga sinopsisom, asocirati na Richterovo zdanje, dočim nepripremljenome ta naznaka može i promaknuti. Sljedećih dvadesetak minuta umnogome će biti ispunjeno dugim, uglavnom mirnim, statičnim kadrovima iz ruke četvrtastoga stropno-krovnoga okna kroz koje kaplje voda i u tminu prodire danje svjetlo, zatim loženja, potpirivanja i gorenja vatre u pećici, u mrklom mraku, te prikazu nekoliko slabo, jedva vidljivih osoba što ondje, očito, borave. Razaznat ćemo postupno da je riječ o starici i o djevojčici, pretpostaviti da su ondje ubogo skućene. Djevojčici će se filmaši nešto bolje približiti i na danjem svjetlu, u igri na snijegu, no i tada mahom snimljenom tako da je ne vidimo dobro.

Iz odugačkoga uvoda što bruji tajanstvenošću, repetitivnošću i slabom proničnošću, a zaprema otprilike trećinu cjeline, ocrtat će se da je posrijedi djelo što promatrački, iz daljine i blizine, bilježi crtice iz nevesele svakodnevice triju beskućnica, samosmještenih u betonske suterensko-podrumske zidine i oko njih. To su djevojčica Milica, njezina mlađahna majka Vera, Romkinje, i starica Mara, s kojom imaju odnos kao s dragom bakom. Poklonicima sporoga filma neće manjkati uzbuđenja nedogađajnosti, a i ljubitelji filmovanog dočaravanja odsječaka stvarnosti koji većinu zamaraju u zbilji, dobit će zadovoljštinu u prizorima kao što su duga vožnja Vere i Milice gradskim autobusom ili njihovo stajanje u redu u poštanskom uredu. Približno kao da sami čekamo.

Na tmastan, vlažan ugođaj, potkrepljen tišinom te s ponešto tmurno-bolnog ječanja skladateljskog doprinosa Hrvoja Nikšića, “Muzej revolucije” – koji je sinoć otvorio 19. Human Rights Film Festival – filmski ovjekovječuje odsječak triju života koji bi se inače izgubio u neviđu prolaznosti.

Vera i Milica kako-tako privređuju pranjem automobilskih prozora na raskrižju, povremeno šalju novac i pakete (vjerojatno) Miličinom ocu koji je u zatvoru u Nišu, tu i tamo telefonski razgovaraju s njim. Mara kao da ni ne miče dalje od svog bivaka. Životare, sirotinjski, mukotrpno, no ne žale se osobito, a ne manjka im međusobne ljubavi, topline i razumijevanja. Iz dijaloga ćemo saznati ponešto i o Marinu životu, a putom će se – sa zimskih početaka stići ćemo i do proljetno-ljetnih vrućina – u gledatelja uzrojiti brojna pitanja o društvenim i individualnim uzrocima i razlozima što su ih dovele do dna, kao i o mnogim praktičnim čimbenicima održavanja takve egzistencije na koja neće biti dani ni približni odgovori. Autor nedvojbeno nije ni nakanio razgrtati ni raščlanjivati, već se usmjerio na prijateljsko, zainteresirano, ali neuplitačko snimanje djelića bivovanja troje čeljadi, pripadnice tri naraštaja, s margine. Milica, Vera i Mara zanimljivi su, osobeni karakteri što privlače i plijene pozornost, a njihovo nošenje s neveselom sudbinom besperspektivnog klošarenja, što god im ju je namrijelo, odiše možda i zavidno stoičkim čvrstoćom i žilavošću. Barem prema onome što vidimo u prizorima koji se nalaze u filmu, mada tempo izlaganja ostavlja prostora za razvijanje pomisli o tomu da trenuci očajavanja – zar je moguće ih nikad ne snalaze? – nisu snimljeni ili nisu uvršteni.

Na tmastan, vlažan ugođaj, potkrepljen tišinom te s ponešto tmurno-bolnog ječanja skladateljskog doprinosa Hrvoja Nikšića, “Muzej revolucije” – koji je sinoć otvorio 19. Human Rights Film Festival – filmski ovjekovječuje odsječak triju života koji bi se inače izgubio u neviđu prolaznosti. Pritom ne zalazi pod površinu, već tek koji korak dalje od onoga što bi o Veri i Milici mogao pomisliti vozač ili putnik automobila na raskrižju, kojemu majka i kći žele oprati stakla. Činjenica njihova (privremena?) stanovanja u natrusi zdanja koje je nekoć davno – u društvenom sustavu koji Milica valjda ne može ni zamisliti, a i Vera je vjerojatno rođena u postsocijalizmu – imaginirano kao Muzej revolucije, pritom se može doimati i znakovitom alegorijom i tanašnom nategom izraženom jasno u najavnom opisu-uputi za usvajanje, a u samom filmu tek u koprenastim obrisima.

"Muzej revolucije"

O FILMU:

Scenarij i režija: Srđan Keča
Producenti: Vanja Jambrović, Srđan Keča i Lukás Kokes
Direktor fotografije: Srđan Keča
Montaža: Hrvoslava Brkušić
Glazba: Hrvoje Nikšić
Produkcija: Restart / Uzrok / Nutprodukce / HRT / Al Jazeera Documentary Channel / GEO Television
Zemlje podrijetla: Hrvatska / Srbija / Češka / Katar / Njemačka
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 91 minutu

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije