PočetnaRecenzije17. ZagrebDox: "Sad sam ja Irena" - Kaj će naš cijeli život ovak' izgledat'?

17. ZagrebDox: “Sad sam ja Irena” – Kaj će naš cijeli život ovak’ izgledat’?

|

Među zapaženijim filmovima prošlogodišnjeg ZagrebDoxa bio je “Jedna od nas” (Pipser, 2020.) Đure Gavrana, nagrađen Posebnim priznanjem, a poslije i Oktavijanom za kratki i srednjometražni film. Pedesetominutna bilješka o seksualnom zlostavljanju u obitelji – o kćeri koju je silovao otac, uz prešutno odobravanje majke – o teškoćama žrtve u nošenju neželjenog bremena, ali i o neadekvatnosti društva da pojmi i prihvati takvo otkriće i postavi se odgovarajuće konstruktivno, uobličena je, primjereno i konstruktivno, u aktivističku kampanju za doprinos suzbijanju takvih zala. Na ovogodišnjem Doxu na srodno je, nasilje u obitelji, ovaj put supruga prema supruzi, usmjeren kratki film “Sad sam ja Irena” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.) Jasmine Beširević, studentice diplomskog studija filmske i TV režije, usmjerenje dokumentarni film, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Oblikovan oko jednoga prizora, trinaestominutni film ne trati vrijeme ni resurse, niti se bavi okolišnim tumačenjima, već ulazi in medias res, prikazujući, odnosno rekonstruirajući konkretnu situaciju, i to sa samom žrtvom u ulozi sebe te onoj zlostavljača. Središnju, tipičnu jutarnju bračnu svađu u kuhinji, izvedenu iz zbiljskog događaja, omeđuju tek tri dobro izabrana i odmjerena kadra. Prvi, sadržajno pomalo dezorijentacijski, u polutotalu sobe predstavlja protagonisticu zasmijanu i oradošćenu svojevrsnom šašavošću pokušaja da predoči trudnoću stavljanjem oveće plišane lutke pod košulju. Ne znajući o čemu je u filmu riječ, najvjerojatnije ćemo pomisliti da slijedi kakva, možda i zgodna, zabavna, storija o pripremama buduće trudnice. Dva završna kadra filma, pogled kroz prozor u nenapučen sivkastojesenje kišovit gradski eksterijer mirne četvrti, nadaju se kao dobrodošao odušak nakon razmjerno intenzivne središnjice, istovremeno drame i monodrame, probe, izvedbe i rekonstrukcije, dokumentarnoga i glumljenoga.

“Sad sam ja Irena” većinom je usredotočen na krupni plan protagonistice Irene čije oči, lice i mimika mjestimično odražavaju nijanse kakvima nas gdjekad očaraju najbolji filmski glumci.

Vedra mlada žena lažnoga trbuha koju smo upoznali u prvom kadru, u sljedećem, krupno-blizu planu iz ruke, gdje joj je prezentnost izraza lica efektno, ali nenametljivo naglašena okvirom kuhinjskog dovratka izvan fokusa, nailazi na osorne riječi sugovornika, od kamere skrivenoga zidom, a i u ostatku filma nikad dobro vidljivoga. Glas što izgovara grubi tekst je ženski, pa isprva i neće biti jasno o čemu je točno riječ. Reakcija napadnute pomirljivo je obrambena, oslonjena na pokušaj razumne komunikacije s nerazumnicom. Suočava li se s problematičnim odraslim djetetom, sa sustanarkom, sestrom, partnericom? Malo pomalo otkrivamo da se odvija dogovorena, neuvježbana igra u kojoj protagonistica, Irena Kolar, tumači samu sebe u prošlosnoj bračnoj situaciji, istovremeno bivajući ona sada, koja na taj način nastoji prodrijeti u korijene traume i tako je se barem djelomično osloboditi. U tomu joj dijalogu pomaže rečena neviđena osoba, pretpostavljamo filmašica, a njih dvije i mijenjaju uloge, pa Irena dijelom filma glumi sebe, a dijelom supruga zlostavljača. Katkad i gledatelju, a i njima postaje nejasno tko je u kojem trenutku tko, jer se iz uloga na mahove vraćaju u realne sebe toga časa, pa i komentiraju što i kako valja učiniti.

Posrijedi su zanimljivo iznesene i uporabljene sastavine dijagnostičko psihoterapijske tehnike psihodrame, a predan i otvoren pristup protagonistice, sad razvedene od agresivnog supruga, te jednostavan, ali pozoran i promišljen pristup filmaša, urodili su zanimljivim ostvarenjem što plijeni i iznenađuje, gledatelju ne da mira ni nakon što shvati okvirni princip. Prema jednoj teoriji – zastupa je, primjerice, mađarski velikan István Szabó – najspecifičnija, jedinstvena odlika filmske umjetnosti mogućnost je prikazivanja krupnog plana glumca u pokretu, trajanju. “Sad sam ja Irena” većinom je usredotočen na krupni plan protagonistice Irene čije oči, lice i mimika mjestimično odražavaju nijanse kakvima nas gdjekad očaraju najbolji filmski glumci.

"Sad sam ja Irena"
Scenarij i režija: Jasmina Beširević
Direktorica fotografije: Magdalena Ptiček
Montaža: Dora Slakoper
Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 13 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

17. Subversive Film Festival: “Zemlja za nas” – Bez motike nema kruha

"Zemlja za nas", cjelovečernji prvenac Karle Crnčević, otpočinje razmjerno tajanstveno, sugerirajući ulazak u kakav svijet misterija...

“Crna kutija: Dnevnici” Shiori Ito najbolji dokumentarni film 17. Subversive Film Festivala

Svečanom dodjelom nagrada "Wild Dreamer Dragan Rubeša", u subotu je završeno sedamnaesto izdanje Subversive Film Festivala.

17. Subversive Film Festival: “Soundtrack za državni udar” – (De)džezifikacija Konga

"Soundtrack za državni udar" (2024) je impresivan film koji se može uvrstiti među najviša dostignuća svetske dokumentaristike tekuće dekade.

Zlatna palma za film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića!

Igrani film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film 77. Cannesa!

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

"Moj ukradeni planet" sjetan je film, natopljen s mnogo gorčine, jer je autorica u svojoj domovini Iranu provela više od četrdeset godina.

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

"Stanari" / "The Flats" (2024) Alessandre Celesije, usmjereni su na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj.

Renata Poljak: “Imamo dokumentarna svjedočenja o ženama strašne snage”

Renata Poljak je na 20. ZagrebDoxu, u sklopu Regionalne konkurencije, predstavila svoj najnoviji film, "Šume šume" (2024).

Tri dana dokumentaraca na 18. Vox Feminae Festivalu

Tri dana filmskog programa 18. Vox Feminae Festivala donosi raznoliku selekciju filmova koji se bave temama rodne ravnopravnosti, seksualnosti i ženskog nasljeđa.

Niz hrvatskih dokumentaraca i projekata na 17. Beldocsu

Na ovogodišnjem, 17. Beldocsu (22. - 29. svibnja), bit će prikazan cijeli niz hrvatskih dokumentarnih filmova.

17. Subversive Film Festival: “Favoriten” – Gospođa Idiskut i njeno odeljenje

"Favoriten" (2024) austrijske autorke Ruth Beckermann, prati jedno odeljenje najveće osnovne škole u bečkoj četvrti Favoriten.
Scenarij i režija: Jasmina Beširević<br> Direktorica fotografije: Magdalena Ptiček<br> Montaža: Dora Slakoper<br> Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2021.<br> Trajanje: 13 minuta17. ZagrebDox: "Sad sam ja Irena" - Kaj će naš cijeli život ovak' izgledat'?