PočetnaIntervjuiAnte Zlatko Stolica: "'Babajanja' se bavi svijetom koji poznaje samo jednu dijagnozu...

Ante Zlatko Stolica: “‘Babajanja’ se bavi svijetom koji poznaje samo jednu dijagnozu – postoje normalni i nenormalni”

-

Sredinom travnja 2014. godine portal kojeg (nadamo se) svakodnevno klikćete jedva da je napunio šest mjeseci samostalnosti, Vaš glavni i odgovorni imao je pokoju vlas kose na glavi više, pokoju ili dosta pokoju kilu manje, dok se svijet utapao u opijajućim miomirisima entuzijastičnog novog svijeta prepunog mogućnosti. Šalimo se, naravno, ali tih početnih dana zauvijek ćemo se sjećati s posebnim, toplim mjestom u srcu, čiji lijep dio zasigurno zauzima Restartova Škola dokumentarnog filma i razoružavajuća energija bezbroj mladih ljudi koji su upravo u njoj odlučili naučiti tajne dokumentarističkog zanata. Jednog od njih možda se sjećate po humorističnom kratkišu “Svaki dan je Božić” (2014), ali ipak vjerojatnije po Arenom nagrađenom “Kratkom izletu” (Igor Bezinović, 2017.) gdje je supotpisao scenarij, ili knjizi “Blizina svega” iz 2020. Naš sugovornik Ante Zlatko Stolica u svojem najnovijem, esejističkom dokumentarcu “Babajanja” (Restart, 2022.) prikazanom na netom završenom ZagrebDoxu, prisjeća se žene iz djetinjstva kojom su odrasli plašili djecu, a i sam je nakon živog susreta razvio slične, tjeskobne osjećaje.

Dragi Ante, evo nas opet?

“Sad sam opet pročitao taj intervju naslovljen ‘U budućnosti bih volio snimati sve vrste filmova’. Od svih tih vrsta filmova najviše me zanimao dugi igrani. Ubrzo sam odustao od dugih, a onda i od igranih. Nakon svega sam zaključio da ipak više ne bih režirao ništa osim found footagea; svakako bih se više posvetio pisanju, scenariju. Taj svoj prvi intervju pamtim i po fotografiji na kojoj sam grozno ispao, ali ona se žilavo drži i uvijek je nekako pri vrhu kad guglam svoje ime.”

Pa dobro, ne bismo se složili, VAR provjera je utvrdila da nema ofsajda, fotka je ispala sasvim OK. Vratimo se “Babajanji” – od ideje do realizacije. Jesi li zadovoljan konačnim proizvodom?

“Prije nekih pet godina pričao sam prijateljici Hrvoslavi Brkušić o gluhonijemoj ženi u selu moje mame koje sam se plašio kao dječak. Rekla mi je da bi to mogao biti film. Namjeravao sam ga prvo snimiti kao neku vinjetu u kućnoj produkciji, ali što sam više razmišljao, shvaćao sam da priča ima i nešto šire, pa smo s producentom Tiborom Keserom iz Restarta film prijavili na HAVC. Izazovi su bili primarno režijski i tu sam dosta lutao do samoga kraja. Najprije sam snimio intervjue, a onda smo Katarina (Zlatec, direktorica fotografije) i ja tražili lokacije po Zagori po najgorem suncu i snimali ljude u njihovim svakodnevnim situacijama. Nešto kasnije, priključila se i montažerka Iva Ivan i nakon prvog rough cuta svi smo se složili da to neće funkcionirati. Drugo rješenje bio je film esej. To je profunkcioniralo, ali opet smo se mučili kako prikazati taj dječji strah. Sviđala mi se igra s horor žanrom, ali sve je nekako klizilo u treš dok nismo ubacili stvarne horor filmove iz šezdesetih i sedamdesetih. Zapravo, to je bila ideja moje djevojke Lane koja se priključila kada je devedeset posto materijala već bilo snimljeno, ali s novih deset posto dugo smo tražili ključ da cijeli materijal zaživi kao cjelina.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Babajanja"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Babajanja”

Koliki je na tebi ostavio trag taj fatalni susret s Janjom u djetinjstvu? Za razliku od filmskih zlikovaca, ona je bila stvarna – nju nije bilo moguće tek tako ugasiti gumbom na daljinskom?

“Kad si dijete, nikog nije moguće ugasiti. Bio mi je, naprimjer, sasvim stvaran bog Bakho na etiketi brendija Vecchia Romagna. Razlika je u tome što nikad kasnije nisam imao grižnju savjesti zbog straha od fiktivnih čudovišta. No, ovdje se radilo o stvarnoj ženi i s time sam očito imao problem. To je, ukratko, i tema filma. Kome god sam ispričao tu priču, svatko je imao neku svoju jako sličnu.”

U filmu doznajemo za poprilično brutalan citat jedne od rijetkih preostalih stanovnica Janjinog sela: “‘Ko bi je ženija, bilo je cura kolko ‘oćeš”. Kao da se povratkom na selo, u prirodu, vraćamo i nekim praiskonskim korijenima preživljavanja najjačih; slabe (ljudske) životinje prepuštene su svojoj okrutnoj sudbini.

“Sigurno u filmu ima nešto antitradicionalistički. Nikad nisam bio oduševljen romantičnim pričama kako su živjeli naši stari. Ovaj film bavi se svijetom koji poznaje samo jednu dijagnozu – postoje normalni i nenormalni. Tu je onda i čitav set narodnih mudrosti koje služe za učvršćivanje te plemenske logike. Citat koji spominješ brutalan je upravo zato što je izrečen sasvim lagano, kao neki aksiom.”

Kritiziraš li “Babajanjom” u određenom smislu i društvo, način na koji se nosimo s našim starima, bolesnima, općenito svim marginaliziranim skupinama?

“Bio sam, naravno, svjestan teme kojom se bavimo, ali kritika nije bila primarna. Možda i zato što taj svijet Dinka Šimunovića polako nestaje (ili barem ja više nisam toliko u njemu) pa me više zanimala sama priča nego problem. Čime smo taj svijet zamijenili, pitanje je koje u ovih trinaest i nešto minuta ne dotičemo. Ne mislim da marginalizirani danas prolaze puno bolje, a sustav diskriminacije uglavnom je samo pristojniji – ljudi najčešće neće tobom plašiti djecu, ali neće te ni zaposliti ako ti naprimjer fali zub.”

Tvoja uvjetno rečeno glavna protagonistica umrla je 2019. godine. Iako si ju želio upoznati, u filmu priznaješ olakšanje što isto više ne moraš učiniti. Jesi li razmišljao kako bi vaš susret izgledao, što bi ju pitao? Smatraš li da si na neki način imao određenu moralnu obvezu razgovarati s njom, eventualno ispričati se za postupke drugih ljudi koji su bez naročitog obzira komunicirali s Janjom?

“Teško je tu više razlučiti zanima li te nešto zbog filma ili te zaista zanima. Obično je pomiješano, ali ne možeš više povući jasnu granicu. Volio bih popričati s njom, ovako hipotetski. Ali realno, mislim da bi bilo sebično uznemiravati ženu, pretpostavljajući da sam ja uopće taj koji se njoj može ispričati. A posebno to ne bih želio snimati.”

Do sredine filma koristiš 4:3 format slike, kasnije prelaziš na 16:9. Postoji li neki konkretan razlog za ovu intervenciju?

“Montažerka Iva Ivan to je još u nekoj početnoj fazi stavila, no bila je sasvim otvorena da i ne završi u finalnoj verziji. Postupak je dosta radikalan. Neki od onih koji su gledali predfinalnu verziju, nisu bili njime oduševljeni. Meni se to sviđalo otpočetka – otprilike na polovici filma kada prelazimo iz prošlosti u sadašnjost, to mjesto otvara jednu ludičku liniju koju film također posjeduje.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije