U subotu je završilo 31. izdanje Dana hrvatskog filma, a među odabranim dokumentarcima natjecateljskog programa našao se i “Zaželi” (Renko / HRT; 2021.) Marija Papića. Hrvatski autor potpisuje nama izuzetno drage “Staklene oči” (Grupa 7 / Kinoklub Zagreb; 2015.), no od njegovih autorskih filmova – ako smo dobro zbrojili i oduzeli – u posljednjih smo sedam-osam godina, bez aktualnog dokumentarca kojem ćemo posvetiti retke koji dolaze, vidjeli tek “Kaj to ja radim” (Renko, 2020.). Zato nas je itekako obradovala svjetska premijera Papićevog novog dokumentarca “Zaželi”, dovršenog još prošle godine, koji je pak zbog poznate HRT-ove nonšalancije s prikazivačkim rokovima (film je prošao na tamošnjem Javnom pozivu za dodjelu sredstava za proizvodnju dokumentarnih filmova neovisnih proizvođača 2020. godine), tek nedavno na DHF-u ugledao svjetlo dana. Bilo kako bilo, vrijedilo je čekati, jer “Zaželi” kroz priču o njegovateljici Nataliji i tri korisnice naslovnog socijalnog programa namijenjenog ljudima starije životne dobi, empatično i obzirno daje pažnju pojedincima koji našim užurbanim i važnim svakodnevicama prolaze nezamjetno, poput duhova.
Temom smrtnosti i prolaznosti u hrvatskom filmu se iz više kuteva možda najviše bavio Ante Babaja; smrću i starenjem kao fenomenima vrijednim istraživanja, ali u konačnici neumitno neizbježnim procesima. U “Zaželi”, pak, Papić dotiče sve ove pojmove, uključujući i vječno prisutnu usamljenost, na neinvazivan način, poštujući ritmovno bilo svojih protagonistica Marije, Nevenke i Mare. Za sve njih svakodnevno u zabačenoj općini Primorski Dolac usred Dalmatinske zagore, brine hrvatska Ukrajinka Natalija, koja je iz danas ratom zahvaćenog područja doselila zbog ljubavi i muža Drage. Svaka od žena razlikuje se po svom psihofizičkom stanju: Marija kao najstarija od trojca, jedva pokretna, krhka i pogrbljena, s Natalijom komunicira na nerazgovjetan način; Nevenka je dosta mlađa, nemjerljivo razumljivija, ali najviše životno rezignirana, opterećena svojom tmurnom svakodnevicom i bolestima (“Svejedno se umrit mora, danas ili sutra, a bolje šta prije”); Maru kao možda najveću enigmu dokumentarca, s najmanje air timea, upoznajemo kao najvedriju od trojca, još uvijek pokretnu ženu sa svojim dnevnim obvezama koje marljivo ispunjava.
“Zaželi” kroz svoje opservacijske srednje planove i pomno birane krupne (lice poput godova bez riječi priča najrazličitije priče) ne daje romantiziranu ideju starosti ili umiranja za više ciljeve.
Posao njegovatelja nije nimalo lagan, a često su njihovi obilasci jedina društvena interakcija tijekom tjedna nebrojenim starijim sugrađanima. Obveza je mnogo: od pomoći pri obavljanju higijenskih stvari, raznih obveza po kući, odlaska u trgovinu, ljekarnu i svega ostalog potrebnog funkcioniranju jednog kućanstva. Kako to djelomično izgleda, Papić nam pokazuje na primjeru gospođe Marije, koju Natalija poput djeteta mora tjerati da jede, dok joj kasnije pomaže pri pranju kose. Marijina kuća jedina je koju detaljnije vidimo iznutra, ali teško da su i ostale u mnogo boljem stanju; prostorom dominira starinska peć koja služi za kuhanje i grijanje, a isti omeđuju vlažni i žućkasti zidovi koji vape za obnovom i boljom toplinskom izolacijom.
“Zaželi” kroz svoje opservacijske srednje planove i pomno birane krupne (lice poput godova bez riječi priča najrazličitije priče) ne daje romantiziranu ideju starosti ili umiranja za više ciljeve. Papić je poput svojih protagonistica svjestan da su oboje duboko i odavno infiltrirani među nas. Starost je teška, bolest je teška, fizičko i psihičko propadanje je teško. Ponekad ih možemo samo čekati u tišini, gledati na kakav zidni sat i čekati da sudac konačno označi kraj. Bez velikog komešanja i završnih pompoznih riječi. U nekoliko navrata pretkraj filma hrvatski redatelj poseže za spomenutim, samotno-satovnim vizualnim metaforama, paralelno kroz film nudeći sliku vječnih ciklusa i prirode/života (mačka s mačićima, turbina vjetroelektrane okreće se bez obzira na vedro ili oblačno nebo…) koji se vječno poput Feniksa uvijek i iznova rađaju. Tamo gdje na samom izdisaju filma caruje zalazeće sunce, sutradan će opet izići novo. I tako ponovno i ponovno. Do kraja vremena.
