Početkom lipnja ove godine premijerno je na 29. Animafestu predstavljen animirano-dokumentarni film “Mačka je uvijek ženska” (Kreativni sindikat, 2019.), začudno biografsko ostvarenje izvan ladice o Mariji Ujević-Galetović, jednoj od najznačajnijih hrvatskih kiparica. Film autorski potpisuju Martina Meštrović i Tanja Vujasinović, Zagrepčanke rođene u dlaku iste, 1974. godine, koje veže i kiparska diploma s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Vujasinović uz magistarsku diplomu na londonskom Central Saint Martins College of Art, od 2016. na ALU-u predaje kiparstvo i umjetnost u javnom prostoru, djelujući također u različitim medijima, uključujući video, skulpturu i zvuk. U sklopu multimedijalnog projekta “Grad na drugi pogled” radi pak i kao filmska producentica i mentorica. S druge strane, Meštrović je aktivna u filmskoj umjetnosti kao 2D i 3D scenografkinja, animatorica i redateljica. Autorica je više nagrađivanih animiranih filmova koji su prikazani na mnogim međunarodnim festivalima. Uz suradnju na animiranim filmovima drugih autora, radila je i namjenske uradake za klijente poput BBC-a i TED-eda. Kao kiparske umjetnice, i Tanja Vujasinović i Martina Meštrović imale su više samostalnih i skupnih izložbi.
Kako već rekosmo, njihov zajednički dokumentarac “Mačka je uvijek ženska” svoj festivalski put započeo je na Animafestu. Samo par mjeseci kasnije film se već ovjenčao s nekoliko domaćih i regionalnih nagrada i priznanja (Festival mediteranskog filma Split, Tabor Film Festival, Festival kratkometražnog filma FeKK), uključujući Nagradu “Vedran Šamanović” za inovativan pristup filmskoj umjetnosti te nedavno Posebno priznanje žirija 17. Liburnia Film Festivala. Bez ikakve sumnje – impresivna i intenzivna tri mjeseca za autorice koje se u autorskom smislu tek probijaju na domaćoj filmskoj sceni. Da bude sve po PS-u, treba notirati podatak da “Mačka” nije prvi karijerni filmski rad naših autorica. Martina Meštrović već je nagrađivana za svoje kratke animirane filmove “Bla” (Kreativni sindikat, 2013.) i “Petrova šuma” (Kreativni sindikat, 2016.); Vujasinović je pak snimila nekoliko eksperimentalno-dokumentarnih videa koji su izlagani u galerijama kao video-instalacije: “Dry Run” (2006), “Nagrada” (2008), “Neisporučeni neoni gospodina Lackovića” (2013)…
A kako je došlo do idejne žarulje ovog kratkometražnog dokumentarca? Marija Ujević-Galetović godinama je držala poziciju jedinog ženskog profesora kiparskog odjela ALU-a. Njena predavanja oduvijek su studentima bila zanimljiva i drugačija, pa su naše redateljice bile iznenađene manjkom kiparičinih dokumentiranih grumena mudrosti u bespućima medijskog svemira. Logičnom se stoga učinila ideja snimiti i zauvijek zamrznuti ovakav život i misli vrijedne divljenja. Pogotovo jer se njihova bivša profesorica od ostalih kolega izdvajala istinskim interesom za studente, svojim pričama o kiparskoj umjetnosti, ali i životu općenito. Bila je svjesna, govore nam redateljice, stvarnosti u kojoj se kiparice moraju truditi više od svojih muških kolega kako bi opstale i uspjele u ovom, nažalost još uvijek patrijarhalnom zanimanju. Zna to dobro i sama Ujević-Galetović, koja se 1995. godine izborila za povijesni status redovne profesorice na ALU-u.
“Kako su Mariji natječaji za izradu javnih spomenika (uglavnom muškarcima!) služili prvenstveno za osiguravanje egzistencije, okrenule smo se dijelu opusa koji nam se činio kao njezin primarni umjetnički interes. Njime smo ujedno željele ilustrirati i podcrtati feministički fokus našeg filma. Iz tog razloga odabrale smo skulpture vitalnih žena i animalističko-ženskih skulptura. Tim više što je i sama Marija odabrala navedene skulpture za svoj park skulptura na Silbi, koji je time postao centralna lokacija filma”, govori nam na početku razgovora Tanja Vujasinović.
Svjesnim ulaskom u animirano-dokumentarni žanr, odnosno izbjegavanjem ispovjednih govorećih glava i klasične arhive, odmaknuli ste se od standardnog narativa biografskog dokumentarnog filma. Što stoji iza takve odluke?
Martina Meštrović: “Animirano-dokumentarno forma filma nametnula se sama po sebi, s obzirom na to da se Tanja u svojim radovima često bavi audio-radovima, dok je moje područje istraživanja animacija. Željele smo izbjeći direktno prikazivanje Marijinog lika u kadru iz više razloga, odlučivši umjesto toga prikazati njen karakter i vibrantni duh kroz vlastite radove. Odluku o odmicanju od klasičnog biografskog dokumentarca donijele smo već na samom početku. Marijin glas u offu dao nam je veliku interpretativnu slobodu. Također, pod svaku cijenu željele smo izbjeći romansiranu poziciju žene-kiparice. Namjera nam je bila napraviti što luđi film.”
Tanja Vujasinović: “Ušli smo u film svaka sa sobom donoseći svoj medij i stvaralački proces – Martina animirani segment, ja dokumentarni. Stoga je od samog početka uvjetovana odluka o spoju animiranog i dokumentarnog filma s audio-narativom. Naime, u svojim radovima često krećem s montiranjem dokumentarnih audio-narativa. Bilo je stoga logično u taj zahtjevan proces krenuti isprobanim putem, pa da potom Martina animacijom reagira na narativ. Snimke Jasenka Rasola uklopile smo kao zadnji od tri segmenta. Bio je to tek početak, jer smo nakon prve montaže uz pomoć montažerke Ive Kraljević, mijenjali puno toga kako u odabiru materijala, tako i u samom konceptu. Narativ u offu dao nam je u ovom slučaju veću slobodu u gradnji strukture cjelokupnog filma, pogotovo u izgradnji odnosa studentica i profesorice. Dobile smo na taj način veći naglasak na odnos triju žena u filmu, odnosno jasniju poruku kako ovo nije samo film o Mariji, već i naše viđenje nje kao osobe i umjetnice. Osim toga, skulpture u filmu predstavljaju Marijin alter ego. Veće prisustvo protagonistice unijelo bi nepotrebnu realističnost. Samim time, film bi izgubio na začudnosti.”
Konačna, petnaestominutna verzija dokumentarca uvjetovana je financijskom stranom medalje. Tako ste, naime, konstatirali u jednom nedavnom intervjuu. Možete li malo proširiti taj odgovor – u smislu koliko bi sam film izgledao drugačije s pokojom kunom više u džepu?
M.M.: “Oko ovog pitanja malo se razilazimo u mišljenjima (smijeh). Imale smo divne suradnike koji su nastavili raditi čak i u trenutku probijanja budžeta. Bilo je materijala i za duži film, ali smatram ovu verziju filma optimalnom. Ostale smo fokusirane na osnovnu temu, uspjevši uspostaviti ritam između snimki, animacije i audio-narativa. Realno govoreći, Marija nam nije dala previše materijala na temu feminizma. Da smo film produžile na, primjerice, četrdesetak minuta, vjerojatno bismo se vratile na varijantu biografskog filma.”
T.V.: “Veća financijska sredstva omogućila bi pristojne honorare za sve naše suradnike. S obzirom na to da se produkcija odužila na tri godine, dobar dio posla odrađen je volonterski. Teško je predvidjeti kako bi film izgledao s dužom minutažom, jer smo u startu s te strane sebi postavljale izvediv koncept. Da smo kojim slučajem imale sredstava za pedesetak minuta, bio to sasvim drugi film. Neizbježno bi se razvodnio nama bitan feministički fokus, dok bi se pažnja vrlo vjerojatno više posvetila Marijinom karakteru, njenim širim interesima itd. Ni ovakva, kolažirana isjeckana dramaturgija konačne verzije našeg dokumentarca, ne bi mogla funkcionirati u dužem filmu. Jednostavno bi se time raspršio. Takav dokumentarac više bi rekao o samoj protagonistici, ali onda bi u potpunosti trebalo promijeniti koncept i strukturu filma.”
U filmu ste koristili brojne zanimljive filmske i animacijske tehnike, poput običnih kolaža, stop motion animacije itd.
M.M.: “Kao kiparica, jako sam se veselila animiranju Marijinih skulptura. Većina njenih kipova, međutim, nema ruke. S time sam imala dosta problema. Taj nedostatak natjerao me na smišljanje animacije u kojima ruke nisu bile potrebne. Najveći izazov bilo mi je usklađivanje animiranih i snimljenih materijala te audio-narativa. Često puta animacija bi izašla iz asocijativnosti audio-narativa, nastavljajući svojim putem kako bi ispričala vlastitu priču. Sve animacije u potpunosti su bazirane na Marijinim radovima i bilo ih je zabavno dekonstruirati, pa im potom davati novi kontekst. Film ima dozu eklektičnosti, dijelom zbog spajanja raznih animacijskih tehnika (2D, kolaž – cut out, pikselacija – animacija ljudskog tijela). Ideja o korištenju maketa proizašla je iz audio-snimke koja govori o ateljeima. Njih smo izbacile, ali ideja o izradi maketa ostala je pa zaživjela u dijelu gdje se spominje Louvre i Marijina izjava ‘Žene ne misle jer znaju’“.
T.V.: “Animacija je proistekla iz Marijinih radova – skulupture i crteži iz filma sugerirali su boju i pokret, a direktor fotografije Jasenko Rasol uspješno je fotografijom pratio animaciju. Odlučile smo se za statične kadrove, čime se omogućio prirodniji i lakši prelazak u animaciju. Dio snimljenih materijala simboličnog je karaktera, ne nužno dokumentarnog. Smatram da je i taj dio doprinio poetičnosti filma. Sami prijelazi na dosta su mjesta riješeni iscrtavanjem animacija proizašlih iz snimljenog materijala i obratno. I dalje je postojao dojam iscjepkanosti, pa su upravno brojne kombinacije tehnika u istom kadru – kolaži na crtežu, fotografiji ili snmci, 2D animacije na snimci, 2D animacije na maketi ili stop motion animacije uz 2D animaciju – stvorile cjelinu i ritam, ne samo vizualno već i konceptualno.
“Naime, različite tehnike pomogle su nam spojiti više idejnih linija u cjelinu; također i izdvojiti, odnosno naglasiti pojedine linije filma – tako se stop motion animacija u kombinaciji s 2D animacijom koristi u trenucima Martininog i mojeg ulaska u kadar, gradeći Marijin alter ego. U filmu je prisutno i mnoštvo podteksta, koji vjerojatno nije čitak na prvo gledanje. Tako smo i na simboličkoj razini podržale Marijinu ideju žene kao prirodnog bića naglašene vitalnosti i slobode kroz igru interijera i eksterijera, odnosno kroz kontekst zatvaranja skulptura u interijere i njihovo oslobađanje u eksterijerima/prirodi. Iz istog razloga naglasile smo i ritmičke cikluse u prirodi – noći i dana te godišnjih doba.”
Unatoč progresivnim stavovima, glavna protagonistica odbija svrstavanje u feministički koš. Zašto je tome tako? S druge pak strane, koliko je vama kao autoricama bilo bitno promatrati, odnosno prikazati stvaralaštvo i djelovanje Marije Ujević-Galetović kroz feminističku prizmu?
M.M.: “Sam taj podatak o Mariji kao prvoj i dugo vremena jedinoj profesorici na Kiparskom odjelu, bio je dovoljno jak za nametanje jednog od glavnih pravaca u filmu. Feministička ideja nije joj strana, ali kako i sama kaže – ne voli biti dijelom organizacije. Morala bi u tom slučaju, kaže, slijediti pravila krda. Ona zbog vlastite slobode radije bira neutralnu poziciju u javnom prostoru.”
T.V.: “Marija Ujević-Galetović nepobitno je doprinijela rodnoj jednakosti u kiparskoj profesiji. Nije to, međutim, radila iz nekog svjesnog aktivizma, već se željela baviti svojim poslom i biti uspješna u njemu. I sve to u okruženju koje nije dijelilo njena razmišljanja – jer je bila žena. Feminizam nije bio cilj njenog djelovanja, već je došao kao posljedica istog. Proizašao je doslovno iz prakse, a ne teorije. I dan danas Marija u svojoj 86. godini u svom ateljeu odradi normalni radni dan, jer je kiparstvo poziv kojeg obožava.
“Također, zalaganje Marije Ujević-Galetović za primanje studenata po talentu umjesto spolu, spada u zdravorazumski stav. No, u jednom izuzetno mačističkom okruženju, upravo je zdrav razum bio najžešći oblik aktivizma. Marijin feminizam samo je jedan segment njenog osobnog i profesionalnog djelovanja. Iz tog razloga ne želi trpanje vlastitog stvaralaštva isključivo u feministički koš. Međutim, njen feministički doprinos prepoznale smo kao nama osobno bitan, samim time i ključan za ovaj film. I Martina i ja vodile smo iste bitke, koje su zbog njenog nasljeđa bile nešto lakše. Aktualni feministički diskurs nju uopće ne zanima. Marijin feminizam afirmativan je u smislu isticanja ženskih prednosti kako ih ona vidi. Pritom slavi ženu s biološko uvjetovane razine – stajalištu zapravo nepoželjnom iz perspektive današnjih feminističkih teorija.”
Iz kuta rodne ravnopravnosti, kakvo je danas stanje na Akademiji likovnih umjetnosti?
M.M.: “Tanja je upućenija o stanju na ALU-u, ali dovoljno je otvoriti web stranicu ALU Odjela kiparstva i vidjeti pravo stanje stvari.”
T.V.: “Kako predajem na ALU-u, iz prve ruke mogu reći da je situacija daleko od ravnopravnosti. S obzirom na to da kiparsko zanimanje muškarcima više nije toliko ekonomski zanimljivo, danas kiparstvo na Akademiji studira podjednak broj žena i muškaraca. Iz tog je razloga ženama olakšan pristup ALU-u. Ipak, najveći broj profesora i dalje je muškog spola. Čak se može reći da je situacija gora nego u Marijino doba. Na sceni danas u prosjeku djeluje mnogo više ženskih umjetnika, no postotak profesorica na Akademiji ne prati taj trend. Takva situacija samo je preslika današnjeg hrvatskog društva, koje nazaduje prema konzervatizmu i patrijarhatu. Upravo je to jedan od glavnih razloga zašto nam se činilo bitnim u današnjoj Hrvatskoj napraviti film s fokusom na feminizam.”