PočetnaIntervjui"Sve naše protagonistice danas su Veće od svoje traume"

“Sve naše protagonistice danas su Veće od svoje traume”

-

Na 18. ZagrebDoxu u utorak je svjetski premijerno prikazan dokumentarac “Veće od traume” (Metar60, 2022.) autorica Mirte Puhlovski i Vedrane Pribačić (“Tvornica je naša!”). Tema filma nimalo laka, ali koju je bilo izuzetno bitno ispričati za dodatnu senzibilizaciju hrvatskog društva. U središtu njihove pažnje, dakle, našle su se tri žene silovane u Domovinskom ratu, koje desetljećima nakon traumatičnih događaja, pod stručnim vodstvom različitih terapeuta, u sklopu programa “Ja sam mnogo više od moje traume”, pokušavaju konačno zacijeliti svoje duboke psihološke rane. Za razgovor smo zamolili upravo dvije autorice, koje zajednički potpisuju scenarij, Pribačić režiju, dok je Puhlovski i producentica dokumentarca “Veće od traume”.

Zašto ovaj film, zašto ova ideja? Prođimo ukratko vaš zajednički put od ideje do realizacije. Također, Vedrana, ovo je tvoj prvi (dokumentarni) film dugog metra?

Vedrana Pribačić: “Da, ovo je moj prvi dugometražni dokumentarni film. Počelo je s mojom susjedom teškog imovinskog stanja. Kad je čula da se bavim filmovima, priznala mi je da je bila zatočena u logoru, zlostavljana, te odvojena od svoje djece koju nije vidjela dvadeset godina. Željela je da se snimi film o njoj i da je spojim s djecom. Bila sam potpuno svjesna njene duboke traume, tolike da nas obje ne smijem izložiti snimanju bez organiziranja stručne pomoći. Razgovarala sam s Mirtom o tome i ona je, kao voditeljica sistemskih konstelacija (jedna od tehnika koju vidite u filmu), saznala preko jedne od osnivačica ovog programa Branke Devčić, da rade nekonvencionalni program osnaživanja upravo za ovakvu vrstu traume. Susjedu smo odveli tamo, no ona se uplašila promjene i odustala. Međutim, mi smo nastavile snimati druge žene na programu. Zašto sam ostala snimati? Jer sam žena, jer se u svakom ratu siluje (a nažalost i u miru), zlostavlja i ucjenjuje s djecom, partnerima, roditeljima. I to se događalo 150 kilometara od mene. Željela sam prikazati rat iz perspektive maltretiranih žena. Ali prije svega proces njihovih iscjeljenja.

“Često dokumentarci prikazuju svjedočanstva – dakle, prijašnje događaje. No, vrlo malo njih prikazuje izlaz iz možda najgore traume koju osobno mogu zamisliti. I nije riječ samo o silovanju. Te žene nisu znale hoće li njih ili njihove bližnje nakon toga ubiti, da li će taj dan smjeti na wc, hoće li ih izgladnjivati… Hoće li im upaliti svjetlo navečer ili će ih ostaviti danima u mraku. Za mene je ključna stvar da im je ovaj program pomogao. Log line našeg filma kaže da u svima nama postoji zdrav dio koji je veći od traume. To je umirujuća spoznaja. Ah, s čime sam se sve susretala… Ne znam otkud krenuti: od priča kojih nema u filmu jer nismo željeli na taj način još dodatno potencirati traumu, do financija, muka u montaži (kako prikazati ono unutarnje i unutarnju promjenu protagonistica?), do međusobnog povjerenja koje je trebalo graditi kako bi nam dopustile ovakav pristup… Ali evo, uspjele smo. Nisam sigurna da ću ikada u životu više snimiti nešto toliko teško i toliko važno.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Veće od traume"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Veće od traume”

Mirta Puhlovski: “Željela sam napraviti film koji prikazuje unutarnju promjenu i način na koji se ona odražava na naš život. Mislim da je to univerzalna i važna tema. Znači, ako se jedna izuzetno teška trauma može prevladati, onda je za svakog čovjeka, koliko god mu bilo teško, promjena moguća. Htjela sam pokazati i koliko je zahtjevno pokrenuti taj proces i koliko je normalno da ljudi odustaju od sebe pod raznim pritiscima. Iz vlastitog iskustva znam da čovjek svoju situaciju mora doživjeti kao bezizlaznu da bi krenuo tražiti izlaz. A životi naših protagonistica u filmu kreću od točke u kojoj žive već dvadeset godina. Mnogi ljudi opstaju u teškim situacijama, pristajući na takav život jer ne vide drugi izlaz. Uvijek je nešto drugo ili netko drugi kriv za njihovu situaciju. Dok je tako, teško je usredotočiti se na sebe. Treba puno snage da bi se svakodnevno, unutar sebe, borili protiv života koji živimo i istodobno se pravili da ga prihvaćamo. Nije bilo lako ni u produkcijskom ni u kreativnom smislu. U kreativnom me vodila znatiželja, a rad na umjetničkim aspektima filma za mene je bio veliki izazov. S druge strane, rad producenta na filmu nikad nije gotov. Taj proces još traje i trajat će još nekoliko godina.”

Jeste li organski pronašli tri glavne protagonistice ili ste i prije filma znale da će ove žene nositi film? Koliko ih je možda trebalo nagovarati na snimanje, obzirom na doista tešku i mučnu temu?

V.P.: “Nismo od početka znale da će nam baš Katica, Marija i Ana biti protagonistice. To se iskristaliziralo samo, tijekom snimanja. Film nas je vodio prema tome. Nismo nagovarale tu grupu žena, već smo se predstavile, rekle što želimo i dale im potpunu slobodu pri odlučivanju žele li sudjelovati u snimanju. Nakon pristanka, rekle smo im (kasnije i napravile) da će prve vidjeti zadnji cut, te imati pravo reagirati na njega kako žele. Bez obzira na uloženi novac, trud i vrijeme, ne bismo prikazale film dok se protagonistice s rečenim i viđenim ne bi složile. Na početku smo Mirta i ja dolazile na nekoliko radionica. Samo smo sjedile i upijale. Budući da je izrada filma trajala tri godine, ne mogu reći da je sve bilo bajno i da se nisu pojavili momenti nepovjerenja od strane protagonistica. No, kad bi se to dogodilo, pažljivo bismo ih saslušale i razmislile o rečenom. One su nam bile važnije od našeg filma. Primjerice, Katica je u jednom trenutku tražila da više ne snimamo njene individualne razgovore s psihologinjom Eminom Simunić. I nismo. Možda bi nam to bilo bolje za film, a možda i ne, ne znamo. Ali tako se gradi povjerenje i tako dobivaš pristup – uvijek moraš onog kojeg snimaš staviti na prvo mjesto. Također, bitno je naglasiti da nam je misao vodilja bila i da im ne smetamo u radu na sebi. Stoga nismo donijeli gomilu opreme. Imale smo samo dvije kamere – jednu fiksnu i jednu iz ruke. Ovdje je direktor fotografije Dario Hacek napravio izniman posao. Ja sam snimala ton, rasvjete nije bilo. Dakle, od filmske ekipe bilo nas je prisutno samo troje: Mirta, Dario i ja.”

M.P.: “Snimale smo taj program i nikog nismo manipulirali. Točnije bi bilo reći – maknule smo im se s puta. Bile smo skoro nevidljive. Žene nam nisu pričale o svojoj traumi, već su bile usredotočene na sebe i svoj vlastiti proces. Budući da smo tako dugo bile prisutne s kamerom, mislim da je čak i ona dobila neko svoje mjesto u tom procesu. Na kraju je imala pristup i u njihov privatni život. Koliko su se one otvorile prema sebi, toliko su se otvorile i prema nama. Ali mi nismo bile u to uključene, sve je njihova zasluga, ostvarena uz pomoć programa i ljudi koji su ga osmislili. Radi se o vrhunskim stručnjacima različitih metoda orijentiranih na soluciju, umjesto na problem. Tijekom dvadeset godina, trauma se infiltrirala u sve pore bića i aspekte života tih žena. Direktan rad na traumi stoga ne bi bio svrsishodan i vjerojatno bi doveo do retraumatizacije.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Veće od traume"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Veće od traume”

U “Veće od traume” kao filmski zaista rijedak slučaj, vidimo unutarnje funkcioniranje programa i grupe psihološke pomoći, u ovom slučaju ženama silovanim u Domovinskom ratu. Možete li nam opisati metode koje terapeuti koriste u ovom programu i kako je moguće da nešto ovako plemenito, bitno i potrebno, u Hrvatskoj ne može osigurati nastavak financiranja?

V.P.: “Sistemsko-integrativni program ‘Ja sam mnogo više od moje traume’ osmišljen je od strane petero hrvatskih terapeuta i praktičara, posebno za ovu vrstu traume. Četvero od njih imate prilike vidjeti u filmu. Program je poseban po tome da uzima u obzir cijelu osobu, tj. fizički, emocionalni i duševni dio. Sastoji se od sistemsko integrativnih suportivnih metoda: Feldenkrais koji vodi Hrvoje Vitturi, Sistemske konstelacije pod vodstvom Dr.sc. Branke Devčić, psihološke podrške (Emina Simunić) i Osteopatije (Zvonka Tomasović Hrkovac). U program su uvrštene i NLP metode, implementirane od strane Gordane Kastrapeli, no koja nije u to vrijeme sudjelovala na programu. Sam program nije jeftin – traje dvije godine svaki mjesec po tri cijela dana i vrlo je intenzivan. Jedna od specifičnosti je i da su polaznice u svojevrsnom retreatu, budući da tijekom ta tri dana dolaze iz Vukovara i okolice u Zagreb gdje su smještene u hotelu i nemaju drugih kućanskih obaveza. Dakle, mogu usmjeriti svu energiju na sebe. Osobno mislim da nije stvar u novcu, nego u volji i niskoj razini svijesti struktura koje odlučuju o njegovoj distribuciji. A možda ih i nije briga za žene. Naime, nije samo žena stradala, nego i svi oko nje, djeca, suprug i mnogi drugi. Ako program djeluje na ovakvu traumu, koja još k tome nije tretirana 25 godina, zamislite što bi mogao učiniti za sve druge vrste trauma? Recimo, one nastale potresom, pandemijom… Mislim da bi ovaj program trebao biti nacionalni prioritet, da bi društvo o tome trebalo ozbiljno razmisliti.”

M.P.: “Radi se o svjetski poznatim i renomiranim metodama za koje se ljudi godinama obučavaju. U svijetu su inače vrlo cijenjene. No, kao što Vedrana kaže – novac nikad u stvari nije prepreka. Sve su to izuzetno važne metode kroz koje čovjek sazrijeva i postaje budniji za svoje fizičke, tjelesne i emotivne potrebe. Mi bismo kao društvo profitirali da našim ljudima, i to pogotovo onima kojima je to najpotrebnije, omogućimo da se na ovaj način podrže i osnaže. To je ono što unapređuje kvalitetu života.”

Vaš dokumentarac nosi puno snažnih citata, poput “Trauma se želi dovršiti” jedne od terapeutkinja. Do kraja filma uspjeli smo vidjeti lijep napredak u ponašanju žena, od početnog grča i unutarnjih sukoba, do opuštanja i smijeha.

V.P.: “Da. Zar to nije krasno?”

M.P.: “To je rekla osteopatica koja radi na tijelu. Jer, trauma ostaje zapisana ne samo kao sjećanje i kao emotivno-mentalna barijera. Ona je pohranjena u našem tijelu. Direktni rad na tijelu koji se provodi kroz Feldenkrais i Osteopatiju, u programu je jednako zastupljen kao i sve ostale metode. Nažalost, nije dobio više mjesta u filmu, jer smo se usredotočile na iskustva koja se mogu verbalizirati kroz doživljaj žena. Imale smo prvotnu ideju da ćemo koristiti animacije koje bi dočarale kako tijelo reagira na ruke terapeuta, ali iz više smo razloga od toga odustale. To gledanje traume, ne kao neprijatelja već kao nešto što je u nama i teži tome da se dovrši, također je umirujuće. I jako ste lijepo primijetili da postoji taj grč u početku. Rekla bih da postoji težina koju gledatelj može osjetiti, a da do kraja filma iz kina izlazite s lakoćom koju su i naše protagonistice iskusile.”

Na fotografiji: 18. ZagrebDox, premijera "Veće od traume" / Foto: Julien Duval/ZagrebDox
Na fotografiji: 18. ZagrebDox, premijera “Veće od traume” / Foto: Julien Duval/ZagrebDox

Katica, jedna od glavnih protagonistica, u filmu govori da se nije otvorila ni psihijatrici. Od straha, poniženja. U jednom trenutku govori: “Strah me moje sreće”. Kao da ne zaslužuje biti sretna nakon svega što joj se dogodilo…

V.P.: “Nakon što je konačno uspjela pobjeći s djecom iz okupiranog područja, Katica se povjerila jednoj psihijatrici. Zamislite razinu empatije i profesionalnosti kod te stručne osobe, kad je Katičinu priču prepričala javno na kavi drugim izbjeglicama? Nakon toga, Katica je zašutjela; 21 godinu je šutjela. Progovorila je konačno u našem filmu, zahvaljujući programu ‘Ja sam mnogo više od moje traume’. Katica i sve naše protagonistice, koje su za mene i Mirtu istinski heroji, danas su Veće od svoje traume. Jer, nije lako suočiti se sa svojom najdubljim traumom. Nije lako ni izaći iz identiteta žrtve, kad ste ova toliko dugo, kad vas kao takvu tretira okolina i mediji. Što ste bez toga? Tko ste vi? Katica se bojala promjena, ali mislim da se s time svi lako možemo identificirati. Naši obrasci ponašanja su neka kočnica, ali i štit. Raditi na sebi je teško, zahtjevno i hrabro. Postati netko drugi, a do sad ste uspjeli preživjeti ovakvi kakvi jeste – pa to je zastrašujuće. Mislim da se zato Katica bojala svoje sreće – tko sam ja ako se opustim?”

M.P.: “Vedrana je rekla jedan dio, a ja bih dodala da se ovdje radi i o prihvaćanju sebe. Kroz strukturu filma sve žene počinju upoznavati sebe tj. ponajviše one dijelove koji su im, radi traume, bili potisnuti. To je vrlo snažan osjećaj – pogledati odbačeni dio sebe, ovaj preplavi osobu u pozitivnom smislu. Do sada su naše protagonistice često bile preplavljene negativnim osjećajima, tako da je i sama mogućnost da ponovno time budu preplavljene zastrašujuća. Kako si dopustiti osjetiti preplavljenost vlastitom srećom, ako ste tako dugo biti preplavljeni nesrećom. Taj mehanizam koji naše tijelo i emocije pamte tako dugo – trebalo je promijeniti. I strah je velika kočnica. Ali sve su protagonistice, unatoč strahu, ustrajale. Najvažnije je da su one shvatile, svaka za sebe, kako taj njihov mehanizam funkcionira. Njihovo je tijelo zapamtilo što učiniti, kako si pomoći, kad ih stari mehanizmi počinju preuzimati.”

Baš je Ana, jedina osoba srpske nacionalnosti u grupi, nekako bila najnepovjerljivija, žena koja je po svom mišljenju bila izolirana od drugih. U jednom trenutku htjela je odustati od programa. Srećom, to se nije dogodilo i do kraja filma stvari su se dosta promijenile, nabolje. Da upotrijebim još jedan, jako moćan citat, baš od strane Ane: “Nikad nisam ni imala priliku biti žena”…

V.P.: “Vidjeli ste u filmu da Ana živi u gotovo napuštenom selu u vrlo skromnim uvjetima. Njene su ruke izraubane od kopanja i cijepanja drva. Nedavno je konačno dobila tekuću vodu. Nakon rata, bila je oštećenog vida zbog udaraca u glavu u logoru. Njen način života ne podržava ženstvenost, kao ni okolina u kojoj živi. Ali upravo taj težak život dao je Ani snagu da se izbori za sebe. Uz to, klinika Svjetlost joj je poklonila operaciju očiju i danas je ona progledala ne samo iznutra, već i fizički. Sa svojim ženskim dijelom također se uspjela spojiti u vježbi ‘Žena, skriveni dio’, koja se vidi u filmu.”

M.P.: “Snažna je ta njena izjava, jer nije lako reći ‘Ja nikad nisam ni bila žena’. Radi se o ženi koja poznaje ulogu i majke i supruge. No, svjesna je da obje uloge nisu zadovoljile njenu potrebu da bude žena. Ona čezne za zajedništvom sa ženom u sebi. U jednom trenutku ona je tu ženu u sebi i spoznala. Također, film na suptilan način progovara i o zajedništvu žena, a grupa kao takva, također je jedan od likova u filmu.”

Na fotografiji: 18. ZagrebDox, premijera "Veće od traume" / Foto: Julien Duval/ZagrebDox
Na fotografiji: 18. ZagrebDox, premijera “Veće od traume” / Foto: Julien Duval/ZagrebDox

Je li itko od počinitelja osuđen za svoje zločine? Što bi hrvatska država trebala napraviti kako bi se pomoglo žrtvama seksualnih zločina za vrijeme Domovinskog rata?

V.P.: “Nisam to detaljno istraživala, ali ono što znam od naših protagonistica – nijedan njihov zlostavljač nije osuđen. Mnogi više nisu u Hrvatskoj. Neki su u drugim državama čak i bili privedeni na sud, ali ovaj ih je zaštitio, vrijeđao i dodatno traumatizirao žrtvu. Oslobođeni su. Ovakav tip zločina teško je dokaziv, jer nema DNK dokaza iz rata ili fotografija i snimki zločina. Trebalo bi se ići na povjerenje prema žrtvi. A ono izostaje. I inače izostaje empatija prema silovanim ženama, kao i ozbiljan sistem kažnjavanja silovatelja. Pogledajte kakve male kazne oni dobivaju u vrijeme mira, s dokazanim počinjenjem zlodjela? Pogledajte i vani, primjerice Me too pokret, pa nije baš da hapse zlostavljače ‘ko ludi.

“Hrvatska država – da želi doista pomoći svima nama, ne samo protagonisticama – trebala bi omogućiti ovaj program svim traumatiziranim ljudima. Dakle, da program postane dio nacionalnog programa duševnog zdravlja, te da ga plaća tko može, a drugi da ga mogu dobiti besplatno. Također bi trebalo sustavno liječiti silovatelje. Zamislite samo mrak u dušama ljudi koji su sposobni učiniti ovakav gnjusan čin. No, iako nisu dobile pomoć od institucija, ona je pružena od strane od UN-a i udruge Žene u domovinskom ratu, sa Zakladom Sunčica. Protagonistice su bile te koje su odlučile preuzeti odgovornost za sebe i pokušati s nekonvencionalnim programom, iako nisu znale gdje će ih to dovesti. To je hrabro. Dakle, pomogle su same sebi. Na žalost, njih je malo naspram tisuća silovanih, za koje se ne zna i za koje se nikad neće znati. Društvena stigma, prebacivanje krivnje na žrtvu, sram, umanjivanje zlodjela – sve to je pridonijelo činjenici da se prijavljuje jako malo takvih zločina. Uopće se ne čudim. Kako ih se tretira, nisam sigurna bih li osobno ikad ikome rekla da mi se dogodila takva situacija. Ali, sad znam ono na čemu se program ‘Ja sam mnogo više od moje traume’ i bazira: u svima nama postoji zdrav dio, veći od traume i uz pravu pomoć, on će osnažiti ostalo. I ta je spoznaja doista umirujuća.”

M.P.: “Vedrana je sve lijepo rekla. Dodala bih samo jedan detalj s predstavljanja projekta na When East Meets West pitching forumu u Trstu. Tamo smo bile na individualnim sastancima s koproducentima, festivalskim selektorima i distributerima. Jedna prodajna agentica vrlo respektabilne europske tvrtke pitala nas je hoće li u filmu biti silovatelja. Jer, ima puno filmova o silovanju i ženama, ali ne i o silovateljima. Njoj bi to zanimljivo, jer treba educirati muškarce da to ne rade. Sigurno da treba, ali prvenstveno treba educirati žene žrtve silovanja. Osim toga, kada čujete ovu Vedraninu priču, samo pitanje je van pameti. Ljudi u svijetu ne znaju da su te zločine vršili bivši školski kolege i susjedi. Ne mogu ni zamisliti da neke žene i danas mogu susresti svoje silovatelje na cesti. Problem silovatelja također je važna tema, ali u ovom filmu mi se njime ne bavimo. Bilo nam je najvažnije da se žene osnaže i poboljšaju svoj život.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije