Prva sezona dokumentarnog serijala “How To with John Wilson” (2020. – ) uhvatila je gledatelje na prepad, oduševila kritičare diljem svijeta i od dotad nepoznatog filmaša iz naslova napravila ako ne zvijezdu, a onda barem poznato ime koje ne morate guglati kao da je pao s kruške. Imao je John Wilson prethodno svoju malobrojnu, ali vjernu sljedbu na Vimeu, gdje je objavljivao koncepcijski vrlo slične filmiće kao u “HTWJW-u”: humoristične situacijske vinjete iz njujorške svakodnevnice, snimljene iz POW ruke. Bili su to svojevrsni tutoriali za snalaženje u Velikoj jabuci i životu općenito, sve s nadnaravnom dozom humora i britke inteligencije, uz nenametljivu, low key osobnost svog autora i iskrenu, nehinjenu zainteresiranost za sugovornika. Naravno, nitko Wilsona, a bogme i ostatak svijeta, nije mogao pripremiti na kasnije događaje. Producent (redatelj i glumac) Nathan Fielder imao je dobro oko snimivši Wilsonov talent na već spomenutom Vimeu, brzo je dogovoren sastanak s HBO-om koji je, pak, zadovoljan viđenim i poslušanim dao zeleno svjetlo za premijernu sezonu sadržaja koji plijeni svojom unikatnošću, čak i dobro nagledanim pojedincima među nama. Tko se, primjerice, ne bi sjetio Wilsonove talijanske gazdarice koja ovome peče kolače i pere veš, savršeno skuhanog rižota, Mandelinog efekta, proganjajućeg pogleda mladog Chrisa u Cancúnu i cijelog niza apsurdnih situacija i prizora koje morate pogledati da biste vjerovali.
Godinu i mrvicu kasnije, dakle, američki autor više nije obični šmokljan iz susjedstva s čudnim interesnim podražajima, već etablirani autor s profiliranom, gotovo kopirajtanom nišom – vilsonštinom, ako hoćete. Ili tako nekako. Produkcijski je druga sezona dobila lijep financijski poguranac – iako je na prvu manje-više slično premijernoj sezoni, intervjui redatelja otkrivaju da na seriji radi pedesetak ljudi, dio snimljenog materijala otpada na stalno zaposlene snimatelje, dok su se scenarističkoj ekipi pridružili komičar i scenarist Connor O’Malley (“Late Night with Seth Meyers”, “Joe Pera Talks with You”) te novinarka i spisateljica Susan Orlean. Uz spomeniti dvojac, (scenarističko) oblikovanje serije povjereno je Alice Gregory i Michaelu Komanu koji su tu još od prve sezone te, naravno, alfi i omegi showa Johnu Wilsonu. “How To With John Wilson” oduvijek je odavala dojam kreativnog nereda, lude kaotične spontanosti koja – u dobru i zlu – na stvari i društvene fenomene gleda iz kuteva nepojmljivim logici običnog čovjeka. To i dalje jest slučaj, naravno da jest, ali treba uzeti u obzir činjenicu da na pripremu sezone – naročite nove, koja sa sobom vuče veće uloge – Wilson sa svojim suradnicima u scenarističkoj sobi provede i više od tri mjeseca postavljajući kakav-takav tematski okvir, kao što stoji u intervjuu Esquireu. Sezonu koja je trebala potvrditi da ona premijerna nije bila slučajnost, te koju je po autorovim riječima trebalo dovršiti dvostruko brže od prethodne.
“How To with John Wilson” koncepcijski je preslikana verzija prve sezone: šest epizoda u kvazi-tutorial štihu objašnjava kako stvari raditi na ispravan način, konkretnije – kako investirati u nekretnine (“How to Invest in Real Estate”), uživati u vinu (“How to Appreciate Wine”), pronaći parkirno mjesto (“How to Find a Spot”), kako se riješiti baterija (“How to Throw Out Your Batteries”), kako zapamtiti snove (“How to Remember Your Dreams”) te kako biti spontan (“How to Be Spontaneous”). Dakako, ovo je John Wilson i ništa nije onako kako se čini na prvu. Jer, nakon očekivane HBO-ove uvodne špice i klasičnog nazalnog pozdrava našeg autora (“Hey, New York.”), očekujte – neočekivano. Točnije, bez obzira koliko događaji na ekranu imali veze s početnom naslovnom tematikom, stvari gotovo uvijek zabrazde u neočekivanom smjeru s potpuno šašavo-rubnim sugovornicima. Tako, primjerice, u prvoj, nekretninskoj epizodi doznajemo da Wilson kupuje stan od svoje legendarne talijanske gazdarice (odakle mu silni novac ne znamo, možda HBO zbilja plaća bogovski); u drugoj (“How to Appreciate Wine”) se priča vrti oko nedohvatljivo-neegzaktne znanosti kušanja vina, sve dok pozornost ne ukrade mladi muškarac koji redovito jede vakumirane vojne obroke stare nekoliko desetljeća; treća (“How to Find a Spot”) se bavi problemom nedostatka parkinga u New Yorku, uz antologijsku scenu sinkroniziranog preparkiravanja stanara kako bi na trenutak oslobodili mjesto vozilu za čišćenje ulica (jeste li znali da postoje lijesovi u obliku automobila?); četvrta (“How to Throw Out Your Batteries”) spaja problematiku odlaganja otpada (baterije) s ljudskim otpadnicima (seksualni prijestupnici) koje je neki administrator stavio tik uz dječje igralište; peta (“How to Remember Your Dreams”) pokušava odgonetnuti pozadinu iza ljudskih snova, ali ultimativni trijumf inače najslabija epizoda druge sezone doživljava nakon (opet) slučajnog Wilsonovog odlaska u trgovinu stripova, da bi ga put odveo na meet ljubitelja filma “Avatar”, najdražih gikova na svijetu; šesta (“How to Be Spontaneous”), pak, našeg junaka prati na putovanju prema većoj spontanosti, no svjetlo pozornice bez ikakve sumnje krade ponovni susret s bivšom gazdaricom u Las Vegasu – spontani i nenajavljeni, naravno, koji zbog nenajavljenog susreta prvi put neslavno propadne.
Iz kojeg god kuta pretresali ovo serijsko remek-djelo, teško je naći bolje potrošenih pola sata gledanja pokretnih slika od druge (a i prve, naravno!) sezone serije “How To with John Wilson”.
I u svojoj drugoj sezoni “How To with John Wilson” dodatno cementira svoje prijestolje posve originalnog sadržaja, usudili bismo se reći trenutno bez premca na televizijsko-streaming tržištu. Wilson posjeduje rijetku kombinaciju empatije, dječje znatiželjnosti i pronicljivog oka za pomaknute detalje, koji svaki za sebe može otvoriti dodatni svemir svakojakih mogućnosti i duhovitih interakcija. Bilo da svojom kamerom – uz specifični duhovito-oštroumni voice-over komentar bez trunke ega – zumira djevojku s dva štakora kućna ljubimca na ulicama New Yorka, limenku Podravkinog (!) gulaša ili odbačeni sef pokraj ulaza koji tamo stoji već mjesecima, ovaj introvertirani dokumentaristički Buddy Holly pokazuje da sve stvari i osobe oko nas posjeduju priču. A najbolji od nas sposobni su je upakirati na ovakav, zaista nenadmašan način. U drugoj sezoni Wilson gledateljima otkriva i pokoji osobni detalj (pjevao u a capella zboru, debakl studentskog filma “Jingle Berry”, zanimljiv očev hobi skupljanja fotki znakova zatvorenih trgovina), vidimo ga u automobilu s djevojkom, kasnije u reunionu sa simpatičnom gazdaricom koja je autoru očigledno prirasla srcu (neizbježno obiteljsko pranje rublja kao i u prvoj sezoni)… Da, bilo je teško ponoviti prvu sezonu koja je poput Tysona zapakirala aperkat u prvoj rundi; druga, doduše, nije puno lošija. Postoje iznimno rijetki, ali postoje, trenuci praznog neautentičnog hoda kao u dobrom dijelu pete epizode (“How to Remember Your Dreams”) gdje Wilson ne uspijeva organski povezati svoju naraciju sa snimljenim materijalom, pa sve ispadne dosta umjetno, isforsirano, kao da mrvicu previše uživa u živom prijenosu vlastite legende. No, ovo je već teško cjepidlačenje. Iz kojeg god kuta pretresali ovo serijsko remek-djelo, teško je naći bolje potrošenih pola sata gledanja pokretnih slika od druge (a i prve, naravno!) sezone serije “How To with John Wilson”.
