PočetnaIntervjuiVlasta Delimar: "Fotografija je u filmu kao nijemi prostor”

Vlasta Delimar: “Fotografija je u filmu kao nijemi prostor”

-

Na pretprošlom, 18. Liburnia Film Festivalu prikazan je dokumentarac “Užarska radionica Ivana Delimara” (Domino, 2020.). Dvije godine kasnije, nakon ovog filma o procesu zakapanja radionice svog oca Ivana Delimara na imanju u Štaglincu pokraj Koprivnice, likovna i performativna umjetnica Vlasta Delimar (Zagreb, 1956.) – čije se djelovanje proteže kroz spektar medija, pristupa i tema – na LFF dolazi sa svojim najnovijim filmskim radom. U esejističkom dokumentarcu “Diptih: Iz ljubavi u ljubav” (Studio Render, 2022.) autorica se osvrće i prisjeća četrdeset godina vlastite karijere kroz kolaž fotografija i videozapisa vlastitih performansa, ali i osobnih misli o svijetu koji ju okružuje.

Možete li se osvrnuti na sam naslov filma – što podrazumijeva “Diptih”?

“Prvi dio ‘Diptiha’ je sentimentalan dokument, a drugi je zapravo sažetak onoga što se dogodilo kroz četrdeset godina mojeg djelovanja na lokalnoj i regionalnoj umjetničkoj sceni. Također, spomenuti drugi dio ovog rada počinje riječju Intimitet, budući da se radi o zakapanju 40 fotografija vlastitih radova printanih na dugačkoj bijeloj foliji koja je bila izložena na samostalnoj izložbi 2020. godine u HDLU, povodom mojeg projekta ’40 godina art ljubavi Vlaste Delimar’. Te fotografije zakopala sam na vlastitom imanju u Štaglincu pored Koprivnice na kojem sam od 2005. do 2015. organizirala međunarodni festival performansa. Na samom imanju bila je užarska radionica Ivana Delimara koja nam je služila kao galerijski prostor. Proces rušenja i zakapanja pretočila sam u film koji je bio prikazan na Liburnia Film Festivalu 2020. godine.”

U “Diptihu” se pojavljuju mnoge arhivske snimke iz raznih konteksta i razdoblja. Kako je proteklo prikupljanje i selekcija materijala prikazanih u filmu? Koji su vam bili kriteriji selekcije?

“Ovaj film zapravo je završnica velikog projekta ’40 godina art ljubavi Vlaste Delimar’ koji je djelomično realiziran zbog pandemije. Trebala je biti velika retrospektiva povodom 40 godina djelovanja na art sceni s gostovanjima u gradovima – Ljubljana, Beograd, Podgorica, Skopje, Sarajevo, Zagreb – bivše Jugoslavije, a zamišljena je i velika knjiga s realiziranim radovima u spomenutim gradovima i tekstovima mladih kustosa kroz novu valorizaciju mojih radova. S obzirom da projekt nije u cijelosti realiziran, odlučila sam ga završiti kao film kroz koji sam u konačnici napravila neku autovalorizaciju. Uz montažera Denisa Golenju lakše sam radila selekciju materijala, iako on nije bio sklon da se u filmu koristi previše fotografija. Inzistirao je na arhivskim video snimkama, a ja sam zagovarala fotografiju. Imam osjećaj da u svijetu filma upotreba fotografije može biti na neki način subverzivna, jer nije u okvirima onoga što se pod medijem filma podrazumijeva. Kao da je fotografija u filmu, mogli bismo reći nijemi prostor. A upravo takav nijemi prostor u ovom filmu činio mi se baš potrebnim. Usto, fotografije radova dobile su neki novi život uz razne montažerske vještine. Video-arhiv kao dokument jest zanimljiv kao svjedočanstvo jednog vremena, naročito neki segmenti uz tehnologije iz 80-tih gdje je slika na rubu raspadanja, a proživjela je nekoliko tehničkih transformacija. No, uz fotografiju i video dobila sam, na neki način, kompletniju i zaokruženiju sebe.”

Vaš dokumentarac prikazuje mnoge aktere ondašnje jugoslavenske umjetničke scene, od kojih su mnogi i podijelili vlastite arhivske materijale iz tog vremena. Kako se odvijala ta ponovljena suradnja?

“Neki akteri nisu više živi pa njihovo pojavljivanje daje dodatnu sentimentalnu dimenziju i oni bi svakako bili zadovoljni da su prisutni. Onim živima samo sam napomenula da ću koristiti neke materijale gdje se pojavljuju. Nije bila potrebna neka posebna ponovljena suradnja jer naša zajednička odrastanja toliko su prožeta i ispunjena uz bezuvjetno povjerenje i obostranu ljubav.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Diptih: Iz ljubavi u ljubav"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Diptih: Iz ljubavi u ljubav”

Kroz “Diptih” se dotičete i ondašnjeg političkog sistema i vlastitog umjetničkog djelovanja. Kako sada s odmakom gledate na odnos jugoslavenskog samoupravnog socijalizma kao političkog sistema i konceptualne umjetnosti generalno i vlastite umjetničke prakse specifično?

“Volim naglašavati da je moja generacija u razdoblju bivše Jugoslavije mogla raditi nesmetano i bez cenzure. Nitko nije završio na Golom otoku niti u zatvoru. Nikom nije bilo zabranjeno raditi i to su nepobitne činjenice koje mnogi žele drugačije prikazati. Rođena sam u državi koja se tada zvala Jugoslavija i moj put razvoja bio je zapravo vrlo uspješan, u državi sa snažnom scenom suvremene umjetnosti i u trendu sa svjetskim kretanjima. Umjetnici iz Jugoslavije imali su potpunu slobodu kretanja izvan granica za razliku od drugih zemalja Istočnog bloka iza tzv. Željezne zavjese. No, moja umjetnost je na neki način oduvijek bila subverzivna, ne samo u bivšoj državi nego i u sadašnjoj, ali i izvan granica. Zato me još uvijek mnogi tretiraju kao umjetnicu s margine. I to je na jedan način dobro jer moja umjetnost nije lijepa i dekorativna građanska umjetnost.”

Ono što tematski zaokuplja veliki dio prve trećine filma, Vaš je odnos s ondašnjim lokalnim feminističkim strujanjima koji vam nisu, kako ste sami rekli u filmu, bili pretjerano naklonjeni. Možete li pojasniti razloge takvog odnosa prema Vašem radu koji se ipak, mogli bismo reći, uvelike bavi ženskim tijelom i seksualnošću?

“Čini se da je bio posrijedi veliki nesporazum između mene i raznih feministica. Nikada se nisam deklarirala kao feministica, zato što ne želim biti dio nikakve udružene skupine pa kako se ona zvala. Uvijek sam se sama borila, ne samo za vlastitu poziciju u društvu već i za druge osobe. I uvijek sam tvrdila da je za prihvatljive društvene vrijednosti potrebna dobra komunikacija bez militantnih primisli ili ponašanja. Kada sam napravila rad u javnom prostoru ‘Treba vjerovati muškarcima’, doživjela sam niz užasavajućih feminističkih kritika.”

Središnji dio filma opisuje, prikazuje ali i propituje Vaš privatni ali i umjetnički odnos sa Željkom Jermanom s kojim ste imali bogatu suradnju sedamdesetih i osamdesetih godina. U filmu kažete da Vas je Jerman “volio fotografski”. Možete li objasniti što je za vaš odnos značila fotografska, odnosno umjetnička ljubav te možete li se pobliže osvrnuti na vašu suradnju općenito?

“Jerman me naučio misliti i raditi fotografiju. Fotografsku inicijaciju prošla sam s njim u dugim šetnjama na groblju Mirogoj gdje smo se direktno suočavali sa zbiljom ljudske boli i tragedije. Bila sam jedna od njegovih družica, ljubavnica, njegova umjetnica – učenica, bila sam njegova lastavica, a kad se ljutio na mene bila sam frtalj žene. Ali mogli smo biti zadovoljni jer učinili smo si zrelost za praštanje. Zato danas mogu i znam žalovati gubitak Jermana jednakovrijedno za sebe i za njega, uz sjećanje kada je znao reći: ‘Kad umrem, mnogi će žalovati zbog sebe a ne zbog mene’. Jerman me uveo u svijet performansa, procijenio je da je to odličan medij za mene. U početku smo radili zajedničke performanse, onda je on odustao jer ga više nije zanimalo.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Diptih: Iz ljubavi u ljubav"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Diptih: Iz ljubavi u ljubav”

Jermanove fotografije Vas, kao i vaši autoportreti, kako sami kažete u filmu, propituju odnos realnog i imaginarnog. Možete li dodatno pojasniti spomenuti odnos u Vašem umjetničkom djelovanju?

“Jerman je fotografiju demistificirao i sveo je na elementarno, revolucionarno upotrebljavajući čiste fotokemikalije direktno na površinu fotopapira. Takav anarhistički, samosvjestan pristup fotografiji za mene je značio vrhunsku edukaciju, skoro apsolut autonomije misli i nesmetano samopromatranje, jako bitno za sve ono što je uslijedilo poslije. Njegova opsesija ostavljanja traga kao temelj egzistencije postala mi je bliska, a fotografiju sam prepoznala kao odličan medij kroz koji mogu i ja svoje postojanje najsnažnije prikazati. Tako sam ozbiljno i istinski krenula fotografijom u svoju vlastitost, uz Mirogoj i Jermanovo često ponavljanje: ‘Svijest, svijest; osvijesti to, budi svjesna onoga što je oko tebe’.”

Što za Vas uopće umjetnički predstavlja filmska esejistička forma i dokumentarnost kao takva? Zašto ste odlučili komunicirati vaš život i rad preko medija (dokumentarnog) filma?

“Do sada sam koristila medij fotografije koji je zadovoljavao moju umjetničku žudnju, performans skoro kao apsolut izraza. S medijem filma kao da sam konačno došla u poziciju univerzalnog stvaranja. Naročito korištenje jezika u filmu kao višedimenzijalnost kojom se obogaćuje likovna pozicija, a naracija je uzbudljivija uz mozaično građenje kako fotografija, tako i ostalih elemenata poput raznih efekata, kompozicije slike, tona kao četvrte dimenzije i svakako anarhistički pristup filmskom mediju. Posebno je uzbudljiva tehnika montaže koja omogućuje nevjerojatne transformacije, montaža kroz koju se mogu dobiti različiti putevi; ali se u jednom trenutku treba opredijeliti što je posebno erotična točka. Znati odabrati baš pravu točku, pretvoriti vlastitu stvarnost u filmsku.”

Koji su za Vas bitni simbolički momenti u ovom filmu? Primjerice, pojavljuje se čipka kao česti simbol Vaših radova, kao i žensko tijelo te erotika…

“Mrtva prijateljica Lidija Klarić u mrtvačkom sanduku odjevena u bijelu vjenčanicu, stvarala mi je nakon pogreba neizmjerne užase i paranoju, PTSP i preveliku žalost i bol s kojom sam jedva živjela. Jerman, fotografija i Mirogoj promijenili su užas bijele vjenčanice u bijelu erotičnost postojanja, a neizdrživ užas preokrenuli u prihvatljivo pozitivno. Bijela boja, boja smrti uz bijelu čipkanu vjenčanicu na tijelu Lidije Klarić, postali su dio moje opsesije i nove stvaralačke strasti. Sjećanje na njeno tijelo u vjenčanici više nije bila traumatična mora, već savršena crno-bijela fotografija kroz eros i tanatos.”

Imate li daljnje planove za distribuciju filma? Planirate li ga slati na filmske i umjetničke festivale?

“Ovaj film ćemo, naravno, i dalje slati na razne festivale. Sljedeće prikazivanje biti će na jesen u Muzeju suvremene umjetnosti, kad ću imati promociju knjige pod naslovom ‘Voćarska 5’. Film i knjiga korespondiraju, jer knjiga je autobiografski prikaz onoga što se događalo osamdesetih kada sam na toj adresi živjela s Jermanom. Zato, biti će to zanimljiv događaj, promocija knjige i filma.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije