Naslov “Lutajući oceanom” (MiratecArts / Pulsar Studios / MedVid produkcija / Antitalent / Kinoklub Zagreb; 2022.) mnogoga će zainteresiranoga, zar ne, ponajprije navesti na pomisao da je pred njim djelo u kojem će se kakvim plovilom, bez čvrstoga plana, više-manje nasumce basati plavetnim nedogleđem. No posrijedi je ostvarenje najvećma smješteno na čvrsto tle, u kojem brodice ne zauzimaju značajniju ulogu. Azori, otočje devet većih otoka vulkanskog podrijetla i mnoštva malih grebena u Atlantskom oceanu, u duljini od oko 600 km, površine oko 2300 km2, oko 1360 kilometara od matičnog Portugala. Autonomna regija nastanjena s oko 247 tisuća žitelja. Hrvatski filmaš Toma Zidić svoj je prvi cjelovečernji film ostvario, ni više, ni manje, nego upravo ondje, u tom osebujnom, izoliranom kraju posred nigdine, u međunarodnoj, hrvatsko-portugalskoj koprodukciji. Kako možemo pročitati u razgovoru s autorom objavljenom na ovomu portalu, tako se slučilo spletom okolnosti, a ne stoga što bi snimanje na dalekim Azorima bilo, recimo, kakva davnašnja želja hrvatskog zaljubljenika u udaljeni arhipelag. Podjednako neplanirano rad se oblikovao u dug, a ne prvotno pretpostavljen kratki film, baš kao što su i tema i stil dobili konture na samom poprištu, spregom redateljeva ćućenja mjesta i tamošnjeg života i onoga što su prostori, krajobrazi, ljudi autentično nudili.
Snimljen na Azorima, s Azoranima kao (pretežnim) protagonistima, “Lutajući oceanom” nedvojbeno jest slikopis o tomu otočju, a opet kao da i nije. Gledatelj koji ne prepoznaje vedute područja, a takvih je vjerojatno većina, sve do odjavnice neće biti jasno upućen u to gdje se zbiva to što gleda, a ni sudionici se mahom ne laćaju specifičnih lokalnih tema, već preglavljuju one općeživotno svjetonazorne, načelne, prispodobive bilo kojem naseljenom mjestu na planetu, uglavnom se usmjeravajući na odnos čovjeka i prirode. Zidić je, čitamo, pokretne slike svoga filma bilježio na osam od devet velikih otoka otočja, no u samom djelu nikad nismo obaviješteni o tomu gdje se što zbiva. Svi su motivi upleteni u cjelovito tkanje čiji zasebni čimbenici ne razdvajaju, već objedinjuju. Štoviše, jedva ćemo, ako ćemo, i shvatiti da je riječ o otočju, nekmoli udaljenom, jer kako na otocima, “Lutajući oceanom” mogao bi se zbivati i u kakvom priobalju.
Tko su domaći, tko su privremene pridošlice, tko se bavi uobičajenim, svagdanskim poslovima, a tko kakvim hobijem, neće biti razlučeno. U raznovrsnim, redovito oku zamamnim predjelima – šumovitim, stjenovitim, gorovitim, nizinskim… – magličasto pastelnih, vlagom zasićenih zagasitosti, kamera filmaša (snimatelji su Zidić i Litavka Austėja Liupševičiūtė) upija redomice predivne, očaravajuće snimke. “Shvatio sam da bih mogao 24 sata dnevno imati kameru uperenu bilo kamo i bez previše razmišljanja imao bih prekrasne kadrove i prizore. Gdje god da se oko sebe okrenem, neko blago i ljepota čekali su da ih uhvatim”, sjeća se Zidić. Kao usputice, slučajno, nailazi se i na ljude koji će prozboriti koju, mnogu, vazda o životu i bivanju u nedosežnoj svekolikosti postojanja, ovozemaljskog i onostranog, na same mudroslovce što teže proniknuti u nepronično, onkraj uobičajenih, najšire prihvaćenih shvaćanja i spoznaja, pronaći svoje mjesto u vječnosti univerzuma i bljesku sadašnjice, smisao i zadaću vlastita kratkotrajna prolaska našim planetom.
Rješenja nisu ponuđena jer “Lutajući oceanom” nije dramatičan aktivistički film te vrste, no sadržajem i ugođajem pobuđuje na promišljanje, kao i na iskorak izvan rečenih ustaljenih narativa…
Zazvučat će, moguće, pretenciozno ili odbojno. No kako veli sam Zidić: “Ovaj se film sam napravio, sa mnom tek kao svjedokom.” Potvrda je to onoga što se gledatelju i nadaje kao jedna od izvjesnijih mogućnosti pristupa, stvaranja bez čvrstog plana, bez inzistiranja, bez tiskanja zbilje u kakav unaprijed zamišljen i određen okvir. Neobično je, nije li, da je Zidić nailazio redom na sugovornike koji su mozgali u toj sferi, na toj ravni, no obličje opuštenog lutanja, tumaranja, svojevrsnog putopisa bez toponima, bez hodoslijeda, bez rasporeda, bez jasno zacrtanog cilja, pulsira u suglasju s idejom o tomu da će se takvom autoru, znatiželjniku, prirodno prikloniti i otvoriti oni sličnih težnji. A bit će da je i autor osjetljivije ćutio osobnosti sklone poniranju u se i svojom ih sličnomišljeničkom nazočnošću potaknuo da slobodno iznose takve misli koje se, kao i bilo filma, doimaju radoznalim traganjem koje najčešće završava upitnicima ili trotočjima, malokad uskličnikom ili odlučnom točkom. Spekulacija i propitivanje, bez odrješitih tvrdnji i odgovora.
Slušamo li prazne riječi samoutjehe, (samo)zavaravanja, poželjnog samopredstavljanja, ne znamo. Kao ni to jesu li monolozi (samo)spoznajne mudrosti fantazija prikaza sebe javnosti ili se govornici djelom i živovanjem drže svojih izjava i izrečenih postavki. Zacijelo bi bilo zanimljivo zaći u njihove živote i razgrnuti takve upitnike, no bio bi to neki drugi film. U ovomu, koji i jest i nije o Azorima i Azoranima, i sa čijim se mislima možemo i ne moramo slagati, Zidić je ritam, vizuale, protagoniste i zamisli sljubio u skladnu cjelinu što se blago, ali bez neodlučnosti i nesigurnosti, zalaže za razboritiji i ponizniji odnos čovjeka prema iscrpljenoj prirodi. Narativi su, smatra jedan sugovornik, izmišljeni, jer ako ih nemamo, kao da plutamo, a time, tko zna zašto, nismo zadovoljni. Rješenja nisu ponuđena jer “Lutajući oceanom” nije dramatičan aktivistički film te vrste, no sadržajem i ugođajem pobuđuje na promišljanje, kao i na iskorak izvan rečenih ustaljenih narativa što su nas, ljude, čovječanstvo, moguće zatočili u svoje okove i zaklonili vidike drukčijih, plemenitijih obzora. Možda nam se, slično tomu filmu, valja prepustiti plutanju i u njemu pronaći zadovoljstvo i smisao.
