PočetnaRecenzije20. Liburnia Film Festival: "Lutajući oceanom" – Putopis bez toponima

20. Liburnia Film Festival: “Lutajući oceanom” – Putopis bez toponima

|

Naslov “Lutajući oceanom” (MiratecArts / Pulsar Studios / MedVid produkcija / Antitalent / Kinoklub Zagreb; 2022.) mnogoga će zainteresiranoga, zar ne, ponajprije navesti na pomisao da je pred njim djelo u kojem će se kakvim plovilom, bez čvrstoga plana, više-manje nasumce basati plavetnim nedogleđem. No posrijedi je ostvarenje najvećma smješteno na čvrsto tle, u kojem brodice ne zauzimaju značajniju ulogu. Azori, otočje devet većih otoka vulkanskog podrijetla i mnoštva malih grebena u Atlantskom oceanu, u duljini od oko 600 km, površine oko 2300 km2, oko 1360 kilometara od matičnog Portugala. Autonomna regija nastanjena s oko 247 tisuća žitelja. Hrvatski filmaš Toma Zidić svoj je prvi cjelovečernji film ostvario, ni više, ni manje, nego upravo ondje, u tom osebujnom, izoliranom kraju posred nigdine, u međunarodnoj, hrvatsko-portugalskoj koprodukciji. Kako možemo pročitati u razgovoru s autorom objavljenom na ovomu portalu, tako se slučilo spletom okolnosti, a ne stoga što bi snimanje na dalekim Azorima bilo, recimo, kakva davnašnja želja hrvatskog zaljubljenika u udaljeni arhipelag. Podjednako neplanirano rad se oblikovao u dug, a ne prvotno pretpostavljen kratki film, baš kao što su i tema i stil dobili konture na samom poprištu, spregom redateljeva ćućenja mjesta i tamošnjeg života i onoga što su prostori, krajobrazi, ljudi autentično nudili.

Snimljen na Azorima, s Azoranima kao (pretežnim) protagonistima, “Lutajući oceanom” nedvojbeno jest slikopis o tomu otočju, a opet kao da i nije. Gledatelj koji ne prepoznaje vedute područja, a takvih je vjerojatno većina, sve do odjavnice neće biti jasno upućen u to gdje se zbiva to što gleda, a ni sudionici se mahom ne laćaju specifičnih lokalnih tema, već preglavljuju one općeživotno svjetonazorne, načelne, prispodobive bilo kojem naseljenom mjestu na planetu, uglavnom se usmjeravajući na odnos čovjeka i prirode. Zidić je, čitamo, pokretne slike svoga filma bilježio na osam od devet velikih otoka otočja, no u samom djelu nikad nismo obaviješteni o tomu gdje se što zbiva. Svi su motivi upleteni u cjelovito tkanje čiji zasebni čimbenici ne razdvajaju, već objedinjuju. Štoviše, jedva ćemo, ako ćemo, i shvatiti da je riječ o otočju, nekmoli udaljenom, jer kako na otocima, “Lutajući oceanom” mogao bi se zbivati i u kakvom priobalju.

Tko su domaći, tko su privremene pridošlice, tko se bavi uobičajenim, svagdanskim poslovima, a tko kakvim hobijem, neće biti razlučeno. U raznovrsnim, redovito oku zamamnim predjelima – šumovitim, stjenovitim, gorovitim, nizinskim… – magličasto pastelnih, vlagom zasićenih zagasitosti, kamera filmaša (snimatelji su Zidić i Litavka Austėja Liupševičiūtė) upija redomice predivne, očaravajuće snimke. “Shvatio sam da bih mogao 24 sata dnevno imati kameru uperenu bilo kamo i bez previše razmišljanja imao bih prekrasne kadrove i prizore. Gdje god da se oko sebe okrenem, neko blago i ljepota čekali su da ih uhvatim”, sjeća se Zidić. Kao usputice, slučajno, nailazi se i na ljude koji će prozboriti koju, mnogu, vazda o životu i bivanju u nedosežnoj svekolikosti postojanja, ovozemaljskog i onostranog, na same mudroslovce što teže proniknuti u nepronično, onkraj uobičajenih, najšire prihvaćenih shvaćanja i spoznaja, pronaći svoje mjesto u vječnosti univerzuma i bljesku sadašnjice, smisao i zadaću vlastita kratkotrajna prolaska našim planetom.

Rješenja nisu ponuđena jer “Lutajući oceanom” nije dramatičan aktivistički film te vrste, no sadržajem i ugođajem pobuđuje na promišljanje, kao i na iskorak izvan rečenih ustaljenih narativa…

Zazvučat će, moguće, pretenciozno ili odbojno. No kako veli sam Zidić: “Ovaj se film sam napravio, sa mnom tek kao svjedokom.” Potvrda je to onoga što se gledatelju i nadaje kao jedna od izvjesnijih mogućnosti pristupa, stvaranja bez čvrstog plana, bez inzistiranja, bez tiskanja zbilje u kakav unaprijed zamišljen i određen okvir. Neobično je, nije li, da je Zidić nailazio redom na sugovornike koji su mozgali u toj sferi, na toj ravni, no obličje opuštenog lutanja, tumaranja, svojevrsnog putopisa bez toponima, bez hodoslijeda, bez rasporeda, bez jasno zacrtanog cilja, pulsira u suglasju s idejom o tomu da će se takvom autoru, znatiželjniku, prirodno prikloniti i otvoriti oni sličnih težnji. A bit će da je i autor osjetljivije ćutio osobnosti sklone poniranju u se i svojom ih sličnomišljeničkom nazočnošću potaknuo da slobodno iznose takve misli koje se, kao i bilo filma, doimaju radoznalim traganjem koje najčešće završava upitnicima ili trotočjima, malokad uskličnikom ili odlučnom točkom. Spekulacija i propitivanje, bez odrješitih tvrdnji i odgovora.

Slušamo li prazne riječi samoutjehe, (samo)zavaravanja, poželjnog samopredstavljanja, ne znamo. Kao ni to jesu li monolozi (samo)spoznajne mudrosti fantazija prikaza sebe javnosti ili se govornici djelom i živovanjem drže svojih izjava i izrečenih postavki. Zacijelo bi bilo zanimljivo zaći u njihove živote i razgrnuti takve upitnike, no bio bi to neki drugi film. U ovomu, koji i jest i nije o Azorima i Azoranima, i sa čijim se mislima možemo i ne moramo slagati, Zidić je ritam, vizuale, protagoniste i zamisli sljubio u skladnu cjelinu što se blago, ali bez neodlučnosti i nesigurnosti, zalaže za razboritiji i ponizniji odnos čovjeka prema iscrpljenoj prirodi. Narativi su, smatra jedan sugovornik, izmišljeni, jer ako ih nemamo, kao da plutamo, a time, tko zna zašto, nismo zadovoljni. Rješenja nisu ponuđena jer “Lutajući oceanom” nije dramatičan aktivistički film te vrste, no sadržajem i ugođajem pobuđuje na promišljanje, kao i na iskorak izvan rečenih ustaljenih narativa što su nas, ljude, čovječanstvo, moguće zatočili u svoje okove i zaklonili vidike drukčijih, plemenitijih obzora. Možda nam se, slično tomu filmu, valja prepustiti plutanju i u njemu pronaći zadovoljstvo i smisao.

"Lutajući oceanom"
Scenarij i režija: Toma Zidić
Producenti: Terry Costa, Tiago Cardoso i Toma Zidić
Kamera: Austėja Liupševičiūtė i Toma Zidić
Montaža: Dorotea Cerin
Glazba: Instil
Produkcija: MiratecArts / Pulsar Studios / MedVid produkcija / Antitalent / Kinoklub Zagreb
Zemlje podrijetla: Hrvatska / Portugal
Godina proizvodnje: 2022.
Trajanje: 77 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.

“Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo

Vizuali iz "Stop Making Sense" Jonathana Demmea zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti, kao prva asocijacija na Talking Heads.

“The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

U prvom eseju "Dokumentiranje fikcije" bavimo se Oscarom nagrađenim filmom "The War Game" (1966) redatelja Petera Watkinsa.
Scenarij i režija: Toma Zidić<br> Producenti: Terry Costa, Tiago Cardoso i Toma Zidić<br> Kamera: Austėja Liupševičiūtė i Toma Zidić<br> Montaža: Dorotea Cerin<br> Glazba: Instil<br> Produkcija: MiratecArts / Pulsar Studios / MedVid produkcija / Antitalent / Kinoklub Zagreb<br> Zemlje podrijetla: Hrvatska / Portugal<br> Godina proizvodnje: 2022.<br> Trajanje: 77 minuta20. Liburnia Film Festival: "Lutajući oceanom" – Putopis bez toponima