Mario Papić (Livno, 1974.) u svojoj je filmskoj karijeri snimio tridesetak filmova prikazanih na domaćim i inozemnim festivalima. Neko je vrijeme, pak, radio za HRT (“Luka i prijatelji”), no naš sugovornik za sebe ističe da je zadnjih dvadesetak godina slobodnjak, bez okova radnog odnosa. Iskreno nam na početku razgovora govori o dužoj uljuljkanosti u rutinu, zbog koje neko vrijeme nije snimio autorski film. A kada to i napravi – onda bude spektakl, poput nevjerojatnog dokumentarca “Staklene oči” (Grupa 7 / Kinoklub Zagreb; 2015.), “dokumentarno-eksperimentalnog LSD-a kojeg upijate na vlastitu odgovornost”, kako rekosmo u našem Topu 10 najboljih domaćih doku-ostvarenja 2014. godine. Na ovogodišnje, 31. Dane hrvatskog filma (10. – 14.5.) Papić svjetski premijerno stiže sa svojim najnovijim dokumentarcem, “Zaželi” (Renko / HRT; 2021.), koji kroz svakodnevicu njegovateljice Natalije i tri korisnice istoimenog filmski-naslovnog socijalnog programa, na pažljiv i iznimno obziran način progovara o poteškoćama koje duboka životna dob i bolest nose sa sobom. Projekt “Zaželi” se financira iz Europskog socijalnog fonda, a kroz njega se oko sedam tisuća njegovateljica brine za 35 tisuća domaćinstava starijih i nemoćnih osoba, uglavnom u teško dostupnim i ruralnim područjima.
Poštovani Mario, nismo uhvatili priliku za vrijeme projekcija “Staklenih očiju”, ali sada ispravljamo pogrešku. Druga sreća je najveća, pa prozborimo pokoju oko Vašeg najnovijeg filma, “Zaželi”. Idemo od najosnovnijeg – ideja, motivacija…
“Postoji jedan drag čovjek koji se povremeno pojavi i tad razgovaramo. Puno govorimo, ali malo toga zaista uspijemo reći. No, svaki put se ugodno osjećam nakon tih susreta. Nisu li te staze upravo put u ono konačno stanje ugode i blaženstva. Nije li ljubav upravo to? Ono što nam pomaže da rodimo sebe. I da se drugi rodi kroz nas isto, kao i mi kroz njih. Da nešto od svoje ljepote daš drugom biću kako bi postalo ljepše. Nesebično davanje i činjenje nekoga lijepim. Ukoliko je obostrano, onda to nazivam ljubavlju. Ideja za film rodila se iz jednog takvog razgovora. Iako sam ga mogao snimiti u bilo kojem dijelu Hrvatske, odlučio smo se za područje Dalmatinske zagore u općini Primorski Dolac. Porijeklom sam iz tog kraja i dobro poznajem tamošnji mentalitet. To mi je olakšalo realizaciju ove, u konačnici intimne priče. Filmske razloge pronalazim u živopisnom krajoliku i ljudima tog podneblja (zemlja, kamen, krš, sunce, prkos, iskrenost…), koji dodatno mogu naglasiti emocije koje nam film nudi. Također, želja je bila da se dokumentarac nasloni na tradiciju hrvatskog dokumentarnog filma šezdesetih godina prošlog stoljeća s naglaskom na poetske filmove Zorana Tadića (‘Druge‘, ‘Pletenice’ itd.). Scenarij za film ‘Zaželi’ prepoznat je kao zanimljiv na redovitom HRT-ovom javnom pozivu za dodjelu sredstava za proizvodnju dokumentarnih filmova neovisnih proizvođača 2020. godine, te je realiziran uz financijsku pomoć HRT-a u produkciji Renko.
“Film je budžetiran, ali znao sam da ga mogu snimiti samo ukoliko to budem radio kao za vrijeme mog djelovanja u Kinoklubu FAGEP Samobor. Dakle, nošen amaterskom strašću trebao sam pomoć pri realizaciji tražiti u ljubavnicima filma. I našao sam ju, u prijatelju Vedranu Šuvaru. Namjera je bila u jednom dužem periodu živjeti u Primorskom Dolcu i svakodnevno snimati, te na taj način dublje ući u svijet protagonistica s namjerom i željom za što objektivnijim i autentičnijim filmom. Živjeli smo tamo u tri navrata po dvadesetak dana, te opijeni amaterskim ludilom stekli potpuno povjerenje protagonistica filma. U Vedranu su prepoznali čovjeka i htjeli su ga zadržati; našli su mu možebitnu curu i htjeli ga oženiti, ali nije se dao. Bez njegove pomoći teško bih mogao snimati film na željeni način.”
U filmu prilazite starijim osobama različitog zdravstvenog stanja, u dosta ranjivom položaju. Koliko je bilo teško dobiti pristup protagonistima uslijed osjetljivosti cijele situacije?
“Na ulasku u Primorski Dolac stoji grafit na kojem piše ‘Novinari crvi’. Trebao je proći kraći vremenski period da mještani uoče da nismo crvi, ali duži da shvate kako nismo novinari, odnosno da razviju povjerenje. Kada smo u drugom navratu došli na snimanje, tada nas više nisu nazivali novinarima već redateljima. To je značilo da nam vjeruju i da su spremni na suradnju. Iako je tendencija od početka bila biti u što većoj mjeri autentičnim svjedokom života, upozorio sam Vedrana da ne namjeravam snimiti niti jedan kadar ukoliko osjetim da protagonistice to ne žele. Da, bilo je potencijalno zanimljivih situacija za snimati, ali bio sam dosljedan i nisam to učinio.”
Recite nam par riječi o hvalevrijednom projektu “Zaželi”. Za mnoge starije osobe je, pretpostavljam, u najmanju ruku jednako važna svakodnevna topla riječ, koliko i fizička skrb njegovateljica?
“Iako je projekt ‘Zaželi’ teško održiv bez financijske pomoći, zanimljivo je da je pri njegovoj realizaciji ipak u prvi plan isplivao njegov humani karakter, i to putem nesebičnog zalaganja djelatnica koje su se zbližile s krajnjim korisnicima. One im pomažu i više nego što se ugovornim obavezama od njih očekuje. Pristup zaposlenica je individualan, no najčešće se posao sastoji od čišćenja životnog prostora, odlazaka do liječnika, pomoći u kuhanju, kupnji namirnica i pomoći pri obavljanju osobne higijene. Prema svjedočanstvima zaposlenica, starijim korisnicima najviše treba čašica razgovora. Usamljeni su i na neki način čeznu za razgovorom, za drugim čovjekom.”
Gledate li nakon ovog filma drugačije na život, smrt, bolest? Koliko vas je “Zaželi” promijenio?
“Samo trenutak prije nego bi me beton potpuno sažvakao i ispljunuo pobjegao sam jednom davno na selo. Tamo sam proveo pola godine družeći se u samoći s pet staraca. Stranac među strancima. Ubrzo su me prihvatili. Svo vrijeme koje ne bih bio sa sobom, provodio sam s njima. Govorom bez riječi ti su mi ljudi mnogo toga govorili. Njihove zamišljene oči, pogledi, bore, hrapave ruke i povremeni teški uzdasi svjedočili su život sam. O njima sam snimio kratki dokumentarni film ‘Prije kiše‘. Danas ih više nema, svi su pomrli. Ja sam živ. Ali, imam osjećaj da me nema. Imam osjećaj da nema ničega, kao što su pred smrt vjerojatno imali i ti starci. Osjećaj praznine. Ništavila. Apsurda.
“Samo bi sjedili i gledali zamišljeno, kao što i sam radim. Što znači osamljeni pojedinac u ovoj okružujućoj buci? Pljesak iz kazališta, buka s koncerta, galama sa stadiona, žamor s ulica i sveopće blebetanje… Sve ovo okružuje čovjeka i tjera ga na dizanje zidova, iza kojih osamljen čuči i pokušava se zaštiti od goveda čije je mukanje, iz dana u dan, sve glasnije i nepodnošljivije. I što mu onda drugo preostaje, nego pobjeći daleko u osamu. Izolirati se od blebetanja, ispijanja kave, čitanja dnevnog tiska, šetnje po pisti… Pobjeći daleko od sveg onog što participira na toj novoj poliester filmskoj vrpci Eastman Kodak, koja omogućuje dug vijek trajanja filma. Da u samoći poživi svoj život. Poživi i proživi daleko od svih predrasuda u koje ga se zavija i koje mu se nameću. Da bude svoj scenarist, redatelj i glumac.”
