Završna godišnja priredba neprofesijskog filma, Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva, svake se godine održava u drugom gradu, a ova, 57. RHFS, upriličena je u Šibeniku, u Kući umjetnosti Arsen (21. 11. – 23. 11.), u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza u suradnji s Tvrđavom kulture Šibenik i Kućom umjetnosti Arsen. Uobičajeno, ulaz je bio slobodan, a filmovi slobodno dostupni online, na portalu Revije, gdje su ih gledatelji mogli i ocijeniti te tako dodijeliti Nagradu publike.
Na 57. Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva su prijavljena stosedamdesetdva filma ostvarena u amaterskim produkcijskim uvjetima akademija, škola, klubova, radionica ili samostalnih produkcija, a selekcijska komisija koju su činili filmaši Sunčica Ana Veldić i Ante Storić te filmska kritičarka Marija Krstanović izabrala je njih dvadeset sedam, od čega jedanaest dokumentarnih. Iako je riječ o reviji, a ne festivalu, RHFS dodjeljuje nagrade, i to poprilično izdašno, tako da često bude po nekoliko prvo, drugo i trećenagrađenih, a tomu se neštedljivo doda i šačica posebnih priznanja. Žiriranje je javno, po završetku programa, u dvorani u kojoj se priredba održava, prema pravilima Međunarodnog saveza neprofesijskog filma UNICA (Union Internationale du Cinéma non professionel).
Ovogodišnji mjerodavnici žirija, filmaši Veljko Popović i Tin Žanić te glumica i casting direktorica Oriana Kunčić nagradili su sedam filmova i posebnim priznanjima osvjetlali još tri. Među njima pet je dokumentarnih: prvu nagradu osvojio je “Peron 0” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2025.; 12 min) Patrika Ivačića, drugu “Kupam se, voli vas tata” (ADU / Petnaesta umjetnost, 2025.; 16 min) Izidora Bistrovića i “Projekt Nika” (ADU, 2025.; 18 min) Tadije Tadića, posebna priznanja dodijeljena su “Promatraču jednog vremena” (Kino klub Osijek, 2025.; 5 min) Ive Romić i “30” (Restart / Škola dokumentarnog filma; 2025.; 6 min) Marijane Oštrić, a nagradu publike također je osvojio dokumentarni film, “Sve ostalo” (ADU, 2025.; 15 min) Davida Gaše.
Zanatski, tehnički i izvedbeno dobar se dio filmova ne doima amaterskim djelima početnika, zakinutima produkcijskom skromnošću, kako zbog toga što današnji lako dostupni alati i tehnologije omogućuju izvrsne rezultate, tako i zbog toga što autori, promišljeno, ne posežu izvan okvira mogućnosti. A poneki u svoje uratke namjerice stilski ugrađuju ono što se može držati karakterističnim nezgrapnostima ili manjkavostima amaterizma, ali isto tako unosi privlačnost živosti, slobode, neobveznosti prema ustaljenim formalnim odrednicama čiji standardi katkad nadvladaju, zatoče, uguše izvornu varnicu.
Ta amaterska stilizacija osobito je uočljiva u dva filma – “Kupam se, voli vas tata” Izidora Bistrovića i “Svi zastupnikovi papiri” (ADU / Kino klub Split, 2025.; 13 min) Andrije Tomića, djela razmjerno slična i po tomu što su oba poprilično dirljivi, no nimalo patetični, ljubavlju potaknuti obiteljski portreti u čijem središtu je osoba koje više nema, odnosno čiji je odlazak s ovoga svijeta vrlo bliz.
“Kupam se, voli vas tata” najvjerojatnije ne bi ni mogao biti snimljen u profesionaln(ij)im uvjetima, onima što uključuju više od jednog člana filmske ekipe te je amaterska skučenost ovdje i nezamjenjiva pretpostavka za nastanak ostvarenja, no Bistrović je stil kućnog uratka usputne kamere iz ruke filmaša koji ima samo jednu priliku zabilježiti neponovljivo zbivanje ili dijalog umješno prikučio izražajnosti cjeline. Mjera izvedbene sirovosti, neuglađenost slike i zvuka očito njegovana i u postprodukciji, doprinosi neposrednosti doživljaja i prisnažuje poćutu duboko neugodne teme o kojoj je riječ. To je smrt voljenog oca obitelji Bistrović utapanjem u moru, na Savudriji, prije sedam godina.
Filmaš (Bistrović je i snimatelj slike i zvuka) je okupio svoje tri sestre, brata i majku koji prvi put zajednički posjećuju mjesto tragedije i pritom rekonstruiraju kobni događaj te govore o tomu kako su se s tim u vezi osjećali tada i odonda. Duboka rana sudbine nije izliječena, ali je vremenom ublažena te se o bolnom iskustvu sada može govoriti lakše. A ne umanjujući težinu nesreće, cjelina, u obličju svojevrsnog ljetnog obiteljskog izleta u prirodu na kojem se bere poljsko cvijeće i kupa u moru, odzvanja i neobičnim prožimanjem opuštenosti i trenja, tmurnoga i svijetloga, potištenoga i vedroga.
“Svi zastupnikovi papiri”, čiji već naslov zaziva određenu notu humora, kroki je filmaševa djeda, bilježen, čini se, tek tijekom nekoliko dana, mahom u obiteljskoj kući u Splitu, ne prikazujući ništa osobito uzbudljivo, tek pokoju recku iz svagdana, sa žarištem na tomu da dida Tonči (ugledni prim. mr. sc. Ante Tukić, dr. med., saznat ćemo, ako želimo, izvanfilmskim informiranjem), dobro držeći devedesetogodišnjak, umirovljeni kardiolog koji se okušao i u politici, cijeloga života skuplja svu papirnatu dokumentaciju koja mu je prošla kroz ruke, uključujući i knjige. Crtica izvedena da ostavlja dojam nespretnosti, nedorađenosti, nedovršenosti, što autor (redatelj, snimatelj i montažer) od prvog kadra naglašava komentirajući to što čini, odnosno što je zamislio, a ne uspijeva mu najbolje jer (navodno) još nije savladao potrebne snimateljsko-redateljske vještine.
Time će naročito uspješno poentirati u završnici, nakon obiteljskoga posjeta groblju kamo su, veli, išli, “jer se za to uvik svi kao srede”. Tad, poslije prvog otvorenog izraza ljubavi prema djedu i spomena “dana kad ga više ne bude”, nakon čega uslijedi tipično sentimentalan glazbeni motiv uparen s poprilično tipičnom kompozicijom odlaska s groblja, s protagonistima snimanima sleđa, u daljini, zakriljenima i zasjenjenima visokim drvećem, nespretno zumira i zatrese kamerom, što nakratko prekine i glazbu te tako duhovito uruši započeti patetični uzlet. Unatoč šaljivosti naoko površnoga zalaganja i hotimice grezom pristupu očitovanom i autorovim nemarnim izvanprizornim glasovnim vođenjem, “Svi zastupnikovi papiri” film je iznadprosječne nježnosti i topline.
Gubitak drage osobe tema je i “Živih slika” (Restart / Škola dokumentarnog filma; 2025.; 15 min) Tibora Đurđeva, također ispričanih u prvom licu, pripovjedno vođenih autorovim izvanprizornim glasom, no ugođenih u primjereno eulogijskom ritmu i tonu, ispunjenog donekle usputnim, no pomno biranim, oku i uhu ugodnim slikovljem (Patrik Ivačić) i zvukovljem (Luka Gamulin) Zagreba i Stockholma. No opet izvan obrasca, ovaj put s notom tajanstvenosti, jer dobrim dijelom filma nećemo razaznati kakav je odnos i rastanak posrijedi, da bi tek u samoj završnici bilo izrečeno tko je osoba o kojoj je riječ. Posrijedi je filmologinja Janica Tomić (1980. – 2024.), autoru očito iznimno draga i važna profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Snimatelj toga filma Patrik Ivačić potpisnik je prvonagrađenog (uz igrani film “Svakom cvijetu treba malo vode” Tonija Jelenića) “Perona 0”, promatračke vinjete bez riječi uokvirene u jednu toplu noć na neuglednim peronima (zagrebačkog) autobusnog kolodvora. Rese je koloristički i kompozicijski skladni kadrovi fotografske statičnosti i usporen ritam te ozračje smirenog spokoja doba u kojem grad spava, kradom suočen s nemirom i nespokojem koji nosi većina prikazanih umornih lica malobrojnih putnika što čekaju prijevoz. Neveselih, grubih, izbrazdanih, prekomjerno istrošenih, što se čine čeljadi koju život ne tetoši, a mogli bi podsjetiti na podjednako iznurene i izgužvane fizionomije mnogih putnika bez stana, para i budućnosti što napučivaše brojne ovdašnje kratke dokumentarne filmove snimane na željezničkim i autobusnim kolodvorima samoupravnog socijalizma, kojima su autori (Rudolf Sremec, Krsto Papić, Želimir Žilnik…) pokazivali da diljem zemlje ne cvatu svima ruže svijetle budućnosti, a ni sadašnjosti, kao što se odozgo slavodobitno uvjerava. Pa, zar tako i u demokraciji 21. st.?
Posvemašnji stilski antipod “Peronu 0”, djelu koje bi se moglo svrstati u granu sporoga filma, filmski je prvenac renomirane modne dizajnerice Ive Ćurković Spajić koja se u zrelim godinama odlučila okušati kinoklubaški te je kao redateljica, scenaristica, snimateljica, montažerka i oblikovateljica zvuka ostvarila izrazom vratolomnu autoportretnu crticu. “Ha, ha, ha, fale mi gusle” (Blank, 2025.; 14 min) bi, da takva grana ima naziv, pripadala brzometnom ili bujičnom filmu, budući da nas neštedimice zasipa neizbrojivom količinom kadrova. I to u trostrukom obimu, budući da je ekran cijelo vrijeme podijeljen na tri jednake trećine mobitelskog formata. Već u samom naslovu izražena sklonost šaljivoj izmještenosti s prstovetom nehaja provlači se duž rada zatrpanog obiljem snimaka raznolikih vizualnosti i izvorišta, no svih iz neposredne, priručne autoričine svagdanske blizine, uključujući i digitalnu. U odsječcima naoko stihijski i kaotično, no u cjelini skladno i primjereno zaokruženo, “Ha, ha, ha, fale mi gusle” mješavinom radosti i sjete skicira njezin izlet do otoka Lastova u pokladno vrijeme.
I ostali slikopisi redom su zanimljiva autoportretno-portretna ostvarenja raznovrsnih idejnih ishodišta, stilskih pristupa i ritmičko-ugođajnih pulsova. “Projekt Nika” Tadije Tadića zagleda se u mladu svemrežnu utjecajnicu iz naslova, Niku Ilčić; “Promatrač jednog vremena” Ive Romić nostalgično se osvrće na djelić obiteljske prošlosti; “Sve ostalo” Davida Gaše djelomično ulrichseidlovski, slučajnom dramaturgojom niže slučajne znance, (pre)prodavače i pružatelje usluga stjecajno napabirčene preko oglasnika; Marijana Oštrić u “30” s dahom samoironije sabire životni saldo conti povodom tridesetog rođendana; “Vez” (Kinoklub Zagreb, 2025.; 6 min) Franke Štrkalj i Jelke Margarite Bogdanić veselo se druži s veziljom sa zagrebačkog Dolca, dok “AI: Idiot…” (ADU, 2024.; 6 min) Mateja Matijevića humorno iskušava scenarističku suradnju s umjetnom inteligencijom i budi pitanja o pripadnosti filmskom rodu.
Sve radovi u kratkom filmu prikladnom razredu crtica, kojima su tvorci dobro odredili omjer nakanjenog, potrebnog i mogućeg.