Dokukino KIC danas (petak, 7.10.) počinje s projekcijama dokumentarnog filma “Novi imperij” / “The New Greatness Case” (IV Films / Nukleus film / Piraya Film; 2022.) ruske autorice Ane Šišove. Bit će ovo zagrebačka premijera dokumentarca koji je svjetsku imao u svibnju na njujorškom Human Rights Watch Film Festivalu, europsku na Sheffield Doc/Festu, a hrvatsku na Rab Film Festivalu gdje je osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film. Iz našeg lokalpatriotskog kuta bitno je dodati kako je treći dokumentarac 36-godišnje moskovske autorice manjinska hrvatska koprodukcija (Nukleus film), naravno iz onog aktualnog, šireg geopolitičkog – pred nama je još jedan film koji iznutra rastvara svakodnevicu aktualne Putinove Rusije, obilježene gušenjem svih mogućih ljudskih prava, naročito u sadašnjem pojačanom kontekstu rata u Ukrajini.
A ta će svakodnevica zapadnom promatraču naviklom na koliko-toliko funkcionirajući demokratski, državno-pravosudni aparat, možda izgledati i šokantno, no Rusima je ona desetljećima sasvim normalan dan u uredu; pogotovo posljednjih nekoliko godina u kojima je kroz dodatno ograničavanje protesta i gašenje neovisnih medija, ugušen i posljednji disidentski glas. U ovakvim represivnim uvjetima gdje vam za kritiziranje vlasti prijeti višegodišnja robija, svejedno je kroz recentno razdoblje srećom izašao cijeli niz dokumentaraca, koji poput puzzlea, komadić po komadić, slažu sliku turobne putinovske stvarnosti u kojoj su obični građani tek lemminzi, sporedni glumci puno raskošnije lutkarske predstave – bilo da se radi o tretiranju seksualnih manjina (“Dobrodošli u Čečeniju”), političkih protivnika (“Khodorkovsky”, “Građanin K”, “Navalny”), aktivista (“Pussy Riot: Punk molitva”) ili mladih (“Kako spasiti mrtvog prijatelja”) i još mlađih koji odrastaju u takvom okruženju (“Besmrtni”). O dolasku Putina na vlast i polugama vlasti, dakako, bez rukavica filmski piše i Vitalij Manski u svojim “Putinovim svjedocima” (2018).
U “Novom imperiju” Ana Šišova predstavlja slučaj mlade Anje Pavlikove, uhićene 2018. godine zajedno s još nekoliko aktivista, pod optužbom za pokušaj rušenja vlasti Ruske Federacije. Tada još uvijek maloljetna Anja pridružuje se online forumu mladih pojedinaca sa sličnim afinitetima prema glazbi, ekologiji i politici, no upravo će potonja stavka slobode (i zdravlja) koštati desetak njenih suradnika i članova obitelji (Anjina majka kasnije će, doznajemo, oboljeti od raka, vrlo vjerojatno uzrokovanog stresom od samog slučaja). Naša glavna protagonistica i nesuđena biologinja, ubrzo postaje članicom grupe “New Greatness”, čiji članovi pak otvoreno razgovaraju o revolucionarnim prevratima, ako treba i nasilnim metodama, molotovljevim koktelima na službene institucije, primjerice. Ili se to tako čini na prvi pogled? Kako film odmiče, pojavljuje se i drugačija verzija samih događaja, koji u prvi plan guraju misterioznog i podosta starijeg člana kolektiva Ruslana D. Saznajemo da je upravo on glavni financijer i kolovođa zaokreta programskog koncepta kolektiva, prema militantnim vidovima borbe, agresivno lobirajući za potpisivanje radikalnog manifesta protiv države. Ruslan se kasnije pojavljuje na suđenju, gdje kao krunski svjedok, uprežući svjesno instalirane skrivene kamere i mikrofone, prokazuje svoje dojučerašnje suradnike. Za infiltriranje u grupu bila su zadužena i dva FSB-ova undercover agenta, no unatoč kasnijem otkrivanju pravog identiteta Ruslana D. od strane novinara Vasilija Polonskog, njegova stvarna uloga i konkretni motivi ostaju obavijeni velom tajne. Indikativno, naravno, ostaje, da je Ruslan ostao iza prave strane zatvorskih rešetki, a da su sva priznanja uključenih iskamčena (fizičkom) silom.
“Novi imperij” najbolje funkcionira kao svojevrsni companion piece, dodatni komadić slagalice za bolje razumijevanje današnjeg ruskog društva.
Kao što već rekosmo, “Novi imperij” najbolje funkcionira kao svojevrsni companion piece, dodatni komadić slagalice za bolje razumijevanje današnjeg ruskog društva. “Navikli smo živjeti u strahu. Strah nas je napravio poslušnima i indiferentnima”, govori Šišova u voice-overu; možda najbolje, plastično ocrtavajući kafkijansku beznadnost opće i mikro-situacije, u sceni gdje majka Anji donosi hranu u zatvor, dok joj službenica birokratski hladno odvraća, čini se i proizvoljno, kako je premašila određeni limit iste. Višak će, pak, morati vratiti natrag. Iz filmsko-strukovnog kuta, “Imperij” je daleko od postavljanja inovativnih dokumentarističkih standarda: Šišova svoju naraciju miksa s opservacijskim dionicama zajedničkih kućnih trenutaka Anje i njene majke, sa scenama gdje potonja zajedno sa ženama u sličnoj situaciji protestira protiv političke opresije, odnosno snimkama sa suđenja i istraživačkih razgovora s Polonskim. “Novi imperij” traje devedesetak minuta, no dojam je da bi mu udobnije bilo u kratkometražnom odijelu, uzevši u obzir popriličnu sramežljivost i zakopčanost protagonistica pred kamerom; dok ni sami zaključci o razini truda za suzbijanje pa i najmanjih disonantnih tonova, već odavno nisu ekskluziva u ovakvoj Rusiji. Sličan javno-kulturni otpor, naročito iznutra, međutim, jest. No, s velikom cijenom za pojedince koji se usude podignuti glas – redateljica i njen muž Dmitri zamijenili su Rusiju Izraelom nedugo nakon početka invazije. Daleko od toga da su jedini.
