PočetnaIntervjuiToma Zidić: "Ništa drugo nije važno nego sadašnji trenutak"

Toma Zidić: “Ništa drugo nije važno nego sadašnji trenutak”

-

Hrvatski redatelj, edukator i osnivač Diverzija – Međunarodnog festivala kratkometražnog filma, s počecima u Kinoklubu Zagreb, Toma Zidić (Zagreb, 1988.), gostovao je prije sada već davnih šest godina na našem portalu. Promijenilo se otad dosta stvari, na šire-globalnom ali i na ovom mikro-portalskom, Dokumentarnom. Promijenio se, kako nam iskreno i bez zadrške priznaje, i naš sugovornik, koji na ovogodišnji, 20. Liburnia Film Festival (24. – 28.8.), dolazi sa svojim debitantskim dugometražnim filmom, dokumentarcem “Lutajući oceanom” (MiratecArts / Pulsar Studios / MedVid produkcija / Antitalent / Kinoklub Zagreb; 2022.). Filmsko ostvarenje koje nije lako isprve sažeti u par više ili manje nadahnuto-elokventnih riječi, može se početi opisivati kao meditacija o kompliciranom odnosu čovjeka s prirode, ali i s nama samima, na posve neobičnom mjestu za domaću (ko)produkciju – Azorskim otocima smještenim gotovo usred Atlantskog oceana. Pretenciozno bi ovaj razgovor s Tomom Zidića bilo nazvati životnim, ali da je jedan od zanimljivijih koje smo imali prilike ugostiti na sajtu – definitivno jest. Prvi dio posebno apostrofiramo zbog same dužine intervjua, možda i rekordnog od osnutka našeg portala. Dajte mu priliku, isplati se.

Iako si za Dokumentarni dao intervju prije šest godina, kako bi se predstavio našim čitateljima koji možda nisu toliko upoznati s tvojim likom i djelom? Iz nekog metafizičkog kuta, tvojih pogleda na svijet, do onog profesionalnog dijela? Što se u ovih šest godina događalo s tobom, na svim planovima?

“Znaš što, uopće se nije lako predstaviti. Pokušavam ti ovdje nešto suvislo napisati i istovremeno maknuti se od sebe, od ega, od riječi i reći nešto sasvim uobičajeno. Prvo što se događa – unutrašnji glas mi kaže: ‘Budi more’. Ne znam kakve veze to ima sa predstavljanjem, ali prihvaćam jer je dio mene. Probat ću biti poput mora u razgovoru s tobom. Drugo što se događa – pogledao sam kroz prozor, gledam balkone jedne stambene kockice u centru Zadra sat vremena po zalasku. Još je malo plavog sumraka ostalo – i osjećam neki osjećaj znatiželje i nade. Volio bih da sve bude dobro. Trudim se svaki dan. I znam da mogu bolje.

“Hah.

“Osim toga, u sasvim sam uobičajenoj mjeri napravio gluposti i propusta, kao srednjoškolac maštao da ću prehodati Indiju po pravocrtnoj liniji od sjevera do juga, s jednim frendom da zajedno tražimo Atlantidu, a kao mnogo mlađi čvrsto sam vjerovao da ako dovoljno dugo trljaš dlanove jedan o drugi možeš stvoriti plavi eter. Uvijek sam volio biti onaj od roštilja na tinejdžerskim tulumima, jer me veselio taj osjećaj zajedništva oko hrane. Prvi film u kojeg sam se kao dijete istinski zaljubio je ‘Paris, Texas’. Sjećam se da ništa osobito nisam razumio, ali me uvodna špica prikovala za pod, glazba skoro rasplakala i bez treptaja sam pratio ispijenog, izgubljenog lika – Harveyja Deana Stantona – kad god je bio na ekranu. Sjedio sam sklupčanih nogu i nisam se pomaknuo dok posljednji kadar filma nije iscurio.

“Imam skoro 35 godina, još uvijek se radujem i igram poput djeteta, i nadam se da će tako i ostati čim dulje. Pišem poeziju, volim biti pokraj mora, ležati u šumi i raditi anđele u zemlji ili snijegu. Učim reiki i jako puno putujem. Možda najčešća moja rečenica posljednjih pet godina je: ‘Kaj se događa?’. S time sebe štipam za obraze i podsjećam se da sam stvarno živ, da sam ovdje i da sam neizrecivo zahvalan na svemu. Ponajviše za sve ljude u mom životu – obitelj, prijatelje, kolege, učitelje; za sve one koji su mi bili nada, podrška, utjeha i vodiči.

Lutajući oceanom / Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

“U posljednjih šest godina sa mnom se događalo svašta na svim planovima. Kad smo zadnji put pričali, neke su me osobne frustracije usporavale i poneka razočarenja bila su još uvijek jako živa. I neke druge stvari bile su mi bitne. Zamjerao sam si mnogo za sve poslovne i privatne padove i pogreške. Zadnjih par godina uložio sam puno energije da neke stvari popravim, da se iskupim, ispričam i nadoknadim – učinim sve ono što sam trebao mnogo ranije. Na to me put s filmom doveo. Shvatio sam da imam odgovornost u potpunosti stajati iza onog što radim, jer time oblikujem svaki svoj dan. Ako nešto snimam i nešto radim i o nečemu govorim, onda to i imam živjeti. U suprotnom, lažem.

“Često sam se pitao ima li smisla to što radim. Znao sam se pitati smijem li se baviti filmom. Istovremeno, mijenjao se i moj pogled na film kao takav. U početku, bio sam fasciniran tehnikom, fizičkim i materijalnim aspektom filma – sanjao sam o velikim setovima sa ogromnim tračnicama i kranovima, o velikim ekipama. Mislio sam da je jedino to film. Upoznavajući se sa sobom i s filmom sve sam se više približio nekom duhovnom i asketskom aspektu. Posljednje dvije godine, a osobito u ovom trenutku – danas, sada – stvaralački angažman gledam kroz potpunu redukciju. Odnosno, oslobađanje. Proces oslobađanja, otpuštanja u kojem sve ono suvišno nestaje. U takvom djelovanju svejedno je čime radiš. Film jest i stvarno može biti živom formom. Poput gline koja se oblikuje rukama. I nevažno mi je što je stil, a što estetika, jer na kraju ne odlučujem o tom izboru ja. O tako važnim stvarima sigurno ne. To sve skupa dolazi iz istine trenutka. Iz onog što ti sam osjećaš da je suština i istina jednog zaustavljenog djelića vremena. Sa svim njegovim perspektivama i kontrastima.

“Pitam se sve više što osjećam i kako osjećam. Ne razmišljam o priči, o narativu. Dopuštam priči da se dogodi. Ne vjerujem sebi kao najboljem i jedinom pripovjedaču. Svoje mjesto više vidim kao mjesto prevoditelja. Sve je već oko nas, u prostoru energije – svako slovo, svaka riječ, svi osjećaji plutaju velikom plahtom svemira u njegovom kolektivnom sjećanju. Moj je blagoslov i poklon da baš u jednom trenutku čujem, vidim ili osjetim neki impuls koji onda bude pretočen u pokretnu sličicu. Netko u tom oblaku uhvati stol pa ga iz drva isteše, netko lijepu keramičku posudu. A evo, ja samo vidim i čujem – promatram. I onda interpretiram. Gledam svijet oko sebe. Jako vodim računa o trenutku u kojem se nalazim, o njegovom kontekstu, boji, ritmu, zvuku, sentimentu, teksturi. Dopuštam svim osjetilima da se povežu s onim što se ispred mene događa. Zaranjam u sebe i preispitujem svoje srce što osjeća i kako se povezuje s nitima svega toga. Snimanje je katalizator – poligon na kojem se sve to sintetizira. Ne zamaram se odredištem, potpuno se prepuštam putovanju.

“Znaš, kad odrastaš sve želiš činiti kroz uloge. Tako ti se predstavlja svijet. Sve mora biti ovako ili onako. Svaki odabir je zapisan – moraš biti najbolji, moraš imati te i te ocjene da upišeš tu i tu srednju, pa tamo biti među najboljima da upišeš taj i taj fakultet kako bi na kraju imao najbolji posao. Sve ima svoje mjesto, svoj red i sve mora biti napravljeno na jedan uniformiran način. Sve to nas odvaja od naše izvorne suštine. Od onog što jesmo. Prije svega, svatko ima svoje vrijeme. Društvo od svakog pojedinca očekuje da sve bude u istom trenutku za sve. Ako nisi na to spreman, ispada da si nesposoban, a riječ je samo o tome da ne mogu svi sve u istom trenutku. Potrošačko uređenje nije spremno čekati nekog da se probudi i ugodi svoj ritam življenja, disanja, bivanja i postojanja. Ako ne trčiš kad i svi i kako i svi, netko će drugi preuzeti tvoje mjesto i tvoju ulogu. Tako je i s ulogom nekog tko nešto stvara. Potrebno je otrgnuti se od toga. U jednom trenutku počneš slušati svoje srce i svoju dušu i glas koji te vodi. Poslože ti se stvari. Postaneš svjestan da je sve što činiš odraz onog što si u sebi. I da svime što jesi služiš drugima i svemu ostalom. Zbog toga ostajem nepromjenjivo zaljubljen u pojavu života.”

Ako se ne varam, “Lutajući oceanom” tvoj je prvi film nakon 2016. godine. Što je glavni razlog tolike pauze?

“Preslagivanje života i prioriteta. Odrastanje. Posao. Sezonski poslovi, selidbe, sve i svašta. Novo učenje. Povratak zaspalom sebi koji se bio negdje izgubio. Opet, s druge strane, za mene, zapravo, nije ni bilo pauze. Rad na posljednjem filmu započeo je u studenom 2018., a do tada napravio sam bio još dvije-tri manje stvari. Najviše se stvari promijenilo na osobnom planu i to se sve prelilo i na film. Razvijao sam neke projekte koji se nisu dogodili i neke koji čekaju drugi trenutak. Probao sam svašta, imao velika očekivanja i na trenutke bio nerealan. Srećom, događalo se ipak i konstantno unutarnje preispitivanje, pogotovo u kontekstu toga na koji se način bavim filmom. Negdje sam pokušavao previše, neka sam vrata pozatvarao sam sebi, a negdje se dogodilo nešto sasvim neočekivano. Najčešće bi ono što sam forsirao i pritiskao stalo, dok bi se ono najmanje očekivano primilo i tome bi se vrata otvarala sama od sebe. Tako je i s ovim filmom. On je samo došao, uletio poput bure i sve se samo slagalo. Razlika je u mom stavu, možda sam bio prizemljeniji, nisam se vodio očekivanjima. Prihvatio sam poziv i krenuo raditi.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Lutajući oceanom"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Lutajući oceanom”

Ovo je i tvoj prvi dugometražni filmski uradak u karijeri. Gdje su glavne razlike u odnosu na tvoje prijašnje, mahom kratkometražne filmove?

“Sve je drugačije. S ovim projektom sve što mislim i znam o filmu mi se promijenilo. Imao sam osjećaj da mnogo stvari učim ispočetka. Prije svega, odnos angažiranog vremena – činjenica da je jedan projekt s tobom svaki dan nekoliko godina i da te prati u svemu što ti se privatno događa, i da se uvijek na kraju dana njemu vraćaš je suluda. Kratkometražni film intenzivno te okupira sa svim (pred)pripremama i snimanjima godinu do dvije. Ponekad i znatno kraće, ako ti se poklope okolnosti ili ako radiš samostalno.

“Ovdje se to sve rastegnulo i svaka faza je puno dulje trajala. Od razvoja i pripreme, istraživanja, logističke, produkcijske i operativne pripreme, svaka faza trajala je nekoliko mjeseci. A život ti se događa. Cijeli je proces jako zgusnut, vraćaš se stalno na početak, provjeravaš se. Sjećam se da sam redovito preispitivao svoju motivaciju, jesam li još uvijek podjednako motiviran. Bilo mi je važno zadržati psihičku i fizičku snagu, neku vrstu sportske discipline u toku trajanja projekta. Također, ovo mi je prva međunarodna koprodukcija, po prvi put snimao sam ozbiljno u inozemstvu na ovakav način i na drugom jeziku. To su sve neke nove situacije na koje se moraš prilagoditi, pronaći u sebi odgovarajuću energiju za nositi sve to iz dana u dan. Testiran si svakim danom novim izazovima, testiran je tvoj motiv, vjera, volja, fizičko, psihičko i emotivno tijelo. Sve. Imaš osjećaj da si na nekim žestokim visinskim pripremama. A to se sve već događalo dok samo snimanje nije ni počelo. Montaža iz te točke izgleda kao neuhvatljiva budućnost, kao nešto apstraktno.

“Morao sam svoju pažnju podijeliti u blokove. I sjećam se točno kad sam shvatio da apsolutno ništa drugo nije važno nego sadašnji trenutak. Lekcija cijelog snimanja i projekta bila je učenje o sadašnjem trenutku i važnosti nevezivanja za stvari i događaje, konstantno odbacivanje i otpuštanje. Maksimalnu koncentraciju i fokus stavio sam na trenutak u kojem se nalazim i oslobodio sam se očekivanja u budućnosti i unutarnjih narativa – što s ovim kadrom, ‘ajme kako se to dobro povezuje s ovim ili onim, joj kako ćemo ovo, joj kako ćemo ono. Sjećam se kad sam odlučio ići u sve to. To je jedan trenutak koji prepoznaš u sebi, potpuno drugačiji od svih, u kojem imaš potpunu vjeru i kažeš: ‘Idem!’. I znaš što te čeka i znaš da će te proces gnječiti, bacati, potpuno si svjestan toga, ali trenutak je baš zato drugačiji jer osjećaš neko svjetlo i snagu u sebi, nešto što te nosi.”

Što nam možeš reći o samim okolnostima snimanja “Lutajući oceanom”, od ideje do konačne provedbe?

“Sve je krenulo sasvim slučajno. Na Dan svih Svetih 2018. čačkao sam nešto po internetu i naletio na poziv za jednu umjetničku rezidenciju. Bila je jedna prekrasna fotografija otoka, kratki tekst i veliki naslov: ‘The Case of Atlantis 2020’. Poslao sam mail i odgovor je došao isti dan. S takvom pozitivom i takvom vibracijom da je to bilo preplavljujuće. Film se sam transformirao mnogo puta u toku pripreme, osluškivao sam situacije i jednostavno se prilagođavao. Počelo je kao kratkometražni promo film o rezidenciji koja okuplja međunarodne umjetnike koji se izražavaju na temu ekologije i održivosti. Nažalost, dolazak na rezidenciju u siječnju 2019. bio je nerealan. Nismo uspjeli skupiti dovoljna sredstva za put i sve pripremiti, unatoč tome što smo dobili jednu konkretnu potporu.

“Ponavljam stalno rečenicu da se ovaj film sam napravio, sa mnom tek kao svjedokom. Toliko se sinkroniciteta i malih čudesnih stvari dogodilo da sasvim sigurno znam kako s time nemam nikakve veze. I tu je počelo. Nakon tog prvog pokušaja, odmah smo dobili pozivno pismo za rezidenciju u 2020. Odjednom, otvorilo se deset mjeseci za istraživanje i pripremu produkcije. U manje od mjesec dana postao sam svjestan da radim na ozbiljnom kratkometražnom dokumentarnom filmu. Napravio sam dubinsku povijesnu, etnografsku, antropološku i jezičnu analizu. Prošao sam svu literaturu – od one akademske do one rubne mitološke koja je na granici teorije zavjere, koja tvrdi da Azori jesu Atlantida. Zahvaljujući profesoru Nikici Talanu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, uspio sam svu tu građu sistematizirati u neke jedinice i kroz njegovo živo iskustvo, pisanu riječ pretvoriti u konkretna, proživljena iskustva otokâ, ljudi i navika. Kao da su me zapuhnule boje i mirisi. Prve jasne konture počele su se oblikovati, a prvi kadrovi počeli su mi padati na pamet. Postalo mi je jasno što mogu vizualno očekivati.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Lutajući oceanom"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Lutajući oceanom”

“Tek kad sam stigao i osjetio ritam i način na koji tamo vrijeme prolazi, bio sam svjestan da radim dugometražni film. Čak je i koproducent Boris Plastić kad me ispratio, vjerovao da idem po kratkometražni film. Po dolasku, sve se promijenilo. Prvih deset dana uopće nisam bio u stanju suvislo raditi s kamerom. Bio sam kao odvaljen. Toliko podražaja, toliko intenzivnih podražaja. Budio sam se sa suzama u očima od sreće i zahvalnosti. Toliko je priroda i okoliš tamo kristalno jasna. Nema filtera, svi elementi oko tebe toliko su glasni, nema opne – sve vibrira, titra. Ocean, vjetrovi, more, valovi, šume, priroda, zemlja, stijene i kamenje. Sve podrhtava – kroz sve prolazi čista, jasna energija postanka.

“Probao sam snimati, ali sam se zaustavio jer sam shvatio da bih mogao 24 sata dnevno imati kameru uperenu u bilo gdje i bez previše razmišljanja imao bih prekrasne kadrove i prizore. Gdje god da se oko sebe okrenem, neko blago i ljepota čekala je da je uhvatim. Unutrašnji glas rekao mi je da to nije dobro – prvo, prebrzo ću se potrošiti; drugo, nagomilat ću ogromnu količinu lijepog ali nefunkcionalnog materijala. Umirio sam se tjedan dana i ugasio kameru. Prepustio sam se ritmu otoka, počeo upoznavati ljude, hodao sam, obilazio krajolik. Dopustio sam si prihvatiti ritam tog prostora, bez cilja da taj isti prostor zaposjednem svojim ritmom. Usporio sam se. Tek tamo u tom trenutku počeo sam kopčati gdje ići, što i zašto raditi.

“Kad sam bio siguran, uzemljen na obje noge, ponovno sam primio kameru. I tad je flow bio sasvim drugačiji. Više nisam glavinjao, sad sam znao što radim. Palio sam kameru kad sam bio sasvim siguran što, zašto, kako i zbog čega. I opet sam snimio mnogo materijala, ali ne na pamet. Svaki dan navečer radio sam brzo pregledavanje snimljenog i tako radio pripremu za idući dan. Gledao sam strukturu prizora, što sam sve uhvatio i tako već na terenu počeo slagati u glavi neki prvi kostur. Provodio sam u prosjeku 10 do 12 sati na terenu, vozio se busevima, autostopirao. Film se snimao dva puta po dva i pol do tri mjeseca. Prvo snimanje odvijalo se od prosinca 2019. do veljače 2020. Kad sam se vratio doma, još uvijek nisam bio siguran što i gdje. Počeli smo s nekim probnim montažama, krenuli pričati i tu sam vrlo brzo shvatio da ovo sigurno jest dugometražni film i da se trebam ponovno vratiti.

“Drugi put na teren izlazimo od studenog 2020. do siječnja 2021. Ovaj put više nisam sam, tu mi se pridružuje snimateljica Austėja Liupševičiūtė iz Litve. Okolnosti na snimanju bile su uglavnom jako dobre. Sve se nekako uvijek posložilo. Na prvom snimanju najveći je izazov ležao u tome što sam sve radio samostalno – i kao redatelj, i kao snimatelj, i svoj organizator. Ovisio sam i odgovarao samo sebi. To je bio ogroman izazov. Redatelj nekad hoće snimiti još jedan kadar, a producent zna da ako ne krenemo sad kasnimo nekom protagonistu u susjednom selu na dogovor. Ako to sve radi jedna osoba, dolazi do komičnih kolizija. Na drugom snimanju najveći je izazov bio drugi – više nisam bio sam. Sada sve što mislim o ovom filmu više ne može i ne smije biti oblak u mojoj glavi. To je zapravo bio prvi veliki test filma, jer sam pred sobom imao osobu kojoj sam trebao jasno i precizno objasniti što, kako i zašto radimo. I njoj je to sve trebalo imati smisla da pristane doći iz Litve u Portugal. Bogu hvala, njoj je to postalo jasno i jako joj se svidjelo.

“Imali smo izazovne trenutke vezane za našu komunikaciju, no to pripisujemo činjenici da smo dva mjeseca živjeli skupa, putovali skupa, snimali skupa. Provodili smo skoro svaki trenutak vremena zajedno. Jedna sasvim nova, neobična situacija za oboje. I zapravo smo to odlično i jako profesionalno podnijeli. Najizazovnija okolnost bile su financije. To nam je zadavalo najviše muka. No, u mnogo navrata, u najtežim trenutcima pojavljivali su se niotkuda ljudi koji su nam pomogli – od sponzorstva lokalne rent a car kompanije do slučajnih susreta s ljudima koji su rekli da vjeruju filmu, da im se jako sviđa i da nam žele pomoći, pa su nam kupili avionske karte za lokalne međuotočne letove. U životu mi se nešto slično nije događalo. Kad sve to gledam unazad, radi se o jednom iskustvu koje me jako puno naučilo o blagoslovu bližnjih i koliko su ti ljudi spremni pomoći samo ako si iskren. Da nije bilo takvih prijatelja, takvih divnih ljudi, ne bi imali gdje spavati, ostali bi gladni i ne bi se maknuli s jednog otoka. Samo i isključivo zahvaljujući desecima takvih anđela ovaj film je snimljen.

Mjesto snimanja tvog dokumentarca su Azori, Azorski otoci. Radi se o dijelu Portugala koji ima autonomiju?

“S ovim filmom proputovali smo osam od devet Azorskih otoka. Teško je nabrojati sve gradove, mjesta i sela gdje smo boravili. Vidjeli smo otoke Pico, Faial, Terceiru, São Miguel, São Jorge, Graciosu, Flores i Santa Mariu. Corvo nam je ostao nedostupan jer se nalazi na isturenoj sjeverozapadnoj točki, nema drugih otoka u prstenu, tako da su struje oko njega velike. Često bude zameten u zimskim mjesecima. Redovito se dogodi da sletiš i da se po mjesec dana ne možeš vratiti natrag zbog vremenskih okolnosti. Službeno se zovu Autonomna regija Azori. Predsjednika Portugala priznaju kao svojeg, isto tako i portugalsko zakonodavstvo, no sve ostalo je sasvim autonomno. Imaju svoju vladu, parlament i otočnu upravu, svoje administrativne urede i odjele.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Lutajući oceanom"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Lutajući oceanom”

Jesi li svoj film u startu zamišljao kao esejistički dokumentarac, s primjesama eksperimentalnog i struje svijesti, bez uobičajenih intervjua pred kamerom?

“Znao sam od početka da radim eksperiment. Tog sam bio svjestan. No, nisam znao kako će to sve biti koncipirano. Spomenuo sam da se film sam napravio. Neke stvari sam planirao idejno, pojmovno – na primjer želim se dotaknuti odnosa unutarnje i vanjske prirode. No, nisam možda u neke stvari ulazio toliko duboko u konceptu. Nisam htio subjektivno popunjavati formu samo zato da je zadovoljim. Opisao sam i opipao poglavlja, ‘ajmo tako reći. Napravio sam mini sinopsis za svako.

“Kako se to posložilo na terenu, na snimanju, sasvim je druga stvar. Sve ono istraživanje koje sam spomenuo, odbacio sam s prvim danom snimanja. No, ne treba zaboraviti da se deset mjeseci tog rada integriralo u mene. Dopustio sam si vjerovati da je to sve tu, ali ne trebam scenarij, ne trebam papir. Dopustio sam si osloboditi se i igrati se. Nisam preuzeo ulogu onog koji gura, već onog koji sluša i osluškuje, promatra. Gledao sam prostor i okoliš, tražio sam ritam u njemu i onda se prepuštao tome. Nisam nametao svog protagonista, svoju situaciju, svoj koncept. Radio sam s onim na što sam naišao u zadanom trenutku vremena. Improvizirao sam često i mnogo.

“Dopustio sam filmu da me vodi. Često bi sasvim slučajno upoznali nekog tko bi onda završio u filmu, kroz nekakvu spontanu igru, eksperiment. Svatko tko nam je ušao u film, napravio je to kroz neki opušten, slučajni moment. Ne zbog ispunjavanja neke uloge. Isto tako, pitanja i razgovori većinom su bili slučajni. Niti jedan razgovor nije unaprijed bio pripremljen. Došli su iz sebe, iz neke unutarnje situacije. Vrlo često, oni su samo ekstenzija, produžetak i nastavak razgovora koje smo s tim istim ljudima vodili dok je kamera bila ugašena.”

Na koji si način birao sugovornike? Tu je cijeli niz pravih životnih mudrosti poput: “Stabla i planine su najveći spomenici koji su ikad postojali; Priroda je nažalost napadnuta, od nas; Svemir se čini benignim, dopušta nam da postojimo; Kad sumnjaš, sjeti se disati”. A opet, sve bez nekog malignog propovjedničkog tona, reklo bi se – iz srca…

“Netom sam dijelom i odgovorio na to pitanje. Sugovornike nisam birao, oni su se pojavljivali i ukazivali. Svi ti ljudi bili su naši vodiči na ovom putovanju. Mnogi od njih koje vidite u filmu, ljudi su kod kojih smo spavali, jeli, koji su nas vozili, posudili nam auto ili pomogli na bilo koji način. S njima smo provodili mnogo vremena, tako da su često onda uskakali u film. Oni su takvi. Jednostavno su takvi. I mladi i stari tamo imaju neku dozu produhovljenosti i filozofije. Prije svega, njihov je život zaista okrenut sadašnjem trenutku, u punom smislu te riječi. Njihov je odnos s vremenom sasvim drugačiji.

“Vrijeme je na Azorima toliko nepredvidivo da se sunčan, vedar dan u tren oka pretvori u oluju s kišom i s toliko razornim vjetrom da čitav život stane. I isto toliko brzo oluja nestane kao da se ništa nije dogodilo. U njihovom životu ne postoji planiranje. Postoje samo prioriteti. Ne možemo planirati da ćemo se naći sutra u 17 sati negdje jer ne znamo kako će i što biti s vremenom. Možemo se čuti oko 16 i onda se potvrditi. Tako žive ljudi tamo. Ukorijenjeni su u sada. Sva druga iskustva, aspekti i odnosi proizlaze iz toga. Priroda i elementi oko njih u potpunosti vladaju njihovim životom. Njihova mudrost izlazi iz načina života, okrenuti ka prirodi i izvornom stanju svijesti i postojanja.”

Lutajući oceanom / Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Tko ti je od sugovornika ostao najviše u sjećanju? I općenito, kakvi su mentalitetom ljudi s Azora?

“Ne mogu nikoga izdvajati, to ne bi bilo ni pošteno ni u redu. Toliko su mi toga ti ljudi dali, svi zajedno, kao zajednica, da ne želim nikog isticati. Svi su mi ostali u srcu i uspomenu na sve njih čuvat ću sa sobom dok god sam ovdje. Mislim da sam mentalitet također dijelom opisao. Jednostavni su u najljepšem i najdubljem smislu te riječi. Vode računa o drugima. Solidarni su. Puni mirnoće, kao da imaju snažne korijene u vulkanskom tlu. Sva vrata su otključana, novac kao sredstvo plaćanja ne postoji među bliskim prijateljima, poznanicima i obitelji. Po temperamentu najsličniji su Istrijanima i po odnosu s prirodom i okolinom, a mnogo sličnosti – čak i povijesnih – dijele s našim Zagoranima između Vrgorca i Zavojana.
I jedni i drugi 50-ih su godina hodali bosi, mučili se sa stokom i blagom, radili u nemogućim uvjetima, i u istom trenutku su počeli koristiti gamašne – opanke od automobilskih guma. Puno je sličnosti i u običajima, odnosu s vjerom i Bogom. Rekao bih, jedan krški, isposnički i usamljenički sentiment i mentalitet koji gradi prirodnu mudrost, gaji odnos sa živim svijetom prirode na jedan intuitivan način i uči čovjeka kako živjeti sporo, tiho, bez naglih pokreta i nenametljivo.”

U filmu kroz razgovore s tvojim sugovornicima provlači odnos ljudi prema prirodi, maćehinski k tomu. Kako gledaš na tu problematiku?

“To je jedna od središnjih tema u filmu. Ugrozili smo prirodu. To je činjenica, odnosno same sebe. Imao sam priliku zadnjih godina čuti mnogo oprečnih misli i stajališta, mnogo ekstrema, od onih da nam nema spasa, da su klimatske promjene upravo ta atomska bomba i eksplozija koja je na našu evoluciju stavila točku, do onih koji govore kako su stara plemena vjerovala da na zemlji ima mjesta za sto milijardi ljudi po jednim jedinim uvjetom – održiv i skroman život. Postoji dovoljno resursa i zaliha, no postoje i ozbiljna ograničenja kojih se ne pridržavamo. Sklon sam vjerovati više onom drugom, jer se živi svijet stalno transformira i oporavlja. Zemlja je stvarno jak organizam. I priroda na njoj.

“Problem koji uočavam na sebi su stvari. Konformizam i način života u kojem imamo sve za sve. Više od osamdeset posto stvari u mom životu realno mi ne trebaju, ali ih svejedno imam. Postajem sve svjesniji toga što konzumiram, odakle to dolazi, kao i ambalaža, proizvod, sirovina za proizvod. Sve više otvaram oči tome. I na taj način biram što (ne) kupujem. Svojom potrošnjom i davanjem novca nešto podržavam ili ne podržavam.

“Jedno učenje govori isključivo o lokalnoj konzumaciji. Svaka geolokacija ima dovoljno raznolikih prirodnih vrsti i resursa da nahrani ljude koji tamo obitavaju. Nema potrebe da se stvari uvoze. Ako, na primjer, na mojoj geolokaciji nema banana, onda ih ovdje ne bi trebao jesti. Ovo se čini ekstremnim iz naše pozicije društva u kojem se sada nalazimo, jer naše su tjelesne navike drugačije, no po svemu zvuči zapravo sasvim prirodno i suvislo. No, nismo spremni za to. Vidim po sebi da za tako nešto još nisam spreman. Ali sa svime time doprinosimo prirodnom ciklusu. Banane su, na primjer, toliko oboljele i degenerirale da se to više ne može zaustaviti. Toliko su preeksploatirane da su genetske malformacije toliko prisutne da se to više ne može vratiti ni zaustaviti. Navodno će izumrijeti za manje od 200 godina.

“Puno sam ljudi upoznao koji govore o održivom načinu života, o malim zajednicama kao osnovi za ispravnu strukturu življenja koja može oporaviti i prirodu i nas. Mnogo kolegica i kolega sam upoznao koji govore kako je vrijeme da počnemo živjeti kao zajednica u blizini prirode ili okruženi prirodom. Uzgajati svoju hranu i smanjiti svoj otisak na zemlji na minimum. Sebe također vidim na tom putu. Ne možda sad, ne odmah. Jer nisi spreman za drastične korake i rezove preko noći. Ali da vidim da sam na tom putu, apsolutno. To mi djeluje prirodno. To mi djeluje zdravo. Imam osjećaj da jedino tako mogu ozdraviti.”

Kako će izgledati tvoja bliža budućnost iz kuta novih projekata?

“Trenutno od travnja radim na projektu ‘Oslobođeni film: filmske pustolovine za djecu i mlade’. Riječ je o radioničkim programima koje radi jedna divna grupa prekrasnih ljudi. Do sad smo prošli Korčulu, Zadar, Novalju, Bol, Lastovo, Šibenik, Đakovo, Silbu i evo nas sad u Zadru. Planiram i neke druge stvari, jedno istraživanje započinjem na jesen za neki novi film, ali nisam spreman još o tome pričati. Prerano je. U svakom slučaju, veselim se svemu što dolazi, beskrajno zahvalan na svemu što je bilo. Iskustvo snimanja ovog filma, prije svega ono životno i osobno koje sam s njime prošao, dovoljno je za pet života. I možda sutra neki odgovori više ne bi bili isti, možda si očekivao više ili drugačije – no vjeruj mi, toliko je teško to sve skupiti i staviti u riječi. Ovo što sam proživio vraćat će mi se još jako, jako dugo.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije