Prvi cjelovečernji redateljski rad autora srednje generacije Davida Lušičića, potpisnika izglobljenih dokumentarno-eksperimentalnih kratkih filmova kao što su “Statut” (Stvaralačka mreža Zebra, 2015.), “Fajront” (Stvaralačka mreža Zebra / Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu; 2019.), “Tube” (ADU Zagreb / Stvaralačka mreža Zebra; 2019.) i među njima zapaženiji “Bez lica” (ADU Zagreb / Stvaralačka mreža Zebra; 2020.), “Mlungu – Bijeli kralj” (Greta Creative Network, 2022.) otpočinje uvelike klasičnim pristupom. Uz slova najavnice jasan, potmulo prijeteći, snažan zvuk metalnih udaraca koji gotovo nedvojbeno prizivaju zatvaranje i zaključavanje teških i čvrstih vrata, po svoj prilici zatvorskih. Slijede stare, pomalo otrcane video snimke nekolicine crnoputih i jednog bjeloputog momka što grade tijelo dizanjem utega, presječene jednostavnim informativnim natpisima ispisanima bijelim slovima na crnoj pozadini: “U najvećoj zapljeni droge u povijesti Južnoafričke Republike uhićen je hrvatski pomorac Branimir Orač. U njegovoj kabini broda koji je plovio iz Argentine u Europu pronađeno je 230 kg kokaina.” Uz daljnje kućno amaterske arhivske snimke zatvorskog bivovanja bijelca među crncima, ispovjedni glas u offu: “Dva puta sam proš’o. Dva puta sam odradio posao, treći put sam… pao. … Mislio sam da mi nitko ništa ne može, da imam sve. … I na kraju sam ostao bez igdje ikoga.” Potom, profilni, krupni plan zamišljenog muškarca obrijane glave, pognute, u tami, izdvojen teleobjektivom, uz dramatičan glazbeni jek, i naslov filma “Mlungu – Bijeli kralj”, a nakon toga slijede estetizirani, no čisti i pregledni noćni kadrovi luke, za tovarenja robnih kontejnera u brodove. Veliki natpisi špediterskih tvrtki Maersk, Hamburg Süd, CMA CMG… Na gatu, zasjenjen, glave zakriljene kapuljačom, i muškarac kojega smo netom vidjeli. Okrilje mraka prikladnije je sumnjivim, mutnim rabotama od danjega svjetla. Ako ne zbiljski, onda barem dojmovno, ugođajno. Filmično, sugestivno.
Standardnom gledateljskom navikom, što bismo po takvom izlagački pristupačnom i čitkom uvodnom nizu mogli pomisliti osim toga da je prikazani čovjek ili naslovni Mlungu ili spomenuti krijumčar Orač, i da će nam sada, više-manje uredno, iz vlastita gledišta, izložiti povijest svoga nemiloga slučaja, prozboriti o uzrocima, posljedicama, prilikama, eventualno izraziti kajanje, predstaviti svoju sadašnjicu, povjeriti nade u budućnost. Možda će mu se u tomu pridružiti kakva bliska osoba, prijatelj, rođak, poznanik, svjedok, možda će u rekonstrukciji mozaika sudjelovati i pokoje objektivno službeno lice. Da, pred nama jest protagonist Branimir Orač kojega su u južnoafričkom zatvoru zvali Mlungu, Bijeli kralj, držeći da je, zbog količine i vrijednosti kod njega nađenih narkotika, moćnik kriminalnog miljea, balkanski kralj mafije. On je, međutim, bio samo kurir. “Mazga, mula, magarac” (na engleskom, međunarodno: the mule), kako se, veli nam, kaže u tom žargonu. Pouzdan i od povjerenja, što su mu priskrbila spomenuta dva uspješna krijumčarenja, no pri dnu hijerarhijske ljestvice, gotovo posve neinformiran o organizacijskom sustavu.
Bilo bi, dakako, moguće, no iole upućenome u Lušičićev dosadašnji, nevelik, no autorski distingviran opus, neobično, da je filmaš u prvom cjelovečernjem djelu zagrabio putom jednostavne izlagačke preglednosti.
Da, tijekom filma saznat ćemo ponešto ili podosta o flagrantnom slučaju, o Oračevoj prošlosti, sadašnjosti i njegovu odnosu prema kobnomu činu, no isključivo od njega samoga, katkad izravno i otvoreno, katkad okolišno, vijugavo, škrto, nedorečeno, zadimljeno. Tajanstveno, neuhvatljivo. Okolnosti uhićenja i čamovanja neće biti jasno razgrnute, o Oraču nećemo čuti baš ništa iz tuđih usta. “Mlungu – Bijeli kralj”, pokazat će se, nije djelo koje se bavi tim iznimnim središnjim događajem, nego je on poslužio tek kao otponac znatiželjnomu slikopisnom portretu zanimljive, neobične osobe čiji je život obilježio.
Bilo bi, dakako, moguće, no iole upućenome u Lušičićev dosadašnji, nevelik, no autorski distingviran opus, neobično, da je filmaš u prvom cjelovečernjem djelu zagrabio putom jednostavne izlagačke preglednosti. Jer, jasno vidljivo iz prethodnih filmova, a Lušičić to i naglas kaže, dokumentarni materijal nije mu sredstvo predstavljanja zbilje na standardan, opće uobičajen način poimanja, već građa koja će poslužiti za igru promjene značenja, čitanja tog realiteta kroz drugu optiku, u drugom ključu. “Deformacija stvarnosti, odnosno stvaranje zvučnog i vizualnog privida neke druge dimenzije onoga što naizgled ocrtava našu svakodnevicu predstavlja bazu ideje koja me zanima”, čitamo, primjerice, u kratkom razgovoru objavljenom u povodu prikazivanja “Bez lica” na 53. Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva, 2021. u Požegi.
Snimkama ravnateljice fotografije i snimateljice Bojane Burnać i samog Lušičića što slobodno variraju od pomne estetiziranosti do kućne usputnosti, od temeljnog kadriranja da se dobro vidi radnja ili motiv, do očuđavanja banalnog ili običnog izborom kuta, okvira, objektiva; bogatom, razrađenom, maštovitom zvučnom slikom oblikovatelja zvuka Luke Gamulina i Lušičića te skladatelja Sandija Bratonje; kontrolirano nervoznom montažom Damira Čučića; dramaturškim zaokretima i žanrovsko-ugođajnim izmjenama gradi se, odražava, dočarava, konstruira, svijet nemira i nestalnosti jednoga individualca na pragu srednje dobi. Čovjeka koji živi s roditeljima, a ne uspijeva se skrasiti, odvažnog pustolova spremnog na životni rizik koji se, prema vlastitom priznanju, uplašio ogromne količine novca koja mu se našla u rukama, koji je u jednom trenutku “imao sve”, a u sljedećem ništa. Bio taj portret vjeran ili ne stvarnom stanju stvari, posrijedi je uvjerljivo djelo žustroga bila koje prikladno nagrađuje poklonjenu pozornost.
